Znam odlično kako je kad se osjećaš sputano, kao da sve stoji, kao da okolnosti govore : Nikad se neće ništa promijeniti, bilo je teško, sada je teško, i uvjek će biti teško! Znam kada su ispred tebe prepreke, na kojima si padao nekoliko puta, na koje niko nije preskočio prije tebe, na kojima su pali tvoji preci, na koje su pali tvoji roditelji i sada one stoje pred tobom, sa svim ostalim okolnostima kao prilogom uz jelo, i kao da komuniciraju NEUSPJEH. Brineš se, strijepiš, stojiš frustriran jer želiš promjenu, želiš napredak, želiš pobjedu, ali nikako da se to dogodi. Moliš se Bogu, ali nema odgovora.
Jedna od najstarijih knjiga, koja govori o prvom čovjeku vjere, patrijarhu Avramu, govori o njegovom životnom putu, koji je meni veoma inspirativan za ovo što želim danas da podijelim. Priča počinje tako što je zapravo njegov otac dobio poziv od Boga da napusti grad Ur u Haldeji, u dolinu rijeke Eufrat, kolijevci svih civilizacija i da krene sa svojim domom ka Hananu, dalekoj zemlji blizu zapadnog (sredozemnog) mora. U zemlju njima svakako nepoznatoj, o kojoj su čuli glasine. Avramov otac Tara, došao je samo do pola puta, u prvi ljepši grad na koji je naišao, na otprilike pola puta, zastao je i odustao, i nastanio se u grad Haran. U kojem je kasnije i umro. Ali njegov sin, Avram dobio je novi poziv od Boga, da NAPUSTI SVOJE PLEME I OČEV DOM I da krene u Obećanu zemlju. Da krene u neizvjesnost, da bi baštinio blagoslov i postao rodonačelnik potpuno novog naroda, koji će izaći iz njegovih bedara. I on je krenuo, uzeo je svoju ženu (još nerotkinju) i svog sinovca, i pripadajući dio svojih sluga i stoke od svog oca. Krenuli su u neizvjesnost, nezaštićena ova mala četa ljudi, mogla je biti laka meta plemenima koji prebivaju u tim krajevima. On nije pitao šta i kako, ali je krenuo.
Moja supruga ima sličnu životnu priču. I nju je inspirisala ova priča kada je prije 12 godina, poslije bombardovanja Srbije i Beograda od strane NATO pakta, doživjela da je da joj je i kuća pogodjena onom velikom bombom „krmačom“, koja je pala u Volginu ulicu, nedaleko od njene kuće, nekih stotinjak metara dalje, i raznio je krov od kuće dok su spavali. Ali prošli su bez povreda, hvala Bogu. Ipak to vrijeme je bilo prelomno u njenom životu, i što se tiče fakulteta i nekih drugih privatnih stvari, sve je stajalo, sve je nekako izgubilo smisao. I već u tu zimu, dobila je sličan unutarnji poziv, glas od Boga, da sa svojih 28 godina napusti očev dom, i svoju zemlju i da krene na put. Pričala mi je da je uvjek govorila da će se udati za Crnogorca (iako nisu baš bili njeni oduševljeni tom idejom :-)). I zaista kad je rekla da će otići već početkom proljeća da radi u Crnu Goru u Sutomoru, kod nekog poznanika, niko je nije podržavao u toj ideji, ni ukućani, ni prijatelji. Govorili bi, ajde da hoćeš da odeš na Zapad, to bi razum,jeli, ali u Crnu Goru, to je besmisleno. Ali ona je znala da treba da IZADJE IZ SVOJE SITUACIJE, i da sa vrlo malo para, krene u neizvjesnost.
