Nikad nisam plasio svoju djecu babarogama. nikad im nisam govorio da cu ih dati nekim ciganima cergarima da ih ponesu jer su nevaljali. Nikad im nisam govorio da u spajizu zive neki duhovi, ili u ormaru neka stvorenja, da ce im se desiti da ih pojedu ako su nevaljali.
Ako treba cega da se boje nek se boje kazne da cu ih istuci ako preskacu balkon, ili istrce na ulicu, ili ubace ekser u uticnicu i sl. Problem je sto me se vrlo malo boje, jer rijetko primjenjujem kazne, sto mi zena sa pravom spocitava.
Sjetih se jedne slikovite price od nase dobre porodične prijateljice, koja je kao mala cuvala ovce u selu, i vracajuci se uskim planinskim kolskim putem na nekih stotinjak metara ugleda ogromnu zmiju na putu. Zastala je od straha. Nije znala sta da radi. Cekala je nece li se skloniti sa puta, ali ona je uporno mirno lezala na suncu. Pokusavala je da se primakne, da je nekako uplasi, ali zasludu je bilo sve. Razmisljala je da se vrati, da ide nekim drugim putem, ali nije imala nacina, morala je kuci sici. Gledala je sirinu puta, bilo je dosta usko da prodje pored nje a da je ne napadne. I poslije duzeg vremena, krenula je, pa sta bilo, razmisljala je da je necim udari, baci kamen i sl. Noge su joj klecale. I kad se priblizila puno, htjela je da odustane i da se sakrije dok ta zmija neku ne ode. Ali korak po korak, priblizila joj se, i kad je vec prisla dovoljno da bi je nekim svojim cobanskim stapom mogla udariti. Vidjela je ogromnu staru zmiju otrovnicu, ali kojoj je potpuno smrskana glava. Mogla se vratiti kuci.
Duboko sam siguran u simboliku ove price, koju nam je pricala. Da na nasim putevima, postoje mnoge prepreke u obliku zmija otrovnica. Koje nam lede krv u zilama. Ali koju je neko ko je isao prije nas tim putem, putem koji nas vodi kuci, davno smrskao glavu. Ali to ne znaju oni koji se povlace, koji nemaju petlje da krenu Pravim putem.
To ne znaju oni koji se ne priblize, koji se ne suocavaju sa tim demonima koji leze obezglavljeni na nasim putevima, koji imaju spoljni oblik nekakve sile a zapravo su samo igre senki, i to na mjestima gdje smo mi izgubli Svjetlo hodajući po tami.
Sa nama je kao sa onom djecom sa pocetka price, jer se plasimo nekih vjestica koje ne postoje, pribojavamo se spodoba koje su samo nemocna prikaza. A ne bojimo se Oca nebeskog koji nas u svojoj očinskoj ljubavi, kaznama popravlja, ne bili nas spasio od vece nesrece. Ne bojimo se Onog koji je smrskao glavu staroj zmiji, koji ju je izvrgao ruglu u pobjedonosnoj povorci, pred nebeskim andjelima. Koji nas i danas poziva kuci I kaze nam “Ne boj se, kreni prema meni, zlo ti se nece ni primaći”.
Ne znam gdje sam procitao ili cuo, ali tu misao odlicno pamtim: "Ono cega se plašiš, to je tvoj bog". Ako se bojiš zla, onda kao da mu kadiš, kao da ga uzvisuješ I slaviš, kao da mu podižeš oltar, na kome prinosiš sveje suze, svoje molitve. Zlo ti postaje bog, i upravlja tobom, samo ako dozvoliš strahu da te kontroliše.
Ako se bojiš čovjeka, onda ga činiš svojim idolom pa mu se klanjaš, prinosiš mu darove na žrtvenik koji mu podižeš, svaki put kad mu se želiš dopasti, želiš mu se dodvoriti. Naš strah je kao kadioni tamjan, koju raspaljuje neka tudja vatra. Ne možeš kaditi i Bogu i mamonu!
A zapravo sve prijetnje koje nam dolaze u misli, strahovi od bolesti, strahovi od smrti, strahovi od odbačenosti I usamljenost, strahovi od nemaštine I gladi, strahovi od gubitka posla ili bilo kojeg drugog zla koje nam stoji na putu kao ona zmija o kojoj je pričala naša prijateljica pastirica. TA velika debela zmija koja se ne pomiče godinama, koja stoji tu kao da je od vajkada, je jedna velika fatamorgana. Sta je ta mrtva zmija, pred Pastirom nad svim pastirima koji žele svoje ovce vratiti kući. Sve te prijetnje su kao pričina, kao sijenke su ništa pred Velikim svjetlom koje ostvaljava put.
I nikad neću plašti svoju djecu ovim babarogama I vješticama, koje ne postoje, da se ne bi zaplete u kučine ovih sjenki, da ne prožive svoj život, bježeći pred prikazama, pred nemoćnim ljudima koji nemaju vlasti nad našim dušama. Ali ću se truditi da u meni vide, strah Gospodnji, koji je početak mudrosti. Jer mudar ne istrčava na ulice da izaziva nesreće, ne uvlači esker u utičnicu, ne spušta se u jame svojih požuda. Mudar svojim strahopoštovanjem, prinosi mirisni kad od čistoga tamjana pred oltar, Ocu nebeskom. Našem Ocu koji i kad kara, dušu nam liječi, koji I kad zapovjeda, um oslobadja, koji I kad opominje, straha u nama nestaje od svih onih pričina, jer mi smo Njegovi, a sva zla nemaju vlasti nad nama koji se zovemo djecom Njegovom.
