Пређи на главни садржај

TWITTER

Od skora sam aktivirao svoj profil na Twitteru. Vidi se da taj neko ko je osmislio ovu drustvenu mrezu, razumio jedan vazan elemenat drustvenih odnosa. O tom elementu sam ciato u nekim knjigama koje govore o problematici vodjstva, kako postati istinski vodja itd... To je osnovna lekicja i za one koji se bave politikom ili nekim drzavnim poslom. A svodi se na rijeci UTICAJ U ODNOSIMA.
Koliko imas onih koji su spremni da te slijede? Mnogi misle da je osnovni elemenat liderstva, polozaj i neka funkcija. A zapravo to je samo jedan u nizu preduslova koji moraju da se ispune da bi neko postao lider. Cesto se desi da neko ko je brzo dosao na visoku funkciju, pocne da se razocarava pred cinjenicom da ne moze da ostvari uticaj da prodju ideje, projekti i slicno za sta se ona zalaze. Ili ne uspijeva da pokrene ljude oko sebe da mu budu prvrzeni, pozrtvovani, lojalni i sl.
Kakav si lider mozes utvditi sam i vidjeti da li ima ikog ko te slijedi u tom necemu sto radis. Koliko imas FOLLOWERS-a? I zaista mnogo je lakse na TWITTERu da ti pratis nekog drugog dovoljno je da posaljes upit, ali ne mozes nametnuti drugima da te prate. Vaznija je cifra koliko imas FOLLOWERS-a nego koliko imas onih FOLLOWING-a.
A slabo ce te iko pratiti na twitteru, ako nemaju neki motiv, bilo da su to tvoji interesantni postovi, bilo neko zajednicko interesovanje itd. I zato postoje ljudi koji razumiju da je vaznije stvarati odnose sa ljudima, nego grabiti polozaj, jer uticaj bez polozaja je nesto, a polozaj bez uticaja je gotovo nista.
Necu zaboraviti rijeci jednog mudrog politicara sa kojim sa blisko saradjivao, koji me je ocinski savjetovao: „Nije bitno sta govorite Lave, vec protiv koga govorite“ i „Vaznije je da sprovodeci neku reformu pridobijete ljude za tu implementaciju, nego samo da se ta reforma usvoji“.
A da bi stekao FOLLOWERS-e, trebas da imas viziju i misiju, da dijelis odgovornost sa njima za njihovu realizaciju te misije, da preduzimas i one teske i „prljave“ poslove i neprijatne odluke ne delegirajuci na nekog drugog, da im postanes „sluga“ i da se „spusti“ na njihov nivo, jer lider mora da zna da uvazava one koji rade za njega, da radi na njihovom razvoju, da ih voli više nego njihove pogreške, da ima vremena za njihove potrebe, da bi mogao da ih vodi
Za mene je ideal da na kraju puta liderstva da imas samo Jednog isred sebe kojeg slijedis, pa ce i drugi znati kako te i kuda te mogu slijediti.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski