Пређи на главни садржај

TAPISERIJA I PERON

Kao odgovor na moje pitanje „ZAŠTO, BRE“, on mi reče: „To ti je brate nešto kao kad mi je majka vezla tapiseriju. Bio sam radoznao da naslutim sta se oslikava, sa one strane tapiserije vidjeli su se konci, čvorovi, na sve strane makaze i lom. Taman kad bi mi možda postalo nešto jasno, majka bi uzimala makaze i presjekla bi konac neke divne boje i onda uzela bi drugi konac i krenula da provlači na drugom mjestu. I tek kad je sve završeno, kada je uredila svoj rad, pozvala bi me i rekla: „Sine, dodji da vidiš šta je na tapiseriji.“ To više nisu bili zamršeni konci, nepovezani djelovi, to je bio perfektan rad majstora. Predivan crtež, sve je dobilo oblike i lik....
Predivno Majko!!! rekao sam“.
I zaista, mislio sam, sad kad sam uzvjerovao u Boga, kada se molim i čitam Bibliju, da će mi stvari postati jasne. Da ću imati razumjevanje za sve ono što mi se dešava. Mislio sam možda da ću sjesti na kontrolnu tablu na Tornju Željezničke stanice u Podgorici, o kojoj mi je supruga pričala, u kojem je odradjivala dio pripravničkog staža kao saobračajni inžinjer za željeznički prevoz, pomažući otpravniku vozova koji radi za tim pultom. Da ću znati raspored vozova, njihov ulazak i izlazak. Da će pred mojim očima na kontrolnoj tabli bit sve. Nažalost ili na sreću, mi nismo za kontolnom tablom, već dolje na peronima stanice. Čekamo svoj voz. Čekamo objavu preko razglasa. Ispružamo svoje uho ne bi li pečuli, kada se bude najavljivao dolazak voza br. taj i taj. Koji je naš i koji nas vodi na željenu destinaciju.

Uvidio sam da ne može čekati na voz onaj koji ne vjeruje da će voz ipak doći, iako je u kašnjenju kojeg ne razumijemo. Onaj koji nije odlučan da čeka dok se ne pojavi, ma koliko to trajalo. Koji traži alternativne načine transporta koji se nude. Ne može dočekati onaj koji izvće tapiseriju prije nego se vez završi i dok te majstor ne pozove da je pogledaš sa one druge strane, one Njegove strane. E, sa te Njegove strane, svi oni rezovi imaju smisla, svi čvorovi su na pravom mjestu i ništa nije gotovo dok on ne završi.

Tako sam dobio odgovor od moga prijatelja sa početka ove priče, na mnoga ZAŠTO u mom životu. A to je da nema brzih, lakih i jeftinih odgovora na našim peronima sreće. Te nam je potrebnije strpljenje i povjerenje da dočekamo voz koji je naš, potrebnije više nego znanje. Potrebno nam je povjerenje u Mojstora da onog dana kada završi našu tapiseruju, kao majka mog prijatelja, i kada nas pozove i okrene da je vidimo, da vidimo lice a ne naličje ove kreacije. Možda ugledamo poznati lik na tapiseriji, naš lik a opet nekako drugačiji, jer je savršen i nema nikakve mane na njemu. A možda se iznenadimo kada podignemo pogled i ugledamo lice Majstora i shvatimo da je sve vrijeme slikao autoportret.
Predivno Majko!!! Reći ću

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski