Stvarno je super Merlinova pjesma koja kaže. „Željela si ono što bog nije stvorio, ljubav a da u njoj zrna sumnje nema...“! Svakako inspirativna za ta razmljišljanje. Kako to kad je Bog stvorio svet i rekao da je sve dobro i svaršeno, da se u Edenskom vrtu našlo Drvo poznanja dobra i zla? To nas navodi na zaključak, da nema ljubavi bez izazova. Kako bi Adam i Eva, koji su imali sve u Edenskom vrtu i koji su jeli se Drveta života, jeli plodove vječnog života, kako su mogli iskazati zahvalnost i ljubav prema Tvorcu, ako ne bi bilo onog drugog drveta i zapovjesti da ne jedu ploda sa njega? Jedini zaključak je da se upravo kroz ovu zabranu stvorila mogućnost da se iskaže ljubav. Zato nije ni čudo kada Isus kaže, ako me ko ljubi, onda vrši moje zapovjesti.
Znači ako ti ili ja imamo mogućnost da se nekog odreknemo, da ga ostavimo, da ga iznevjerimo, da ga prevarimo, a to ipak ne činimo, onda se pokazuje ljubav i vjernost kao jedan od njenih najdivnijih elemenata. Kakve su to zapovjesti koje nam Bog daje? Ja sam dugo mislio da je ne čini ovo, ne reci ono, ne uzmi to, ne požli ono... Ali nije u tome stvar, taj zakon je plod Drveta poznanja dobra i zla. Postoji jedan uzvišeniji zakon koji je zakon ljubavi i milosti. To su one dvije ključne zapovjesti, koje kažu da ljubimo Gospoda Boga svojega i da ljubimo jedan drugoga kao samog sebe. I eto, više je nego jasno da se ljubav ostvaruje vršenjem zapovjesti, a sadržaj zapovjesti je isto ljubav. Tako da što god činiš iz ljubavi, dobro činiš, a ako nešto činiš nekom a ljubavi prema njemu nemaš, onda si kao činele koje ječe, praporci koji zveče tj. isprazna je i besmislena stvar koju činiš i zaludna je.
Zato kad nema izazova nema ni načina da se pokaže ljubav. Pa sada i na razna iskušenja koja me snalaze svakodnevno ne gledam kao na nešto loše, nešto što treba mrzeti i odbacivati, već bi trebao gledati sa nekom radošću. Jer kušanje naše ljubavi, učvršćuje je, raspaljuje je, čini nas postojanim i jačim. Ako gledamo sve to kao način da pokažemo onom drugom svoju ljubav, to nam daje snagu da kroz kušnju prodjemo u miru, prodjemo u radosti, iako to priznajem nikom nije milo.
To je po meni jedini ispravni pristup prema izazovima koje nam život donosi. Samo naivni, samo nezreli jadikuju nad svojim životom, govoreći „zašto me snalaze sve te kušnje i napasti“, „Ne želim to, odbijam to, odustajem previše je teško...“.
Bog nas nije stvorio kao robote, koji trebaju da izvršavaju naloge i zapovjesti, bez pogovora, bez smisla, bez pitanja, bez sumnji, bez izazova... Ne trebamo da gušimo u sebi sva ta pitanja, sve dileme, sve sumnje, da lažemo sebe, a Njega ne možemo i da hoćemo. Zato sve manje sebe osudjujem za grešne misli koje mi dolaze, da se krivim što sam kušan da nešto utajim, ukradem, slažem... Neke pustinje i izazove je Bog stvorio, da bi nas suočio sa nama samima, da bi se zapitali u čemu smo, a najviše da bi nas uhvatio za srce i približio sebi. Nema veće radosti na nebu i na zemlji, kao kad pravednik pobjedi svoju napast, svoje kušnje i vatre. Iz svega toga izlazimo kao pobjednici, izlazimo ojačani, svjesniji, osvježeni, okrepljeni i konačno pročišćeni. Čisti kao zlato što se kroz oganj pročišćava, pa sve ono što je nečistoća biva sagoreno, a zlato pretopljeno i pročićeno. Pa se izliva u nove kalupe, u nakit i ures, koji služi za posebne prilike.
Zato prihavtimo izazove koje nam život donosi, prihvatimo ih sa radošću, prihvatimo ih otvorenih očiju i ne bojmo se. Ko odustaje, ko se predaje, ko posustaje i ne ustaje, nije duhovni borac, nije ljubavnik, nije dostojan da vidi Nebo.
Znači ako ti ili ja imamo mogućnost da se nekog odreknemo, da ga ostavimo, da ga iznevjerimo, da ga prevarimo, a to ipak ne činimo, onda se pokazuje ljubav i vjernost kao jedan od njenih najdivnijih elemenata. Kakve su to zapovjesti koje nam Bog daje? Ja sam dugo mislio da je ne čini ovo, ne reci ono, ne uzmi to, ne požli ono... Ali nije u tome stvar, taj zakon je plod Drveta poznanja dobra i zla. Postoji jedan uzvišeniji zakon koji je zakon ljubavi i milosti. To su one dvije ključne zapovjesti, koje kažu da ljubimo Gospoda Boga svojega i da ljubimo jedan drugoga kao samog sebe. I eto, više je nego jasno da se ljubav ostvaruje vršenjem zapovjesti, a sadržaj zapovjesti je isto ljubav. Tako da što god činiš iz ljubavi, dobro činiš, a ako nešto činiš nekom a ljubavi prema njemu nemaš, onda si kao činele koje ječe, praporci koji zveče tj. isprazna je i besmislena stvar koju činiš i zaludna je.
Zato kad nema izazova nema ni načina da se pokaže ljubav. Pa sada i na razna iskušenja koja me snalaze svakodnevno ne gledam kao na nešto loše, nešto što treba mrzeti i odbacivati, već bi trebao gledati sa nekom radošću. Jer kušanje naše ljubavi, učvršćuje je, raspaljuje je, čini nas postojanim i jačim. Ako gledamo sve to kao način da pokažemo onom drugom svoju ljubav, to nam daje snagu da kroz kušnju prodjemo u miru, prodjemo u radosti, iako to priznajem nikom nije milo.
To je po meni jedini ispravni pristup prema izazovima koje nam život donosi. Samo naivni, samo nezreli jadikuju nad svojim životom, govoreći „zašto me snalaze sve te kušnje i napasti“, „Ne želim to, odbijam to, odustajem previše je teško...“.
Zato prihavtimo izazove koje nam život donosi, prihvatimo ih sa radošću, prihvatimo ih otvorenih očiju i ne bojmo se. Ko odustaje, ko se predaje, ko posustaje i ne ustaje, nije duhovni borac, nije ljubavnik, nije dostojan da vidi Nebo.
Коментари
Постави коментар