Na zadnjem susretu sa onim mi Prijeteljem (sa velikim P) ispričao mi je šta je bilo sa njegovom mladjom ćerkom kojoj je je mislim 8 godina kada je vidjela da su joj uginule ribice u akvarijumu. Za nju je bio to nevjerovatan gubitak, te nemušte životinje, njoj su bile pravo bogastvo. Ne znam šta je tačan uzork, ali tog dana, obije ribice su uginule. Počela je gorko plakati iz sveg mozga. Njena majka to nije mogla podnositi, pa ju je ućutkivala, grdila kako smije tako, da će joj kupiti druge ribice, da se smiri i da je sramota da se tako ponaša. Ali efekat je bio još gori, plakala je jače i jače.
Onda je došao njen Otac, da se umiješa u ovaj dogadjaj, ali je upravo suprotno uradio od svoje supruge, zagrlio ju je, podijelio je sa njom žal zbog uginuća njihovih ljubimaca, izrekao sve što i sam misli o njim, kako su mu bile važne, kako ih je volio hraniti. Ćerka je slušala, plakala na grudima svoga oca jako i dugo. Ali nakon nekih pola sata, plač se stišavao, počela je da postavlja pitanja, kako i zašto? I nakon nekog vremena potpuno se smirila. Kaže da više nije to pominjala i da je sa radošću prihvatila nove ribice.
I upravo danas želim o tome da pišem. Ja sam od onih koji ne plaču, koji stiskaju zube i koji trpaju žalost u sebe. Ja sam od onih koji kao majka ove djevojčice, žele da utišaju suze, žele da prebole bol onako „na nogama“, kada sam povredjen i kada boli duša. A razmišljam koliko je blagoslovljeno kada se mogu isplakati, kad pred Bogom, iznesem svoju bol, svoju tugu, zbog grubosti onih koji su mi bliski, zbog omalovažavanja onih kojima sam činio dobro i sl.
Jedna poznata knjiga o isceljenju, u kojoj je jedna spisateljice podjelila svoja iskustva u isceljenju koje je doživjela, i tjelesnom a najprije duševnom. Ta knjiga se zove „Sve počinje sa plakanjem“. Znate li da prvi od znakova Metanoje, odnonso pokajanja, su suze. Čitav proces promjene uma, promjene u riječima, dijelima i mislima, počinje plakanjem, počinje suočavanjem sa svojim bolom.
U mojem hodu sa Bogom, sve je počelo sa suzama. To je bilo na medenom mjesecu sa Cecom, tačnije medenoj nedjelji :-)). Bili smo u Hotelu u Igalu. Čitav taj put je bio jedno nevjerovatno iskustvo. Pričao sam več o nekim dogadjajima koji su prethodili mom obraćenju, kako je tih dana svaka Cecina molitva bila uslišena, kako smo obezbjedili sredstva za naše vjenčanje, pa i taj boravak u Hotelu sa 4 zvjezdice je takodje došao gratis, iznenanada. Upravo odmah poslije našeg vjenčanja.
Bio sam pun emocija, pun razmišljanja o svome životu, radost za koju još nijesam znao, prodirala je u moje srce. I onda došao je taj dan 18. Oktobar 2000. godine, pet dana nakon vjenčanja, dok je Ceca imala popodnevni odmor, ja sam čitao 18ti Psalm, iako nisam ništa razumio, nešto je je pogadjalo moju utrobu. Izašao sam iz sobe, uzeo štap i neke mamce, da odem na obalu da pecam. Razmišljao o čitavom mom životu o Bogu i da li postoji? Pomislih Bože, ja sam svašta radio, bavio se raznim nečasnim stvarima, išao nekoliko puta u sigurnu smrt, psovao Te, bavio se horoskopima, meditacijama, gatanjima i drugim glupostima... A ti samo si mi milost činio, nikad mi nije dlaka sa glave pala, jalovio si moje pokušaje da nešto ukradem ili da se povrijedim...
Podignuh pogled iznad onog plovka, kasno popodne, smiraj dana, ispred mene obrisi Luštice i Prevlake, i najednom osjetih kako mi se čitav zaliv smeši. To nikada neću zaboraviti. Mogao sam vidjeti lice svoga Zaštitinika svoga dobrotvora. Smešak koji je govorio, dobro došao mi. Kako me ranije nisi upoznao? Da to sam bio Ja, svaki put kad je bila nevolja. Bio sam tu i nisam te ostavio.
