Kao odgovor na moje pitanje „ZAŠTO, BRE“, on mi reče: „To ti je brate nešto kao kad mi je majka vezla tapiseriju. Bio sam radoznao da naslutim sta se oslikava, sa one strane tapiserije vidjeli su se konci, čvorovi, na sve strane makaze i lom. Taman kad bi mi možda postalo nešto jasno, majka bi uzimala makaze i presjekla bi konac neke divne boje i onda uzela bi drugi konac i krenula da provlači na drugom mjestu. I tek kad je sve završeno, kada je uredila svoj rad, pozvala bi me i rekla: „Sine, dodji da vidiš šta je na tapiseriji.“ To više nisu bili zamršeni konci, nepovezani djelovi, to je bio perfektan rad majstora. Predivan crtež, sve je dobilo oblike i lik....
Predivno Majko!!! rekao sam“.
I zaista, mislio sam, sad kad sam uzvjerovao u Boga, kada se molim i čitam Bibliju, da će mi stvari postati jasne. Da ću imati razumjevanje za sve ono što mi se dešava. Mislio sam možda da ću sjesti na kontrolnu tablu na Tornju Željezničke stanice u Podgorici, o kojoj mi je supruga pričala, u kojem je odradjivala dio pripravničkog staža kao saobračajni inžinjer za željeznički prevoz, pomažući otpravniku vozova koji radi za tim pultom. Da ću znati raspored vozova, njihov ulazak i izlazak. Da će pred mojim očima na kontrolnoj tabli bit sve. Nažalost ili na sreću, mi nismo za kontolnom tablom, već dolje na peronima stanice. Čekamo svoj voz. Čekamo objavu preko razglasa. Ispružamo svoje uho ne bi li pečuli, kada se bude najavljivao dolazak voza br. taj i taj. Koji je naš i koji nas vodi na željenu destinaciju.
Uvidio sam da ne može čekati na voz onaj koji ne vjeruje da će voz ipak doći, iako je u kašnjenju kojeg ne razumijemo. Onaj koji nije odlučan da čeka dok se ne pojavi, ma koliko to trajalo. Koji traži alternativne načine transporta koji se nude. Ne može dočekati onaj koji izvće tapiseriju prije nego se vez završi i dok te majstor ne pozove da je pogledaš sa one druge strane, one Njegove strane. E, sa te Njegove strane, svi oni rezovi imaju smisla, svi čvorovi su na pravom mjestu i ništa nije gotovo dok on ne završi.
Tako sam dobio odgovor od moga prijatelja sa početka ove priče, na mnoga ZAŠTO u mom životu. A to je da nema brzih, lakih i jeftinih odgovora na našim peronima sreće. Te nam je potrebnije strpljenje i povjerenje da dočekamo voz koji je naš, potrebnije više nego znanje. Potrebno nam je povjerenje u Mojstora da onog dana kada završi našu tapiseruju, kao majka mog prijatelja, i kada nas pozove i okrene da je vidimo, da vidimo lice a ne naličje ove kreacije. Možda ugledamo poznati lik na tapiseriji, naš lik a opet nekako drugačiji, jer je savršen i nema nikakve mane na njemu. A možda se iznenadimo kada podignemo pogled i ugledamo lice Majstora i shvatimo da je sve vrijeme slikao autoportret.
Predivno Majko!!! Reći ću
Predivno Majko!!! rekao sam“.
Uvidio sam da ne može čekati na voz onaj koji ne vjeruje da će voz ipak doći, iako je u kašnjenju kojeg ne razumijemo. Onaj koji nije odlučan da čeka dok se ne pojavi, ma koliko to trajalo. Koji traži alternativne načine transporta koji se nude. Ne može dočekati onaj koji izvće tapiseriju prije nego se vez završi i dok te majstor ne pozove da je pogledaš sa one druge strane, one Njegove strane. E, sa te Njegove strane, svi oni rezovi imaju smisla, svi čvorovi su na pravom mjestu i ništa nije gotovo dok on ne završi.
Tako sam dobio odgovor od moga prijatelja sa početka ove priče, na mnoga ZAŠTO u mom životu. A to je da nema brzih, lakih i jeftinih odgovora na našim peronima sreće. Te nam je potrebnije strpljenje i povjerenje da dočekamo voz koji je naš, potrebnije više nego znanje. Potrebno nam je povjerenje u Mojstora da onog dana kada završi našu tapiseruju, kao majka mog prijatelja, i kada nas pozove i okrene da je vidimo, da vidimo lice a ne naličje ove kreacije. Možda ugledamo poznati lik na tapiseriji, naš lik a opet nekako drugačiji, jer je savršen i nema nikakve mane na njemu. A možda se iznenadimo kada podignemo pogled i ugledamo lice Majstora i shvatimo da je sve vrijeme slikao autoportret.
Predivno Majko!!! Reći ću
Коментари
Постави коментар