Пређи на главни садржај

ORLOV LET

Kad pogledam orla, cudesnu pticu, kako plovi nebom bez ikakvog umora, kako vlada prostorom i dolinom. Nastanjuje se u visoke litice, i sebi je prigrabio nebo kao domovinu. Kakvo mocno a divno stvorenje. Tolika ptica, a lebdi, hvata vazdusne struje, osjeca ih u svojim krilima. Zaista ima nesto cudesnog u orlovom letu, da su mnogi pisali o tom.
Danas mi postade jasno, da orlov let se sastoji iz dva dijela. Jedan je ovaj vidljiviji kada on jezdi nebom, ali postoji i onaj manje interesantan, manje atraktivan, a to je kada on polijece iz svojega gnijezda, zamahuje krilima, snaznim i napornim pokretima, odvaja se od zemlje, odvaja se od svoje orje luke kako bi se vinuo u visine. Sporim i teskim zamasima pocinje svoj let, pobjedjuje silu zemljine teze, i onda sve lakse i lakse se podize, sve dok ne dodje na potrebnu visinu, da hvata vazdusnu struju, i onda prestaju za njega zakoni gravitacije, zakoni koji ga vuku ka zemlji.
Koliko mi je jasno danas, kada sam se molio, uz veliki napor, kada me je nesto u grudima stezalo, kao da hoce da iskoci iz mene, da je najednom dosao trenutak kada sam mogao, kao ovaj orao, da osjetim kretanje Duha Svetog, tog Nebeskog vjetra, koji ti miluje lice i dusu. Da sam tog trena mogao da rasirim ruke kao orao svoja krila i da osjetim kako se pune novom snagom, tom vertikalnom strujom, koja te podize, koja te nosi. Osjetis kako zakoni gravitacije gube vlast nad tobom, kako pocinjes bez napora da letis ka Nebu, ka svoj visokoj litici, ka mjestu odakle se vidi tvoj plijen, kada su sve zemaljske stvari tako nebitne tackice i zarezi.
Postade mi jasno, da se zavrsava jedna faza u mom letu, kada sam upinjao, kada mi je svaki zamah bio tezak, otpor snazan, gravitacija jaka. Da sve ima svoje vrijeme, vrijeme kada se sije, i vrijeme kada se skuplja, vrijeme suza, i vrijeme radosti, vrijeme velikih napora i vrijeme pocinka.
Shvatih, da je doslo vrijeme pocinka u mojim poslovima, vrijeme kada se otpustas svoje sopstvene snage, kao kad avion uvlaci svoj stajni tap, jer mu pravi veliki otpor letu. Tako i ja razumjeh nocas, da sam dovde stigao uz napore, ali od sada sirim svoja krila, hvatam ovu nebesku silu, koja me dize i koja me nosi, koja me vodi na mjesto gdje sam nikako ne bih mogao dosegnuti, dobaciti.
Razumjeh sta je Šabat, sta je onaj sedmi dan o kojem piše na pošetku svega, kada je Gospod pocinuo od svojih djela, nakon šest dana stvaranja. Sedmi dan je ušao u taj počinak. Ja sam danas učinio sve što je do mene, u duši svojoj rekoh dobro je sve sto sam uradio, nemam vise snage, ni moci da bi promijenio svoje danas u pogledu nekih stvari koje me zaokupljao u zadnje vrijeme. I osjetih taj mir koji donosi pouzdanje, kada ulazis u drugu fazu svoga leta, u pocinak, u zavrsetak onog sto si radio. Taj dio je djelo Duha Svetog, taj dio je onaj vidljiviji, kada svi vide uspjeh, nakon cega stize blagoslov i dolazi promocija.
Ali nema ove duhovne visine i carstva nebeskog, nema ovog leta bez onog prvog dijela. Koji se dobro objasnjava onom cuvenom Isusovom rjecju, da se od Jovana Krstitelja, pa na ovamo carstvo nebesko na silu dobija,odnosno da ga silnici zadobijaju.
Ali nema ni ulaska u puninu stvari, bez ovog trenutka, kada hvatas dobar Vjetar, kada ostavljas svoje snage, kada se ne koprcas protiv tih vertikalnih struja. Kada ulazis u svoju subotnji pocinak, i kada ostavljas svoje napore i pustas se Bogu, da on dovrsi ono sto si zapoceo.
Prosto mogu da vidim, taj trenutak kada dolazimo do svojih granica, kada je u to ukljuceno citavo nase srce, sva nasa snaga i sav nas um, i tek tada počinje da struji vjetar preko visokih topola, pocinje huk, i sve oko nas se utijava. I tek onda osjećaš novu stvarnost, kako ti se vraca snaga, kako ti se pune krila, kako mozes jezditi nebeskim prostranstvima. Daleko iznad svih tvojih granica. To je orlov let koji me inspirise, da se otisnem dalje u svom hodu u potpunom miru...

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski