Пређи на главни садржај

BABAROGE

Nikad nisam plasio svoju djecu babarogama. nikad im nisam govorio da cu ih dati nekim ciganima cergarima da ih ponesu jer su nevaljali. Nikad im nisam govorio da u spajizu zive neki duhovi, ili u ormaru neka stvorenja, da ce im se desiti da ih pojedu ako su nevaljali.
Ako treba cega da se boje nek se boje kazne da cu ih istuci ako preskacu balkon, ili istrce na ulicu, ili ubace ekser u uticnicu i sl. Problem je sto me se vrlo malo boje, jer rijetko primjenjujem kazne, sto mi zena sa pravom spocitava.
Sjetih se jedne slikovite price od nase dobre porodične prijateljice, koja je kao mala cuvala ovce u selu, i vracajuci se uskim planinskim kolskim putem na nekih stotinjak metara ugleda ogromnu zmiju na putu. Zastala je od straha. Nije znala sta da radi. Cekala je nece li se skloniti sa puta, ali ona je uporno mirno lezala na suncu. Pokusavala je da se primakne, da je nekako uplasi, ali zasludu je bilo sve. Razmisljala je da se vrati, da ide nekim drugim putem, ali nije imala nacina, morala je kuci sici. Gledala je sirinu puta, bilo je dosta usko da prodje pored nje a da je ne napadne. I poslije duzeg vremena, krenula je, pa sta bilo, razmisljala je da je necim udari, baci kamen i sl. Noge su joj klecale. I kad se priblizila puno, htjela je da odustane i da se sakrije dok ta zmija neku ne ode. Ali korak po korak, priblizila joj se, i kad je vec prisla dovoljno da bi je nekim svojim cobanskim stapom mogla udariti. Vidjela je ogromnu staru zmiju otrovnicu, ali kojoj je potpuno smrskana glava. Mogla se vratiti kuci.
Duboko sam siguran u simboliku ove price, koju nam je pricala. Da na nasim putevima, postoje mnoge prepreke u obliku zmija otrovnica. Koje nam lede krv u zilama. Ali koju je neko ko je isao prije nas tim putem, putem koji nas vodi kuci, davno smrskao glavu. Ali to ne znaju oni koji se povlace, koji nemaju petlje da krenu Pravim putem.
To ne znaju oni koji se ne priblize, koji se ne suocavaju sa tim demonima koji leze obezglavljeni na nasim putevima, koji imaju spoljni oblik nekakve sile a zapravo su samo igre senki, i to na mjestima gdje smo mi izgubli Svjetlo hodajući po tami.
Sa nama je kao sa onom djecom sa pocetka price, jer se plasimo nekih vjestica koje ne postoje, pribojavamo se spodoba koje su samo nemocna prikaza. A ne bojimo se Oca nebeskog koji nas u svojoj očinskoj ljubavi, kaznama popravlja, ne bili nas spasio od vece nesrece. Ne bojimo se Onog koji je smrskao glavu staroj zmiji, koji ju je izvrgao ruglu u pobjedonosnoj povorci, pred nebeskim andjelima. Koji nas i danas poziva kuci I kaze nam “Ne boj se, kreni prema meni, zlo ti se nece ni primaći”.
Ne znam gdje sam procitao ili cuo, ali tu misao odlicno pamtim: "Ono cega se plašiš, to je tvoj bog". Ako se bojiš zla, onda kao da mu kadiš, kao da ga uzvisuješ I slaviš, kao da mu podižeš oltar, na kome prinosiš sveje suze, svoje molitve. Zlo ti postaje bog, i upravlja tobom, samo ako dozvoliš strahu da te kontroliše.
Ako se bojiš čovjeka, onda ga činiš svojim idolom pa mu se klanjaš, prinosiš mu darove na žrtvenik koji mu podižeš, svaki put kad mu se želiš dopasti, želiš mu se dodvoriti. Naš strah je kao kadioni tamjan, koju raspaljuje neka tudja vatra. Ne možeš kaditi i Bogu i mamonu!
A zapravo sve prijetnje koje nam dolaze u misli, strahovi od bolesti, strahovi od smrti, strahovi od odbačenosti I usamljenost, strahovi od nemaštine I gladi, strahovi od gubitka posla ili bilo kojeg drugog zla koje nam stoji na putu kao ona zmija o kojoj je pričala naša prijateljica pastirica. TA velika debela zmija koja se ne pomiče godinama, koja stoji tu kao da je od vajkada, je jedna velika fatamorgana. Sta je ta mrtva zmija, pred Pastirom nad svim pastirima koji žele svoje ovce vratiti kući. Sve te prijetnje su kao pričina, kao sijenke su ništa pred Velikim svjetlom koje ostvaljava put.
I nikad neću plašti svoju djecu ovim babarogama I vješticama, koje ne postoje, da se ne bi zaplete u kučine ovih sjenki, da ne prožive svoj život, bježeći pred prikazama, pred nemoćnim ljudima koji nemaju vlasti nad našim dušama. Ali ću se truditi da u meni vide, strah Gospodnji, koji je početak mudrosti. Jer mudar ne istrčava na ulice da izaziva nesreće, ne uvlači esker u utičnicu, ne spušta se u jame svojih požuda. Mudar svojim strahopoštovanjem, prinosi mirisni kad od čistoga tamjana pred oltar, Ocu nebeskom. Našem Ocu koji i kad kara, dušu nam liječi, koji I kad zapovjeda, um oslobadja, koji I kad opominje, straha u nama nestaje od svih onih pričina, jer mi smo Njegovi, a sva zla nemaju vlasti nad nama koji se zovemo djecom Njegovom.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski