„Ne daj svoje srce“ - nekoliko puta sam ove godine čuo, od ljudi koji su mi mnogo važni i čije mišljenje uvažavam. I juče sam to čuo, dok sam govorio o nekim problemima na poslu. Ima li istine i mudrosti u ovoj rečenici. Ovo i nije kao neka zapovjest, već topao savjet prijatelja, koji znaju da previše se unosim u ono što radim, i previše se dajem nekim ljudima. Kad kažem „previše“ to znači da nekako nikad nisam znao kad „dosta“ prelazi u „previše“. Kao u onoj pjesmi Sergeja Ćetkovića, koji je ovih dana imao koncert u svojo rodnoj Podgorici, kad kaže „Sada znam... da previše ti ljubavi smeta“.
I istina je da problemi nastaju kada se dajemo previše nekoj osobi ili ljudima, poslu, vlasti, hobijima, strastima. Kao da upravo tu na nekoj nevidljivoj granici, kad ono dovoljno i dostatno, prelazi u „previše“, u neku maniju, opsesiju, tu počinju sve nevolje. Kako kaže ona stara, „Ljubi, ljubi, al glavu ne gubi“. E, ja sam od onih koji sam teško radio nešto a da u tome nisam davao srce, unosio čitavog sebe, unosio vatru, i moram priznati imao probleme zbog toga.
Vidjeh sad na FB jednu grupu onih koji su zbog propale ljubavi odlučili da više ne daju svoje srce nikom, koji pozivaju druge slične u članstvo. Hm, kao da nas je ono pitalo kome će se dati, kao da možeš protiv njega. Čini mi se da je ljubav kao voda, to je nestišljiv fluid – a to znači da nema te sile koja može sabiti vodu. Ako je pristiskaš sa jedne strane, puca na drugoj. Bojim se da niko nikad nije dobio ovu bitku. Kao da kažeš, ne više neću disati, ali nekako pluća te ne slušaju, srce i dalje kuca, i vidiš da nije sve u tvojoj vlasti i u tvojoj volji. NE možeš jednostavno reći, nikad više neću voljeti. Jednostavno, istrpiš neki minut, dva, ali opet udisaj i život ide dalje.
Zato mislim da postoji jedan drugi savjet za ovakve slične meni. Najprije ću nešto reći o ljubavi i srcu. Avaj, šta reći o ljubavi i šta reći o srcu a da nije napisano? Najprije, iz srca izvire život, on je najvažniji dio našeg bića, i mora se čuvati, kao zenica oka. Kad kažem srce, ne mislim samo na onaj snažni mišić, koji radi decenijama, snažnije i upornije od najačih motora. Koji ne troši ni ulje, ni gorivo, ni vodu. Koji pumpa život, od sebe ka najudaljenijim tačkama našega tijela. Mislim na jedan drugi dio našeg bića, koji je nevidljiv, koji se nalazi u predjelu pleksusa, gdje je splet svih nerava i krvinh sudova, koji umije da boli a da su vam svi nalazi ispravni. Taj dio je kao ono srce od lubenice, slatko, bez koštica, sočno, i nalazi se u središtu. Taj dio se zove duša čovječija. Koja je središe, centar našega bića, i kad kažem srce, mislim na tu našu nutrinu, naše biće, naše emocije i volju.
Zato moje vidjenje ove mudrosne izreke „Ne daj srce svoje“, znači ne daj taj unutarnji dio sebe, ne daj svoje središe bića svoga nikome. On pripada samo Jednome! Kada sam se upoznao sa Cecom, pričala mi je o Bogu, onako izokola, ali iako je prošlo jedanaest godina od tada, odlično se sjećam sjećam se jedne njene izjave koja mi je posebno značila, jer me je često mučila neka unutrašnja praznina, zbog koje sam osjećao bol i nemir, ne znajući šta je u pitanju. Reče mi da u svima nama ima jedna „rupa“ jedan prazan prostor, koji samo Bog može ispuniti. Kao neka ključaonica,zamišljao sam, koja je savršeno napravljena, koja ima nevjerovatan složen kod, sa ogromnim brojem onih nabora, da ga ni najumješniji ključar ne može iskopirati.
I u tome je caka, u tome je mudrost, o kojoj danas želim da pišem, što sam razumio za moje životne probleme. Mi možemo i trebamo da ljubimo „bližnje svoje“, ali samo Boga svim srcem, odnosno tim dijelom srca. Taj jedan dio naše duše pripada samo Njemu, tu je On napravio Hram za svoga Svetoga Duha. A kada mi hoćemo da na to mjesto stavimo bilo koga drugoga, tada nastaju problemi. Kada mi svoga muža, obožavamo kao Boga, onda nastaju problemi. Kada je naš posao naš Bog, kojemu se klanjamo, kojemu primnosimo žrtve, onda nastaju problemi. Kada novac zauzme to mjesto, onda smo spremni umrijeti za tog „boga“. To mjesto u našoj duši, nije namjenjeno ni za nas same, da kao Narcis, obožavamo svoj lik u ogledalu, da se samozadovoljavamo i obožavamo u svom svijetu.
Ako hoćemo da muški „lovimo ribe“, bojim se da ne znamo da prvo moramo se zakačiti na onu „nebesku udicu“, da nam je srce privezano za nebo, da postanemo kao veliki sočni mamac, onda je lako „loviti ljude i velike ribe“. Kada je naše srce okačeno o nebeski čiviluk, zemljom nikada nećemo hodati bosi i goli. U našem srcu će biti mjesta za svakog, ako na čelu trpeze, sjedi Gospodar od trpeze.
Da zaključim, mnogo ključeva možeš ubaciti u onu „bravu“ u nutrinu svoje duše, da sve na ovom svijetu probaš da bi popunio onu „rupu u sebi“. Možeš jesti kao Marlon Brando, koji je jeo da popuni tu rupu u sebi, pa se izobličio u čudovište od 190 kg. Pokušati sa svim užicima koje ovaj svijet nudi, novac, sex i vlast, da te ispuni, ali samo Jedan može da okrene bravu, Onaj koji ima savršenu kombinaciju, koji ima tvoj DNK kod u svojim rukama, koji jedini može da okrene svijet u tebi i da škljocne i otvori dušu tvoju i moju i da je oslobodi. Jer jedini On ima ključeve, On koji je pobjedio sav pakao i iz samog dna uzeo ključeve Davidove i što On zaključa to niko ne otključa, a što On otključa to niko ne zaključa.
Zato samnom primi ovaj prijateljski topao savjet „NE DAJ SRCE SVOJE“, ljubi svoju djecu, ljubi svoga dragoga, ljubi svoje prijatelje, ljubi i svoje neprijatelje, ali im ne daj onaj dio tvoga srca, koji se zove Slavljenje i Obožavanje. Slavi Život i obožavaj Ga, jer niko do On, nije vrijedan tvoga obožavanja, tvoga slavljenja, ni jedan čovjek, ni jedan položaj, nikakav novac i zadovoljstvo. Pa onda nećemo brinuti, nećemo strahovati, nećemo tugovati, jer nas drži Nebeska udica.
I istina je da problemi nastaju kada se dajemo previše nekoj osobi ili ljudima, poslu, vlasti, hobijima, strastima. Kao da upravo tu na nekoj nevidljivoj granici, kad ono dovoljno i dostatno, prelazi u „previše“, u neku maniju, opsesiju, tu počinju sve nevolje. Kako kaže ona stara, „Ljubi, ljubi, al glavu ne gubi“. E, ja sam od onih koji sam teško radio nešto a da u tome nisam davao srce, unosio čitavog sebe, unosio vatru, i moram priznati imao probleme zbog toga.
Vidjeh sad na FB jednu grupu onih koji su zbog propale ljubavi odlučili da više ne daju svoje srce nikom, koji pozivaju druge slične u članstvo. Hm, kao da nas je ono pitalo kome će se dati, kao da možeš protiv njega. Čini mi se da je ljubav kao voda, to je nestišljiv fluid – a to znači da nema te sile koja može sabiti vodu. Ako je pristiskaš sa jedne strane, puca na drugoj. Bojim se da niko nikad nije dobio ovu bitku. Kao da kažeš, ne više neću disati, ali nekako pluća te ne slušaju, srce i dalje kuca, i vidiš da nije sve u tvojoj vlasti i u tvojoj volji. NE možeš jednostavno reći, nikad više neću voljeti. Jednostavno, istrpiš neki minut, dva, ali opet udisaj i život ide dalje.
Zato mislim da postoji jedan drugi savjet za ovakve slične meni. Najprije ću nešto reći o ljubavi i srcu. Avaj, šta reći o ljubavi i šta reći o srcu a da nije napisano? Najprije, iz srca izvire život, on je najvažniji dio našeg bića, i mora se čuvati, kao zenica oka. Kad kažem srce, ne mislim samo na onaj snažni mišić, koji radi decenijama, snažnije i upornije od najačih motora. Koji ne troši ni ulje, ni gorivo, ni vodu. Koji pumpa život, od sebe ka najudaljenijim tačkama našega tijela. Mislim na jedan drugi dio našeg bića, koji je nevidljiv, koji se nalazi u predjelu pleksusa, gdje je splet svih nerava i krvinh sudova, koji umije da boli a da su vam svi nalazi ispravni. Taj dio je kao ono srce od lubenice, slatko, bez koštica, sočno, i nalazi se u središtu. Taj dio se zove duša čovječija. Koja je središe, centar našega bića, i kad kažem srce, mislim na tu našu nutrinu, naše biće, naše emocije i volju.
Zato moje vidjenje ove mudrosne izreke „Ne daj srce svoje“, znači ne daj taj unutarnji dio sebe, ne daj svoje središe bića svoga nikome. On pripada samo Jednome! Kada sam se upoznao sa Cecom, pričala mi je o Bogu, onako izokola, ali iako je prošlo jedanaest godina od tada, odlično se sjećam sjećam se jedne njene izjave koja mi je posebno značila, jer me je često mučila neka unutrašnja praznina, zbog koje sam osjećao bol i nemir, ne znajući šta je u pitanju. Reče mi da u svima nama ima jedna „rupa“ jedan prazan prostor, koji samo Bog može ispuniti. Kao neka ključaonica,zamišljao sam, koja je savršeno napravljena, koja ima nevjerovatan složen kod, sa ogromnim brojem onih nabora, da ga ni najumješniji ključar ne može iskopirati.
Ako hoćemo da muški „lovimo ribe“, bojim se da ne znamo da prvo moramo se zakačiti na onu „nebesku udicu“, da nam je srce privezano za nebo, da postanemo kao veliki sočni mamac, onda je lako „loviti ljude i velike ribe“. Kada je naše srce okačeno o nebeski čiviluk, zemljom nikada nećemo hodati bosi i goli. U našem srcu će biti mjesta za svakog, ako na čelu trpeze, sjedi Gospodar od trpeze.
Da zaključim, mnogo ključeva možeš ubaciti u onu „bravu“ u nutrinu svoje duše, da sve na ovom svijetu probaš da bi popunio onu „rupu u sebi“. Možeš jesti kao Marlon Brando, koji je jeo da popuni tu rupu u sebi, pa se izobličio u čudovište od 190 kg. Pokušati sa svim užicima koje ovaj svijet nudi, novac, sex i vlast, da te ispuni, ali samo Jedan može da okrene bravu, Onaj koji ima savršenu kombinaciju, koji ima tvoj DNK kod u svojim rukama, koji jedini može da okrene svijet u tebi i da škljocne i otvori dušu tvoju i moju i da je oslobodi. Jer jedini On ima ključeve, On koji je pobjedio sav pakao i iz samog dna uzeo ključeve Davidove i što On zaključa to niko ne otključa, a što On otključa to niko ne zaključa.
Zato samnom primi ovaj prijateljski topao savjet „NE DAJ SRCE SVOJE“, ljubi svoju djecu, ljubi svoga dragoga, ljubi svoje prijatelje, ljubi i svoje neprijatelje, ali im ne daj onaj dio tvoga srca, koji se zove Slavljenje i Obožavanje. Slavi Život i obožavaj Ga, jer niko do On, nije vrijedan tvoga obožavanja, tvoga slavljenja, ni jedan čovjek, ni jedan položaj, nikakav novac i zadovoljstvo. Pa onda nećemo brinuti, nećemo strahovati, nećemo tugovati, jer nas drži Nebeska udica.
Коментари
Постави коментар