Sve je u meni drhtalo, utroba mi se komešala. Pobjegao sam u hotelsku sobu. I onda to veče dok sam Ceci sve ovo pričao, otišli smo u malu Crkvicu u na vrhu starog grada u Herceg Novom. Uhvatili se za ruke u nekoj svetoj tišini. Ceca je molila za blagoslove: „Gospode, daj na dijete?“. Sišli smo niz stepenice, sjeli u neki lokal na velikom gradskom trgu. I ja više nisam mogao da izdržim, sve je u meni puklo. Počeo sam da plačem, i da plačem. Jecao sam, ridao. Govorio: „Kako je moguće da je On toliko milostiv, kako je moguće!!!“. Ta misao o Njegovoj milosti, koja mi je samo dobrim vraćala, koja mi je sve oprostila, koja me je čekala, ostavljala me je bez daha. Plakao sam jako na sred gradskog trga, ne mareći za pogledima, ne mareći za sebe.
Znači sve je počelo sa suzama. Ta katarza nije se završila taj dan. Gotovo čitav jedan mjesec, je to nešto izlazilo iz mene sa suzama i uz ridanje. Ne znam tačno šta, ali moja se duša oporavljala, moja se duša isceljivala. Plakao sam kao što je ona ćerkica plakala na grudima svojega Oca. Jako i dugo. Dok nije stigla ponoć, dok se nije u meni počelo stišavati sve. I dok me nije preplavljivao duboki mir i neka radost za koju do tada nijesam znao.
Ponavljam suze su bile znak mog dobokog pokajanja za sve što sam činio. Milost me je, a ne kazna, približila Ocu, plakačući na Njegovim grudima, punih razumjevanja. To je bilo oslobodjenje bez ikakvog prigovora, bez ikakvog ućutkivanja i potiskivanja, kao što je moj Prijatelj grlio svoju kćer u njenom bolu zbog gubitka.
Zato ne stišavajte suze u grudima, ne ućutkavajte svoju djecu koja žele da isplaču svoju bol. Ne govorim o suzama samosažaljenja, već o suočavanju sa svojim bolom, kojeg trebamo isplakati. Isplakati sad, a ne sjutra kao Skarlet o Hara. Jer to sjutra možda i nikad ne dodje, a bol ostane naš saputnik, naša sjena.
P.S. Tačno nakon 9 mjeseci, 17.jula 2001. Godine, dobili smo djete, Bog je čuo molitvu jednog mladog bračnog para, u Crkvici sv.Arhangela Mihaila, i dao nam radost umjesto suza koje su tekle. Neko mi reče: "Život za Život. Ti si predao svoj život Bogu, a On ti je dao novi život, dao ti je Emiliju!!!". Amin!
Onda je došao njen Otac, da se umiješa u ovaj dogadjaj, ali je upravo suprotno uradio od svoje supruge, zagrlio ju je, podijelio je sa njom žal zbog uginuća njihovih ljubimaca, izrekao sve što i sam misli o njim, kako su mu bile važne, kako ih je volio hraniti. Ćerka je slušala, plakala na grudima svoga oca jako i dugo. Ali nakon nekih pola sata, plač se stišavao, počela je da postavlja pitanja, kako i zašto? I nakon nekog vremena potpuno se smirila. Kaže da više nije to pominjala i da je sa radošću prihvatila nove ribice.
I upravo danas želim o tome da pišem. Ja sam od onih koji ne plaču, koji stiskaju zube i koji trpaju žalost u sebe. Ja sam od onih koji kao majka ove djevojčice, žele da utišaju suze, žele da prebole bol onako „na nogama“, kada sam povredjen i kada boli duša. A razmišljam koliko je blagoslovljeno kada se mogu isplakati, kad pred Bogom, iznesem svoju bol, svoju tugu, zbog grubosti onih koji su mi bliski, zbog omalovažavanja onih kojima sam činio dobro i sl.
