уторак, 13. септембар 2011.

KAJINOV ZNAK

Jedna od najpoznatijih biblijskih priča koja se nalazi u Knjizi Postanja, je priča koja govori o sinovima Adama i Eve. Kajin je bio ratar a Avelj pastir. Stariji brat Kajin je kao žrtvu Bogu prineo deo roda koji je dobio sa polja, a Avelj je prinio žrtvu od svoje stoke. Kad je vidio da je Bog pogledao na žrtvu Aveljovu, jer nema žrtve bez krvi, Kajin se razbesneo i ubio svoga brata.
Užasnom činu bratoubistva, prethodilo je jedno pitanje koje je Bog uputio Kajinu: „Što ti se lice promijenilo, što si namršten? Ako dobro činiš, vedrinom odsejvaš?“. Ali nije prošlo dugo bezuspejšna upozoravanja Boga, nijesu mogla da zaustave, da Kajin prvom zgodnom prilikom nije ubio pravednog Avelja. Čija krv i danas viče.
Kao da mogu čuti tužni i blagi glas Božiji, koji pita Kajina, „gdje je tvoj brat?“. Ali nije bilo pokajanja Kajinovog, nije bilo onog vapaja za milost, nema promjene u Kajinovom ponašanju i želje ze oproštenjem, već tvrdokorni i obijesni odgovor „Zar sam ja čuvar brata svojega?“. I onda možemo čitati o prokletsvu i progonstvu koja je zadesila Kajina i njegovo nasljeđe.
Suočen sa Božijim gnjevom i osudom tog bratoubistva, Kajin moli za milost da mu Bog sačuva život od osvete onih koji ga udese. Ali kasno, kao što je zakasnilo Judino „pokajanje“ koje se završilo samoubistvom. To nije pokajanje, toje neko žaljenje samog sebe, strah od neminovnosti kazne koja slijedi i sl. I onda mu tek Bog dade znak uz opomenu da ce onaj koji se osveti Kajinu dobiti 77 puta goru kaznu nego Kajin.
Necu se baviti raznim spekulacijama koje prate čuvenu priču o Kajinovom znaku. Jer su mnogi u ovome suverenom činu milosti Gospodnje, pronašli neku vrstu zaštite za krvnike i one koje vrebaju da ubiju svoje najmilije, kao nekakav posebni znak za „izabrane“ koji su obeleženi i koju imaju neku vrstu amnestije za svoje zločine ili pravo da sude drugima. Kao da to odlaganje Božijeg suda nad našim postupcima, i vrijeme koje nam se daje za metanoju, je neka svojevrsna abolicija. Bože me sačuvaj!
Ako neko misli da je to bila crna koža Kajinova ili neki posebni znak na licu, neko slovo, može misliti, ali ja sam siguran da jedan znak na Kajinovom licu je ostao do kraja njegovog turobnog života. A to je namrštenost i mrak na preko očiju. Tako mi moćno zvuči ovo jednostavno retoričko pitanje Kajinu „Ako dobro činiš vedrinom odsjevaš?!“
To je po meni Znak Kajinov, taj mračni sjaj u očima, taj izraz lica bez vedrine one dječačke- prostodušne vedrine lica. I zaista oči jesu ogledalo duše. Pa ako je tvoje lice ili moje neveselo, ako je ozbiljno, mračno, bez odsjaja, onda nešto nije dobro u mom i tvom životu.
Šta je ono što ti je odnjelo osmjeh sa lica, šta te neveseli, šta te mršti, čini hladnim i osorim? Da li te gnjevi bratovljev blagoslov? Da li te proganja tudji uspjeh i napredak? Da li ti je mržnja i ljubomora što ono za čim strastveno žudiš, pripalo nekom drugom, pa ti je odnjelo radost? Da li te brige i strahovi muče zbog onog što si učinio u tajnosti da će izaći na vidjelo? Da li ti je udarilo po ponosu, to što te nijesu poslušali, što nije po tvojoj volji, što se ne ostvaruju tvoji planovi?
Možda se smiješ, možda i bučno, ali te oči izdaju kada za trenutak u društvu zaćutiš, kad ti pogled odluta, kada se izgubi sjaj, kao da je neka koprena pala preko lica. I onda ovo retoričko pitanje: „Ako dobro činiš, vedrinom odjevaš“. Ali ako ne odsjevaš vedrinom, znači li to da si negdje skrenuo sa svoga puta? Možda još nijesmo ubili svojega brata, ali ako smo ga u srcu sahranili, mislimo li da smo daleko od samoga čina? Zadah lešine se čuje iz tvojih nozdrva koje se nadimaju od bijesa? Ako još nijesmo digli ruku na svojega roditelja ili svojeg šefa, ovaj „Kajinov znak“ nas odaje, jer smo se već odmetnuli, jer smo daleko od Boga i njegovoga lica pa nam duša luta po tamnim vilajetima gnjeva.
Koliko je njih umrlo u našim srcima, koje smo zakopali na pustim mjestima, misleći da nas niko nije vidio u tom brateubistvu? Pa na tužno i blago pitanje našeg Gospoda ili naših bližnjih: „Gdje je brat tvoj, gdje je tvoj kum, gdje ti je draga“, odgovaramo namrgodjeno i otresito „zar sam ja čuvar brata svojega?“. Jesmo, odgovorni smo, svidjalo nam se to ili ne? Pa ako tražimo opravdanja za svoju srdžbu, ako smo prigrabili sve izgovore i odgovore kao trulu ogradu za svoju dušu, lice nas naše izdaje, oči nas izdaju i svjedoče o našem grijehu, da to što činimo ne činimo dobro. PA nam ni savjest ne da mira, ne možemo je lako ućutkati. Tu gorku vatru griže savjesti, koja gasi osmah na našem licu, ne možemo poništiti.
Zato kada nema vedrine, nema one dječije spontanosti, nema radosti, nema smjeha od srca, nema one opuštenosti, to govori da negdje na nebu vrišti krv našega brata kao krv Aveljova, pa nam treba pokajanje, treba nam oproštenje, treba nam izmirenje, treba nam duševno isceljenje. Ne prezrimo danas zato pitanje „Gdje je brat tvoj?“, gdje si ga odbacio, gdje si ga sahranio, idi na to mjesto učini mir koliko je do tebe, oprosti i zaboravi koliko je do tebe. Skini sa sebe Kajinov znak i povrati izgubljeni sjaj oka i vedrinu duha.