Ako treba cega da se boje nek se boje kazne da cu ih istuci ako preskacu balkon, ili istrce na ulicu, ili ubace ekser u uticnicu i sl. Problem je sto me se vrlo malo boje, jer rijetko primjenjujem kazne, sto mi zena sa pravom spocitava.
Sjetih se jedne slikovite price od nase dobre porodične prijateljice, koja je kao mala cuvala ovce u selu, i vracajuci se uskim planinskim kolskim putem na nekih stotinjak metara ugleda ogromnu zmiju na putu. Zastala je od straha. Nije znala sta da radi. Cekala je nece li se skloniti sa puta, ali ona je uporno mirno lezala na suncu. Pokusavala je da se primakne, da je nekako uplasi, ali zasludu je bilo sve. Razmisljala je da se vrati, da ide nekim drugim putem, ali nije imala nacina, morala je kuci sici. Gledala je sirinu puta, bilo je dosta usko da prodje pored nje a da je ne napadne. I poslije duzeg vremena, krenula je, pa sta bilo, razmisljala je da je necim udari, baci kamen i sl. Noge su joj klecale. I kad se priblizila puno, htjela je da odustane i da se sakrije dok ta zmija neku ne ode. Ali korak po korak, priblizila joj se, i kad je vec prisla dovoljno da bi je nekim svojim cobanskim stapom mogla udariti. Vidjela je ogromnu staru zmiju otrovnicu, ali kojoj je potpuno smrskana glava. Mogla se vratiti kuci.
Duboko sam siguran u simboliku ove price, koju nam je pricala. Da na nasim putevima, postoje mnoge prepreke u obliku zmija otrovnica. Koje nam lede krv u zilama. Ali koju je neko ko je isao prije nas tim putem, putem koji nas vodi kuci, davno smrskao glavu. Ali to ne znaju oni koji se povlace, koji nemaju petlje da krenu Pravim putem.
To ne znaju oni koji se ne priblize, koji se ne suocavaju sa tim demonima koji leze obezglavljeni na nasim putevima, koji imaju spoljni oblik nekakve sile a zapravo su samo igre senki, i to na mjestima gdje smo mi izgubli Svjetlo hodajući po tami.
Sa nama je kao sa onom djecom sa pocetka price, jer se plasimo nekih vjestica koje ne postoje, pribojavamo se spodoba koje su samo nemocna prikaza. A ne bojimo se Oca nebeskog koji nas u svojoj očinskoj ljubavi, kaznama popravlja, ne bili nas spasio od vece nesrece. Ne bojimo se Onog koji je smrskao glavu staroj zmiji, koji ju je izvrgao ruglu u pobjedonosnoj povorci, pred nebeskim andjelima. Koji nas i danas poziva kuci I kaze nam “Ne boj se, kreni prema meni, zlo ti se nece ni primaći”.
Ne znam gdje sam procitao ili cuo, ali tu misao odlicno pamtim: "Ono cega se plašiš, to je tvoj bog". Ako se bojiš zla, onda kao da mu kadiš, kao da ga uzvisuješ I slaviš, kao da mu podižeš oltar, na kome prinosiš sveje suze, svoje molitve. Zlo ti postaje bog, i upravlja tobom, samo ako dozvoliš strahu da te kontroliše.
Ako se bojiš čovjeka, onda ga činiš svojim idolom pa mu se klanjaš, prinosiš mu darove na žrtvenik koji mu podižeš, svaki put kad mu se želiš dopasti, želiš mu se dodvoriti. Naš strah je kao kadioni tamjan, koju raspaljuje neka tudja vatra. Ne možeš kaditi i Bogu i mamonu!
A zapravo sve prijetnje koje nam dolaze u misli, strahovi od bolesti, strahovi od smrti, strahovi od odbačenosti I usamljenost, strahovi od nemaštine I gladi, strahovi od gubitka posla ili bilo kojeg drugog zla koje nam stoji na putu kao ona zmija o kojoj je pričala naša prijateljica pastirica. TA velika debela zmija koja se ne pomiče godinama, koja stoji tu kao da je od vajkada, je jedna velika fatamorgana. Sta je ta mrtva zmija, pred Pastirom nad svim pastirima koji žele svoje ovce vratiti kući. Sve te prijetnje su kao pričina, kao sijenke su ništa pred Velikim svjetlom koje ostvaljava put.
I nikad neću plašti svoju djecu ovim babarogama I vješticama, koje ne postoje, da se ne bi zaplete u kučine ovih sjenki, da ne prožive svoj život, bježeći pred prikazama, pred nemoćnim ljudima koji nemaju vlasti nad našim dušama. Ali ću se truditi da u meni vide, strah Gospodnji, koji je početak mudrosti. Jer mudar ne istrčava na ulice da izaziva nesreće, ne uvlači esker u utičnicu, ne spušta se u jame svojih požuda. Mudar svojim strahopoštovanjem, prinosi mirisni kad od čistoga tamjana pred oltar, Ocu nebeskom. Našem Ocu koji i kad kara, dušu nam liječi, koji I kad zapovjeda, um oslobadja, koji I kad opominje, straha u nama nestaje od svih onih pričina, jer mi smo Njegovi, a sva zla nemaju vlasti nad nama koji se zovemo djecom Njegovom.
Коментари
Постави коментар