Iako je imala protivljenje, imala je potpuni mir u srcu da je upravo to ono što želi, i krenula je u Crnu Goru, za nju neku vrstu Obećane zemlje, u kojoj je tražila blagoslov. Za nju je blagoslov bio dom, djeca i porodična radost. To je uvjek željela. Ali nije se sve odmah izdešavalo, prošlo je proljeće, došao je špic sezone, ali ništa se nije dešavalo od onog što je ona očekivala i kada je i čak odlučila da napusti posao na recepciji jednog manjeg hotela u Sutomoru, zbog lošeg tretmana i kašnjenja plate. Govorila je svojoj kumi iz Bg, sa kojom se čujala, da je ostala bez novaca, ali da se nije još desilo ono zbog čega je došla. Šta je to nije znala, ali znala je da treba da dodje, i da ne gubi vjeru.
Da skratim dramu, iako je to sa ove distance znamo da je to režirao Veliki dramaturg, mi smo se sreli, upravo u pet do 12, kada se ona već premišljala da se vrati. I tako to biva, čekaš godinama, ali kad počne da se dešavaju stvari, onda idu nevjerovatnom brzinom. Ceca je odmah nakon našeg upoznavanja, dobila odličnu priliku da radi u Podgorici, u agenciji za registraciju preduzeća, kod vlasnice, kako se ispostavilo, je bila dugogodišnja prijateljica moje majke, i koja je navijala za našu vezu. I sve se savršeno uklapalo, mnogo toga što i ne bih dijelio sada, kao u nekom snu, mi smo se vjerili već nakon mjesec dana. I ubrzo vjenčali. I eto ostala je da živi u Crnoj Gori, ona zna i govori da je to njen Hanan, u kojem, je našla ono što je tražila.
To je upravo ono o čemu sam želio da pišem, za sve one životne okolnosti u kojima se osjećamo kao da nam je tijesno u sopstvenoj koži, koje osjećamo kao nečije tudje, kao da živimo nečiji tudji život. Taj osjećaj unutarnjeg poziva koji govori da izadjemo iz te situacije u kojoj jesmo, da uradimo ono što znamo da trebamo učiniti, ali se bojimo. Da uradimo ono što je trebao naš otac uraditi, ali je odustao, naš prehtodnih ali nije imao petlje itd. Ja ne govorim da trebamo napustiti roditeljski dom, iako za neke bi to sasvim sigurno bilo dobro da se osamostale i da formiraju svoju porodicu, jer i biblija govori, da će čovjek napustiti svog oca i majku i da će prigrliti svoju ženu i da će dvoje postati jedno tijelo. Mi moramo jednom u životu, odlučiti da krenemo da živimo svoj život, da se odreknemo te „sigurnosti“ očevog doma, u kojem nam majka kuva ručak i pere veš do 45 godine. Mi moramo izadji iz nekih „divljih“ veza i započeti nešto novo što nam srce govori da je ispravno. Nekih sumnjivih dogovora i ugovora, poslovnih aranžmana, lažnih obećanja, kredita i dugova za koje smo se jemčili itd.
Ali moramo izadji i iz svojih predrasuda, nekih pogrešnih zaključaka o ljudima koji su nam bili važni, iz nekih aršina i ukojim se „lagodno“ živi, u kojima lažemo sebe, tražimo izgovore za svoja odustajanja, zato što nismo spremni da se mijenjamo , da mijenjamo svoje životne principe, da priznamo svoje zablude. Ali osnovno, je jedan princip, koji sam shvatio iz svojih 40 godina, da nijesmo spremni da primimo blagoslov, nismo spremni da čujemo Boga tj čujemo onaj unutrašnji glas, dok stojimo u istoj situaciji i lamentiramo nad svojim životom i nepravdom. Kao da moramo izadji iz svojih briga i svoje otperećenosti odredjenim problemom, da što bi rekao moj brat, kao kad se „magarac uvali u kanal i kad ga počnu nositi stihije“ tako i mi trebamo one iskoračimo u nešto potpuno novo, nešto nepoznato, nešto što nam naše srce govori da trebamo učiniti. I upravo to novo mjesto , na kojem ćemo se najednom naći, je mjesto našeg susreta, mjesto našeg razgovora, sa Njim, sa samima sobom.
Zato prijatelju, izadjimo iz situacije u kojoj smo se zaglibili, u kojoj smo se zamrsili, nadji prijatelje koji će tvog „magarca izbaciti iz tog kanala“, koji će ti pomoći da dobijep drugačiju perspektivu, da svoju situaciju, pogledaš onako sa strane, kao da to nije ono od čega ti možda život zavisi. To možemo kada predamo svoje brige Bogu, jer on se brine za nas, kada rastjeramo svoje crne misli, kao one čavke koje prekriju polje kukurza, da iskoračimo u nešto novo, da bi mogli primiti ono za čim naše srce žudi. Ali taj put od hiljadu milja, počinje prvim korakom, počinje danas dok čitaš ovaj tekst, kojim tebe i sebe želim ohravbriti da iskoristimo ovaj povoljan vjetar i da isplovimo iz svoje „mirne“ luke, i da se otisnemo, jer tamona drugoj strani je naša Amerika, naša Obećana zemlja, u koju samo ti i ja, niko drugi možemo stići, „na vrhu ima mjesta, ako krenemo SADA“, kao što Dino Merlin kaže u onoj svojoj pjesmi.
Jedna od najstarijih knjiga, koja govori o prvom čovjeku vjere, patrijarhu Avramu, govori o njegovom životnom putu, koji je meni veoma inspirativan za ovo što želim danas da podijelim. Priča počinje tako što je zapravo njegov otac dobio poziv od Boga da napusti grad Ur u Haldeji, u dolinu rijeke Eufrat, kolijevci svih civilizacija i da krene sa svojim domom ka Hananu, dalekoj zemlji blizu zapadnog (sredozemnog) mora. U zemlju njima svakako nepoznatoj, o kojoj su čuli glasine. Avramov otac Tara, došao je samo do pola puta, u prvi ljepši grad na koji je naišao, na otprilike pola puta, zastao je i odustao, i nastanio se u grad Haran. U kojem je kasnije i umro. Ali njegov sin, Avram dobio je novi poziv od Boga, da NAPUSTI SVOJE PLEME I OČEV DOM I da krene u Obećanu zemlju. Da krene u neizvjesnost, da bi baštinio blagoslov i postao rodonačelnik potpuno novog naroda, koji će izaći iz njegovih bedara. I on je krenuo, uzeo je svoju ženu (još nerotkinju) i svog sinovca, i pripadajući dio svojih sluga i stoke od svog oca. Krenuli su u neizvjesnost, nezaštićena ova mala četa ljudi, mogla je biti laka meta plemenima koji prebivaju u tim krajevima. On nije pitao šta i kako, ali je krenuo.
Iako je imala protivljenje, imala je potpuni mir u srcu da je upravo to ono što želi, i krenula je u Crnu Goru, za nju neku vrstu Obećane zemlje, u kojoj je tražila blagoslov. Za nju je blagoslov bio dom, djeca i porodična radost. To je uvjek željela. Ali nije se sve odmah izdešavalo, prošlo je proljeće, došao je špic sezone, ali ništa se nije dešavalo od onog što je ona očekivala i kada je i čak odlučila da napusti posao na recepciji jednog manjeg hotela u Sutomoru, zbog lošeg tretmana i kašnjenja plate. Govorila je svojoj kumi iz Bg, sa kojom se čujala, da je ostala bez novaca, ali da se nije još desilo ono zbog čega je došla. Šta je to nije znala, ali znala je da treba da dodje, i da ne gubi vjeru.
Da skratim dramu, iako je to sa ove distance znamo da je to režirao Veliki dramaturg, mi smo se sreli, upravo u pet do 12, kada se ona već premišljala da se vrati. I tako to biva, čekaš godinama, ali kad počne da se dešavaju stvari, onda idu nevjerovatnom brzinom. Ceca je odmah nakon našeg upoznavanja, dobila odličnu priliku da radi u Podgorici, u agenciji za registraciju preduzeća, kod vlasnice, kako se ispostavilo, je bila dugogodišnja prijateljica moje majke, i koja je navijala za našu vezu. I sve se savršeno uklapalo, mnogo toga što i ne bih dijelio sada, kao u nekom snu, mi smo se vjerili već nakon mjesec dana. I ubrzo vjenčali. I eto ostala je da živi u Crnoj Gori, ona zna i govori da je to njen Hanan, u kojem, je našla ono što je tražila.
