Пређи на главни садржај

METAMORFOZA

Inspirisali su me komentari na prepošli tekst „biti dobar ili biti odlican i nabolji“. Htio bih da pojasnim jednu suštitnski bitnu stvar, na putu promjena o kojima pišem u ovom blogu. Stiče se utisak da se zalažem za princip „svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem“ iz čuvenog filma „Sećaš li se Doli Bel“. Medjutim, proces metanoje o kojem pišem ne podrazumjeva ono dobar, bolji, najbolji. Kao juče nisam bio loš, danas sam malo bolji, a sjutra ću biti još malo bolji i tako dalje. Pa ću onda jednog dana biti dovoljno dobar, da bi onda dobio vječni život.
Ne, proces metanoje sličan je metamorfozi koje neke životinje prolaze. To je onaj proces u kojem gusenica ulazi u čauru. Gledao sam jednu emisiju o tome. Ona se gusenica učauri, i odjednom čitava unutrašnjost postane kao neka tečnost, koja se okreće. I to neka amorfna masa. I onda poslije nekog vremena, to stane, i pretvara se u nešto totalno čudesno. Od onog bućkuriša, počinje da se stvara predivna leptirica, sa onim tananin krilima. A krila od hiljade boja i nijansi, pitaš se odkud te boje, otkud one tanane dlačice, savršena leptirica. Toj krasoti pozavidjele bi carice u najvećoj raskoši. To više nije ona bijela bezlična gusenica koja puzi, to je sad leptirica, koja može da se vine u visine.
O toj vrsti promjene se radi, ne nekoj evolutivnoj promjeni, u kojoj gusenica, postane super gusenica, okićena zlatom, obučena u svilu i kadifu, sa najnovijim firmiranim naočarima. Ne, govorim o procesu koji se dešava u čauri, u kojoj umire i nestaje gusenica, a iz koje se radja novi stvor - leptir sa predivnim krilima. Laptir koji je jedinstven, neponovljivih boja i kombinacija šara. Unikat.
Zapravo, proces metanoje je proces promjene identiteta. To je jedna odluka da odbacimo ono staro, ono u čemu smo živjeli toliko dugo, puzeći kao gusenica. Odluka da umremo tom starom čovjeku i da se krstimo. Pa da onda iz one vode krštenja, izadjemo kao novo stvorenje, sa izmenjenom prirodom i potpno novim identitetom. O tome se radi, kada se pribrojiš toj neboskoj porodici, u kojoj je Otac Car nad svim carevima, ti si carska kći, odnosno princeza koja može da poleti. Princeza si, makar u ritama hodala. Ili Carević koji ne mora da gine za propale ambicije, jer je već stao Ocu sa desne strane u nebeskim prostranstvima, na najvišoj poziciji koju čovjek može da dosegne, pa su sve ostalo trice.
Da budem precizan, metanoja je proces da se tvoj i moj um, emocije i volja, usaglase sa tim novim identitetom. Da ne misliš o sebi kao o gubitniku, da ne strahuješ kao siroče, da ne tuguješ kao siromah. To je proces u kome se naše um upodobljava onome što srce vjeruje. To je proces u kojem naša djela i sve ono što se vidi na nama, usaglašava sa onom promjenom koja je nastala u nutrini naše duše. I nismo svakim danom sve bolji i bolji, već potpuno novi. Gusenice koje ne udju u metamorfozu, nijesu predodredjene za nebo. Moraju proći kroz proces, moraju da se promjene u leptiricu koja dobija krila za let.
Tek kad promjeniš svoj identitet, kadar si promjeniti mišljenje, riječi i djela. Kada znaš odakle si, i ko ti je Otac, znaš i svoju destinaciju i svoju domovinu u koju ideš. Kad osvjestiš novu prirodu koju donosi novorodjenje, onda nema mjesta strahu i brigama. Ako si od rodjenja puzio po zemlji, danas se možeš odlučiti za nebo. Izmedju ova dva kraja, stoji metamorfoza, stoji pokajanje, i promjena korz koju se mora proći. Zato je na jednom mjestu Isus rekao, za Jovana Krstitelja, da nema ni jednog većeg od onih koje je majka radila, ali da i najmanji u carstvu nebeskom je veći od Jovana Krstitelja. O tome se radi, i onaj namjanji leptir je leptir i veći je od najbolje i najbrže gusenice.
Ali, reći ću i ovo ako si postao leptir, nema šta da tražiš medju gusenicama, ustani, podigni pogled ka gore, i leti, jer ti je Bog dao tu mogućnost...



Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski