субота, 24. септембар 2011.

METAMORFOZA

Inspirisali su me komentari na prepošli tekst „biti dobar ili biti odlican i nabolji“. Htio bih da pojasnim jednu suštitnski bitnu stvar, na putu promjena o kojima pišem u ovom blogu. Stiče se utisak da se zalažem za princip „svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem“ iz čuvenog filma „Sećaš li se Doli Bel“. Medjutim, proces metanoje o kojem pišem ne podrazumjeva ono dobar, bolji, najbolji. Kao juče nisam bio loš, danas sam malo bolji, a sjutra ću biti još malo bolji i tako dalje. Pa ću onda jednog dana biti dovoljno dobar, da bi onda dobio vječni život.
Ne, proces metanoje sličan je metamorfozi koje neke životinje prolaze. To je onaj proces u kojem gusenica ulazi u čauru. Gledao sam jednu emisiju o tome. Ona se gusenica učauri, i odjednom čitava unutrašnjost postane kao neka tečnost, koja se okreće. I to neka amorfna masa. I onda poslije nekog vremena, to stane, i pretvara se u nešto totalno čudesno. Od onog bućkuriša, počinje da se stvara predivna leptirica, sa onim tananin krilima. A krila od hiljade boja i nijansi, pitaš se odkud te boje, otkud one tanane dlačice, savršena leptirica. Toj krasoti pozavidjele bi carice u najvećoj raskoši. To više nije ona bijela bezlična gusenica koja puzi, to je sad leptirica, koja može da se vine u visine.
O toj vrsti promjene se radi, ne nekoj evolutivnoj promjeni, u kojoj gusenica, postane super gusenica, okićena zlatom, obučena u svilu i kadifu, sa najnovijim firmiranim naočarima. Ne, govorim o procesu koji se dešava u čauri, u kojoj umire i nestaje gusenica, a iz koje se radja novi stvor - leptir sa predivnim krilima. Laptir koji je jedinstven, neponovljivih boja i kombinacija šara. Unikat.
Zapravo, proces metanoje je proces promjene identiteta. To je jedna odluka da odbacimo ono staro, ono u čemu smo živjeli toliko dugo, puzeći kao gusenica. Odluka da umremo tom starom čovjeku i da se krstimo. Pa da onda iz one vode krštenja, izadjemo kao novo stvorenje, sa izmenjenom prirodom i potpno novim identitetom. O tome se radi, kada se pribrojiš toj neboskoj porodici, u kojoj je Otac Car nad svim carevima, ti si carska kći, odnosno princeza koja može da poleti. Princeza si, makar u ritama hodala. Ili Carević koji ne mora da gine za propale ambicije, jer je već stao Ocu sa desne strane u nebeskim prostranstvima, na najvišoj poziciji koju čovjek može da dosegne, pa su sve ostalo trice.
Da budem precizan, metanoja je proces da se tvoj i moj um, emocije i volja, usaglase sa tim novim identitetom. Da ne misliš o sebi kao o gubitniku, da ne strahuješ kao siroče, da ne tuguješ kao siromah. To je proces u kome se naše um upodobljava onome što srce vjeruje. To je proces u kojem naša djela i sve ono što se vidi na nama, usaglašava sa onom promjenom koja je nastala u nutrini naše duše. I nismo svakim danom sve bolji i bolji, već potpuno novi. Gusenice koje ne udju u metamorfozu, nijesu predodredjene za nebo. Moraju proći kroz proces, moraju da se promjene u leptiricu koja dobija krila za let.
Tek kad promjeniš svoj identitet, kadar si promjeniti mišljenje, riječi i djela. Kada znaš odakle si, i ko ti je Otac, znaš i svoju destinaciju i svoju domovinu u koju ideš. Kad osvjestiš novu prirodu koju donosi novorodjenje, onda nema mjesta strahu i brigama. Ako si od rodjenja puzio po zemlji, danas se možeš odlučiti za nebo. Izmedju ova dva kraja, stoji metamorfoza, stoji pokajanje, i promjena korz koju se mora proći. Zato je na jednom mjestu Isus rekao, za Jovana Krstitelja, da nema ni jednog većeg od onih koje je majka radila, ali da i najmanji u carstvu nebeskom je veći od Jovana Krstitelja. O tome se radi, i onaj namjanji leptir je leptir i veći je od najbolje i najbrže gusenice.
Ali, reći ću i ovo ako si postao leptir, nema šta da tražiš medju gusenicama, ustani, podigni pogled ka gore, i leti, jer ti je Bog dao tu mogućnost...