To je upravo ono o čemu sam želio da pišem, za sve one životne okolnosti u kojima se osjećamo kao da nam je tijesno u sopstvenoj koži, koje osjećamo kao nečije tudje, kao da živimo nečiji tudji život. Taj osjećaj unutarnjeg poziva koji govori da izadjemo iz te situacije u kojoj jesmo, da uradimo ono što znamo da trebamo učiniti, ali se bojimo. Da uradimo ono što je trebao naš otac uraditi, ali je odustao, naš prehtodnih ali nije imao petlje itd. Ja ne govorim da trebamo napustiti roditeljski dom, iako za neke bi to sasvim sigurno bilo dobro da se osamostale i da formiraju svoju porodicu, jer i biblija govori, da će čovjek napustiti svog oca i majku i da će prigrliti svoju ženu i da će dvoje postati jedno tijelo. Mi moramo jednom u životu, odlučiti da krenemo da živimo svoj život, da se odreknemo te „sigurnosti“ očevog doma, u kojem nam majka kuva ručak i pere veš do 45 godine. Mi moramo izadji iz nekih „divljih“ veza i započeti nešto novo što nam srce govori da je ispravno. Nekih sumnjivih dogovora i ugovora, poslovnih aranžmana, lažnih obećanja, kredita i dugova za koje smo se jemčili itd.
Ali moramo izadji i iz svojih predrasuda, nekih pogrešnih zaključaka o ljudima koji su nam bili važni, iz nekih aršina i ukojim se „lagodno“ živi, u kojima lažemo sebe, tražimo izgovore za svoja odustajanja, zato što nismo spremni da se mijenjamo , da mijenjamo svoje životne principe, da priznamo svoje zablude. Ali osnovno, je jedan princip, koji sam shvatio iz svojih 40 godina, da nijesmo spremni da primimo blagoslov, nismo spremni da čujemo Boga tj čujemo onaj unutrašnji glas, dok stojimo u istoj situaciji i lamentiramo nad svojim životom i nepravdom. Kao da moramo izadji iz svojih briga i svoje otperećenosti odredjenim problemom, da što bi rekao moj brat, kao kad se „magarac uvali u kanal i kad ga počnu nositi stihije“ tako i mi trebamo one iskoračimo u nešto potpuno novo, nešto nepoznato, nešto što nam naše srce govori da trebamo učiniti. I upravo to novo mjesto , na kojem ćemo se najednom naći, je mjesto našeg susreta, mjesto našeg razgovora, sa Njim, sa samima sobom.
Zato prijatelju, izadjimo iz situacije u kojoj smo se zaglibili, u kojoj smo se zamrsili, nadji prijatelje koji će tvog „magarca izbaciti iz tog kanala“, koji će ti pomoći da dobijep drugačiju perspektivu, da svoju situaciju, pogledaš onako sa strane, kao da to nije ono od čega ti možda život zavisi. To možemo kada predamo svoje brige Bogu, jer on se brine za nas, kada rastjeramo svoje crne misli, kao one čavke koje prekriju polje kukurza, da iskoračimo u nešto novo, da bi mogli primiti ono za čim naše srce žudi. Ali taj put od hiljadu milja, počinje prvim korakom, počinje danas dok čitaš ovaj tekst, kojim tebe i sebe želim ohravbriti da iskoristimo ovaj povoljan vjetar i da isplovimo iz svoje „mirne“ luke, i da se otisnemo, jer tamona drugoj strani je naša Amerika, naša Obećana zemlja, u koju samo ti i ja, niko drugi možemo stići, „na vrhu ima mjesta, ako krenemo SADA“, kao što Dino Merlin kaže u onoj svojoj pjesmi.
Коментари
Постави коментар