Пређи на главни садржај

GDJE SMO IZGUBILI OŠTRINU?

Da bi mogao da objasnim ovo o cemu zelim da pisem, prepricacu jednu pricu, koju ja tumacim na svoj nacin. Naime, prica je o Proroku Jelisiju, jednoj od najsjajnijoj licnosti Starog zavjeta. Jer o svima licnostima o kojima govori biblija, govori o njihovim podvizima, ali i njihovim slabostima, padovima, grijesima. Jedino o ovome covjeku, ne pise nista takvo. Naprotiv, kad citam o njemu, mozemo jedino zakljuciti da je njegov zivot bio zivot posvecenosti, sile i cudesa. Bio je snazna licnost i veliki autoritet, postavljao je kraljeve i dolazili su mu svi vladari i knezovi za savjet.
Imao je svoju prorocku skolu i veliki broj ljudi koji su ga pratili i ucili od njega. Tako jedan dan, ucenici rekose da je to mjesto gdje je su se smjestili postalo malo i tijesno, i da ga mole da podje sa njima da isjeku svako po jedno drvo i da naprave kolibe gdje bi se smjestili. I on je pristao, otisli su pored nekog potoka, jer su vjerovatno lijepa i velika drva rasla uz vodu. I jedan od ucenika zakuka za pomoc od Jelisija, je mu je ispalo sjecivo od sjekire u sred rijeke, a nije njegova sjekira vec je pozajmio. Jelisije mu rece da nadje mjesto gdje je palo sjecivo i da tamo baci drzalju. I zaista desilo se da je isplivala citava sjekira.
Meni ova prica govori da moramo biti oprezni posebno kada se sirimo, kada napredujemo, kada ulazimo u nove poduhvate u cilju rasta i prosirenja svoje sjelatnosti, svojeg polja utacaja, svojeg asortimana, svoje game proizvoda i usluga. Da na tom putu ne izgubimo jednu presudnu stvar, od koje zavisi uspjeh, da ne izgubimo ostrinu!
Mnogi su pisali o ostrini uma, potrrebi da se raznim jogama i vjjezbama meditacije moze dosegnuti koncetracija i zadobiti blistavost uma. Ali ja zelim da osvjetlim jedan visi, odnosno dublji nivo oštrine o kojoj zelim da pišem danas. To je oštrina duha, istančanost tog "šestog" čula, kojim možemo da rasudjujemo duhovne stvari.
To je ono "fino podešavanje duše" koju neko pomenu od fb prijatelja. To je mogućnost da se osjeti jedna duhovna stvarnost. Taj dar donosi mogućnost raspoznavanja duhova. O čemu ja to? Ne pričam o duhovima, pričam o sposobnosti da raspoznamo sa kakvim namjerama neko nam dolazi i nešto nudi. To je sposobnost da se razlikuju motivi, kako drugih, tako i naši sopstveni. Da se osjeti "u kom duhu" nastupamo, zasto nesto cinimo i zasto nam neko pristupa i sa kojim pobudama.
Ali da bi istancali ova duhovna osjetila, potrebne su godine vjezbe, duhovne discipline. Kao sto sportisti podvrgavaju sebe napornim vjezbama da bi se kvalifikovali za olimpijadu, da bi preskocili normu. Tako se mora dispciplinovati nase tijelo postom i molitvom, da bi preskocili "normu" i usli u podrucje nadnaravnog, u podrucje ovih duhovnih senzacija. Kako bi znali da raspoznajemo znakove koji nam stoje na putu.
A ako si od onih koji kao i ja zelimo da povratimo oštrinu koju smo negdje na svom putu izgubili, trebamo se po ovoj Jelisijevoj preporuci vratiti u sjecanju na mjesto gdje se to desilo. Razmislimo šta i kada je to bilo, kada je sa naše "držalje" (citaj duše, koja nam je pozajmljena) spala oštrica, pa smo duhovno zalupili, pa smo nekako ogluveli, pa vise ne vidimo, ne razumijemo, ne cujemo i ne razlikujemo duhove. Mi cujemo šta ljudi govore, ali pravi motivi nam bivaju sakriveni, i mi bivamo prevareni, bivamo pokradeni, bivamo izgubljeni.
Zavapimo kao ovaj ucenik, bacimo se na to mjesto u vodu Svetoga duha, uronimo u molitvu i post, ne bili isplivali kao ona sjekira, sa novom oštrinom, sa novim razumjevanjem.
To je jedini uslov za nas rast, za prosirenje najeg stanista, za prosirenje naših vidika i polja uticaja,. To je neophodan uslov za prelazak na novi nivo u nasim pposlovima, u nasim odnosima. Zadobijmo ili povratimo ostrinu duha, ostrinu uma. Jer ko zadobija razumjevanje, zadobija zivot i napredak.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski