субота, 03. септембар 2011.

NE MOŽEŠ DATI ŠTO NISI PRIMIO

U ovom blogu sam pisao dosta o pricipu davanja, prvenstveno ljubavi, razumjevanja, oproštenja, podrške... I zaista znam nekoliko meni bliskih ljudi koji sa vremana na vrijema mi dolaze potpuno istrošeni, isrcpljeni, prevareni... I znam da iskreno žele da daju najviše od sebe, da se ne štede, i da žele da pomognu ovom ili onom iskreno od srca, ali pucaju, klecaju, padaju i pitaju se dokle? Žele da daju, žele da bude sve OK, kao ranije, dok su imali poleta, da pomažu drugima, da rade neke humanitarne akcije, da posjećuju stare i nemoćne, da budu dobro sa svojim ukućanima. Ali kao da gube volju, umorni su, jer se čini da nema smisla ništa. I skoro sam razumio u čemu je stvar, da je koncept davanja super i zaista je plemenit, ali postoji jedan preduslov: „Moraš imati nešto, moraš posjedovati taj dar, moraš najprije primiti, da bi mogao dati“.
A i sa druge strane, da obrnemo uloge, svjestan sam toga da imamo velika očekivanja od svojih prijatelja, od svoje rodbine, od svojih bližnjih. Očekujemo razumjevanje, podršku emotivnu i materijalnu, očekujemo ljubav. A ako bi iskreno sagledali u kakvoj su životnoj situaciji trenutno ti ljudi od kojih tako mnogo očekujem, ako sagledamo njihove živote i kako je postupano sa njiima, budimo fer pa zapitajmo se: Da li oni imaju i da li su primili to što mi od njih očekujemo? Bilo bi mnogo manje razočarenja, mnogo manje osude, kada bi razumjeli da oni koji su bili uskraćeni za ljubav, nisu baš vični da je daju, da oni koji su živjeli u oskudicama, teški su da daju novac, da oni koji su bili ponižavani, boje se da veličaju druge, da oni koji su prevareni, nijesu spremni da više vjeruju... itd.itd.
Možemo se ljutiti na druge, možemo ih ogovarati, ali nijesmo u pravu, jer ne možeš dati ono što nisi primio. I onda razumijem one koji su krenuli da spasu svijet i upropastili sebe, krenuli da mire druge, a izgubili svoj brak... A nijesu razumjeli da moraš primiti, moraš naučiti puniti svoje baterije, da bi mogao da budeš ikome od koristi. Umor i iscrljenost su plodno tlo za „klice“ raznih bolesti duše!
Jedan moj dobar prijatelj i sveštenik, koji je već starac od 75 godina, davno mi je dao savjet, kada sam sa njim djelio svoje velike snove, koji su bili tako „uzvišeni i plemeniti“, sa željom da se pomogne siromašnima, da se pomogne ovima ili onima, a on mi reče za onu najvažniju Božiju zapovjest “ljubi bližnjeg svog, KAO SAMOG SEBE“. Rekao mi je ako sebe ne cijenim, ako prema sebi nisam nežan kao što sam prema drugima, ako sam stroži prema sebi nego prema drugima, ako sebe ne volim na ispravam način ne mogu ni voljeti druge na ispravan način.
Uvjek me je čudilo, što u avionu ona stjuardesa daje upustva za korišćenje maski u slučaju gubitka kabinskog pritiska, pa kaže da majke prvo stave maske sebi pa onda djetetu? Mislio sam da je to nekako surovo i naopako. Ili znam za stari običaj da je u siromašnoj porodici, prvo otac jeo pa od onog što ostane jela su djeca. Zar sve to ne djeluje surovo i sebično? Ali ima objašnjenja, kad se bolje razmisli, ako majka ne spasi sebe, djetetu neće imati ko da stavi masku, ako otac nema da pojede, umreće od iscrpljenosti, pa neće imati ko da sjutra nadniči i donese novi ručak za sitnu djecu.
I ovih dana kada pišem o tom minisu sa ljudima i sa poslom. Zapravo moj problem je što nisam primio onoliko koliko sam davao, pa nastaje gubitak u mojim „duševnim bilansima stanja i uspjeha“. Za svaku ovu priču koju sam napisao, koju sam izbacio iz sebe, morao sam se ispuniti da bih imao bar nešto napisati. I to i jeste NADAHNUĆE, o kojem je jedan od mojih prijatelja komentarisao jucerasnji post. Nadehnuće, je pravi izraz za onaj proces kada primiš savršeno oproštenje, da bi onda mogao oprostiti svojim neprijateljima, da primiš savršenu i bezuslovnu ljubav, da bi je ljubav mogao nekome dati, da se ispuniš Njegovim duhom razumjevanja i mira, da bi to mogao nekome pokazati.
I tačno smo kao baterija na laptopu, koja ima neki kapacitet, i može kad je napunjena da izdrži par sati. Laptop može biti koristan da uradiš ovo ili ono, ali kada se baterije istroše, kada ti „padne mrak“ na ekranu, laptop može samo da baciš, nije više nizašto, sve dok se ponovo ne konktuje na Izvor energije, dok se ne napuni. Zapravo odmah kako je kabal uključen u struju, laptop možeš opet upaliti i može opet biti od koristi. Kada smo prazni, kada smo depresivni, kada umorni „možeš nas bačit“.
I onda kapiraš da odakle je svo dobro koje daješ, da si najprije primio, i da to što daješ i čime se možda hvališ, ne daješ ti, nego Onaj koji te ispunjava svakim dobrom. Jer bez njega smo kao prazna baterija, kao onaj nekorisni laptop. Zato kada osjetim da se pali crvena lampica u mojoj utrobi, da shvatam da sam se opet gadno ispraznio, tražim mirno mjesto, da li je to glava ispod jastuka, da li je to WC, špaiz, ili moje auto dok sam sam i dok urlam ili pjevam da me nijko ne čuje. Samo da se nekako priključim na Izvor, da imam trenuke mira i tihovanja, trenutke meditacije i molitve pred Njim, da bih primio, da bih imao, da bih se ispunio, svime onim što želim da dijelim sa vama koje volim.