Jedna poznata knjiga o isceljenju, u kojoj je jedna spisateljice podjelila svoja iskustva u isceljenju koje je doživjela, i tjelesnom a najprije duševnom. Ta knjiga se zove „Sve počinje sa plakanjem“. Znate li da prvi od znakova Metanoje, odnonso pokajanja, su suze. Čitav proces promjene uma, promjene u riječima, dijelima i mislima, počinje plakanjem, počinje suočavanjem sa svojim bolom.
U mojem hodu sa Bogom, sve je počelo sa suzama. To je bilo na medenom mjesecu sa Cecom, tačnije medenoj nedjelji :-)). Bili smo u Hotelu u Igalu. Čitav taj put je bio jedno nevjerovatno iskustvo. Pričao sam več o nekim dogadjajima koji su prethodili mom obraćenju, kako je tih dana svaka Cecina molitva bila uslišena, kako smo obezbjedili sredstva za naše vjenčanje, pa i taj boravak u Hotelu sa 4 zvjezdice je takodje došao gratis, iznenanada. Upravo odmah poslije našeg vjenčanja.
Bio sam pun emocija, pun razmišljanja o svome životu, radost za koju još nijesam znao, prodirala je u moje srce. I onda došao je taj dan 18. Oktobar 2000. godine, pet dana nakon vjenčanja, dok je Ceca imala popodnevni odmor, ja sam čitao 18ti Psalm, iako nisam ništa razumio, nešto je je pogadjalo moju utrobu. Izašao sam iz sobe, uzeo štap i neke mamce, da odem na obalu da pecam. Razmišljao o čitavom mom životu o Bogu i da li postoji? Pomislih Bože, ja sam svašta radio, bavio se raznim nečasnim stvarima, išao nekoliko puta u sigurnu smrt, psovao Te, bavio se horoskopima, meditacijama, gatanjima i drugim glupostima... A ti samo si mi milost činio, nikad mi nije dlaka sa glave pala, jalovio si moje pokušaje da nešto ukradem ili da se povrijedim...
Podignuh pogled iznad onog plovka, kasno popodne, smiraj dana, ispred mene obrisi Luštice i Prevlake, i najednom osjetih kako mi se čitav zaliv smeši. To nikada neću zaboraviti. Mogao sam vidjeti lice svoga Zaštitinika svoga dobrotvora. Smešak koji je govorio, dobro došao mi. Kako me ranije nisi upoznao? Da to sam bio Ja, svaki put kad je bila nevolja. Bio sam tu i nisam te ostavio.
Znači sve je počelo sa suzama. Ta katarza nije se završila taj dan. Gotovo čitav jedan mjesec, je to nešto izlazilo iz mene sa suzama i uz ridanje. Ne znam tačno šta, ali moja se duša oporavljala, moja se duša isceljivala. Plakao sam kao što je ona ćerkica plakala na grudima svojega Oca. Jako i dugo. Dok nije stigla ponoć, dok se nije u meni počelo stišavati sve. I dok me nije preplavljivao duboki mir i neka radost za koju do tada nijesam znao.
Ponavljam suze su bile znak mog dobokog pokajanja za sve što sam činio. Milost me je, a ne kazna, približila Ocu, plakačući na Njegovim grudima, punih razumjevanja. To je bilo oslobodjenje bez ikakvog prigovora, bez ikakvog ućutkivanja i potiskivanja, kao što je moj Prijatelj grlio svoju kćer u njenom bolu zbog gubitka.
Zato ne stišavajte suze u grudima, ne ućutkavajte svoju djecu koja žele da isplaču svoju bol. Ne govorim o suzama samosažaljenja, već o suočavanju sa svojim bolom, kojeg trebamo isplakati. Isplakati sad, a ne sjutra kao Skarlet o Hara. Jer to sjutra možda i nikad ne dodje, a bol ostane naš saputnik, naša sjena.
P.S. Tačno nakon 9 mjeseci, 17.jula 2001. Godine, dobili smo djete, Bog je čuo molitvu jednog mladog bračnog para, u Crkvici sv.Arhangela Mihaila, i dao nam radost umjesto suza koje su tekle. Neko mi reče: "Život za Život. Ti si predao svoj život Bogu, a On ti je dao novi život, dao ti je Emiliju!!!". Amin!
Коментари
Постави коментар