Širina je posebno važna dimenzija o kojoj želim da pišem, sa asepkta medjuljudskih odnosa. Širinu bi nazvao sav onaj prostor koji se obuhvati kada se ruke i grudi rašire do kraja - od krajnjeg istoka do krajnjeg zapada. Od izlaska do zalaska sunca.
Pa se pitam koliko ima mjesta u našim srcima? Da li smo uskogrudi? Koliko smo spremni da prihvatimo ljude različite od nas, drugačijih shvatanja od naših, drugačijih interesovanja, običaja, političke orjentacije, plemenske i nacionalne pripadnosti, vjeroispovjesti itd... Tu se provjerava ova dimenzija.
Interesantna je priča o jednom starozavjetnom izraelskom proroku po imenu Jona. Bio je veliki hrišćanin, ugledni gradjanin svoje zemlje, nadasve patriota. I onda čuo je od Boga i poziv da ode u Nineviju, glavni grad Asirije i da prenese poruke opomene i spasenja tom narodu. Sve bi bilo dobro, da to nije bio „neprijatelj“ njegovog naroda koji se spremao da napadne njihovu zemlju. Sta je uradio, da li bio poslušan. Umjesto da ode na sjevero-istok u Asiriju, on je otiša na prvi brod koji vodi na krajnji zapad. I...završio u oluji, u moru, u ustima velike ribe... Nakon toga, Jona je doživio pokajanje (METANOJA) i bio je spašen, a kasnije bio je spasena i citava Ninevija.
Koji je njegov problem? NACIONALIZAM! Stavio je nacionalno ispred hrišćanoskog. I završio u potpunoj tami. Koliko ova priča ima smisla na ovom Balkanu „buretu baruta“. Stavili smo svoje nacionalno opredjeljenje ispred ljudskog, i izbio je gradjanski rat 90tih godina, zar nismo završili u ustima neke velike ribe...
A da li smo doživjeli METANOJU kao Jona? Da li smo odlučili da stavimo ljudsko ispred nacionalnog, ispred političkog, ispred ideološkog i da učinimo nešto dobro za onog koji ne misli kao mi, koji nema iste interese kao mi, koji ide u drugu crkvu sa drugačijim nacionalnim prefiksom nego mi. Ili je tijesno u načim srcima za one „drugačije“.
Nastavicu da citiram onu „Odu ljubavi“ iz prethodnog posta: Koja kaže: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav... sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“.
Na kraju... ŠIRINA - To je ona prostor koji se može obuhvatiti kada se skupljaju ruke u veliki zagrljaj.
Pa se pitam koliko ima mjesta u našim srcima? Da li smo uskogrudi? Koliko smo spremni da prihvatimo ljude različite od nas, drugačijih shvatanja od naših, drugačijih interesovanja, običaja, političke orjentacije, plemenske i nacionalne pripadnosti, vjeroispovjesti itd... Tu se provjerava ova dimenzija.
Koji je njegov problem? NACIONALIZAM! Stavio je nacionalno ispred hrišćanoskog. I završio u potpunoj tami. Koliko ova priča ima smisla na ovom Balkanu „buretu baruta“. Stavili smo svoje nacionalno opredjeljenje ispred ljudskog, i izbio je gradjanski rat 90tih godina, zar nismo završili u ustima neke velike ribe...
A da li smo doživjeli METANOJU kao Jona? Da li smo odlučili da stavimo ljudsko ispred nacionalnog, ispred političkog, ispred ideološkog i da učinimo nešto dobro za onog koji ne misli kao mi, koji nema iste interese kao mi, koji ide u drugu crkvu sa drugačijim nacionalnim prefiksom nego mi. Ili je tijesno u načim srcima za one „drugačije“.
Nastavicu da citiram onu „Odu ljubavi“ iz prethodnog posta: Koja kaže: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav... sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“.
Na kraju... ŠIRINA - To je ona prostor koji se može obuhvatiti kada se skupljaju ruke u veliki zagrljaj.
Коментари
Постави коментар