понедељак, 11. јул 2011.

SRAMOTA

Sjecam se vremena kada je u mom poslovnom zivotu stajalo, i nisam mogao probiti neku nevidljivu barijeru. U meni je postojala jedna unutrasnja kočnica koja se aktivirala u situacijama kada sam trebao da napredujem ili budem promovisan. Istina je da sam nekako ucen da je nabolje biti u sredini. Da Lajovici nikad nisu ginuli u ratovima, jer nisu bili ni oni u prvim redovima koji najvise ginu a nisu bili ni kukavice u zadnjim redovima koji takodje ginu. Neka zlatna sredina. Ali pitanje je mnogo slozenije nego sto mogu da objasnim u ovim kratkim postovima koje pisem. U najkracem, morao sa se suocim sa jednim unutrasnjim neprijateljem da bih mogao dalje. A to je osjecaj STIDA i SRAMOTE.
Zasto sam se stidio kad treba da dobijem poklon za rodjendan? Zasto sam se stidio da izrazim ljubav ili neku simpatiju? Zasto sam osjecao stid kada bih trebao da budem nagradjen za neki mukotrpan dugogodisnji rad?
Osjecaj srama je blisko povezan sa pitanjem samopostovanja. I sigurno ima ljudi koji sa ovim nemaju probelm, ali znam vise onih koji ne mogu da se izbore sa svojim stidom, sa sramotom. I da ih nekako odvaja od nekog dugo zeljenog, odnosno obecanog blagoslova. Da li je to voljena osoba, da li je to potrebno priznanje, unapredjenje, javni nastupi itd.
Postoji jedna prica biblijska koja ce mi pmoci da objasnim put kojim sam pobjedio, odnosno kojim pobjedjujem svoju sram. Naime, nastavicu pricu iz posta iz proslog mjeseca pod nazivom DOSTA STE BILI NA OVOJ GORI (toplo ga preporucujem). Radi se o zavrsetku decenijskog puta kroz pustinju i dolaska na granicu ulazka u OBCANU ZEMLJU – ZEMLJU BLAGOSLOVA, gdje tece med i mlijeko. I onda kada su presli rijeku Jordan, tadasnji novi vodja Isus Navin, pozvao je narod da ucini jedan obred. To je obred OBREZANJA. Kad se zavrsilo dodje Rijec Bozija „...skinuh sa vas SRAMOTU Egipatsku...“. I odmah nakon toga prestala je padati sa neba MANA to je bila pustinjska hrana, i tada je narod prvi put nakon cetrdeset godina jeo od plodova obecane zemlje i krenuo u odlucujucu borbu za oslobodjenje Obećane zemlje.
Naravno da se ova prica moze simbolicki preslikati i na nas crnogorski narod, koji je godinama imao dosta nizak nivo samopostovanja. Kao najmanja i najsiromasnija Republika SFRJ, koja je uvjek dobijala, nekakvu „MANU“ koja je padala sa „Neba“ odnosno tadasnjih FNP-a (fondova za nerazvijena podrucja). I sigurno da je proces borbe za osamostaljivanjem bio povezan sa tom borbom sa nacionalnom inferiornoscu i potrebom za samopostovanjem. Sto je bio uslov da narod „jede od plodova Obećane zemlje“
Ovaj put cu pricati o indiviualnom preobrazaju, koji je tema mog bloga. Taj stid je vukao korijen u jednom osjecaju krivice u meni samom. I to snaznom osjecaju krivice. To ja zovem ZLA SAVJEST. To nije ona dobra savjest, čiji nas glas budi, da uradimo nesto dobro, da trazimo oprostaj, da trazimo pomirenje. Ovaj osjecaj krivice je nesto destruktivno, vuce osnovu u mom unutrasnjem konfliktu i jednom prstu koji je uvjek upirao na moje nesupjehe, na moje greske, na moje smotanosti, na moje nesigurnosti. Sigurno da ima osnova u jednom strogom patrijahalnom vaspitanju u kojem sam se podigao. Ta krivice, koja je donosila sram, koji me je cuvao u nekoj mojoj prosjecnosti. Morao sam da pobjedim, svojevrsnim obredom „duhovnog obrezanja“. Nekad je to bio komad tijela. U kriscanstvu je to komad naseg srca (nase licnosti). Moramo se osloboditi te krivice na Boziji nacin. I onda sam poslije nekoliko 100 procitanih knjiga o budizmu, lamaizmu, taoizmu. o raznim ucenjima hispanoamerikanaca i indijskim vracevima i svim raznim knjigama koje su bile popularen 80tih i 90 tih godina. Nasao odgovor u Bibliji, koju sam po logici trebao prvo da procitam. U jednoj jednostavnoj prici o Isusu koji je umro za moje grijehe i da On nije dosao da me osudi, nego da me OPRAVDA. I nisam ovo mogao bas lako da ukapiram iako je svima ta prica poznata. DA shvatim da NISAM KRIV, da su mi grijesi oprosteni. Ali znam tu noc, kada sam ovu u svom srcu prelomio. Da, jesam, mnogo sam grijesio, ali da mi je Oprošteno i da mogu da nastavim dalje sa svojim zivotom. Bez da se vracam stalno na ono sto je loshe bilo, na sve svoje poraze, nego da imam novu sansu da nastavim dalje.
Prvi put sam mogao malo da se opustim od onog snaznog osjecaja u gornjem stomaku, osjecaja krivice, srama i stida. Prvi put sam mogao da kazem ono sto zelim i šta volim, a da ne mislim da cu umrijeti. Mislis da pretjerujem, ali moras mi vjerovati. Jer ponekad mi se cinilo kada bih tacno rekao ono sto mi je na srcu, za cim zudim, mislio sam da cu zbog toga biti ostavljen, da cu biti prezren i ismijan, da ce se moja porodica raspasti ako kazem ono sto mi je na srcu.
Prvi put tada sam u srcu odlucio, da se necu sramiti da kazem ono u sta vjerujem. Pa i ovaj Blog koji pisem je jedna vrsta pobjede nad mojim stidom. Jer nije mi lako da pisem o onome sto mi je u srcu. Razmisljam pišući, ko ce sve ovo procitati, sta ce misliti, hoce li me prezreti. Ali kao sto vidis ja nastavljam dalje i pobjedjujem svoj stid, jer me on odvaja od moje Obecane zemlje. Znam tacno kada sam se OBREZAO u srcu, kada se skinuo sram sa mene, kada sam prestao da budem savrsen i dobar, jer me i sam Bog prihvatio upravo takvog kakav ja zaista jesam sa svim mojim grijesima. Zasto ne bih i ja sam sebe prihvatio, zašto nebih imao svoje samopostovanje i POBIJEDIO SVOJ SRAM?