Пређи на главни садржај

ŠIRINA

Širina je posebno važna dimenzija o kojoj želim da pišem, sa asepkta medjuljudskih odnosa. Širinu bi nazvao sav onaj prostor koji se obuhvati kada se ruke i grudi rašire do kraja - od krajnjeg istoka do krajnjeg zapada. Od izlaska do zalaska sunca.
Pa se pitam koliko ima mjesta u našim srcima? Da li smo uskogrudi? Koliko smo spremni da prihvatimo ljude različite od nas, drugačijih shvatanja od naših, drugačijih interesovanja, običaja, političke orjentacije, plemenske i nacionalne pripadnosti, vjeroispovjesti itd... Tu se provjerava ova dimenzija.
Interesantna je priča o jednom starozavjetnom izraelskom proroku po imenu Jona. Bio je veliki hrišćanin, ugledni gradjanin svoje zemlje, nadasve patriota. I onda čuo je od Boga i poziv da ode u Nineviju, glavni grad Asirije i da prenese poruke opomene i spasenja tom narodu. Sve bi bilo dobro, da to nije bio „neprijatelj“ njegovog naroda koji se spremao da napadne njihovu zemlju. Sta je uradio, da li bio poslušan. Umjesto da ode na sjevero-istok u Asiriju, on je otiša na prvi brod koji vodi na krajnji zapad. I...završio u oluji, u moru, u ustima velike ribe... Nakon toga, Jona je doživio pokajanje (METANOJA) i bio je spašen, a kasnije bio je spasena i citava Ninevija.
Koji je njegov problem? NACIONALIZAM! Stavio je nacionalno ispred hrišćanoskog. I završio u potpunoj tami. Koliko ova priča ima smisla na ovom Balkanu „buretu baruta“. Stavili smo svoje nacionalno opredjeljenje ispred ljudskog, i izbio je gradjanski rat 90tih godina, zar nismo završili u ustima neke velike ribe...
A da li smo doživjeli METANOJU kao Jona? Da li smo odlučili da stavimo ljudsko ispred nacionalnog, ispred političkog, ispred ideološkog i da učinimo nešto dobro za onog koji ne misli kao mi, koji nema iste interese kao mi, koji ide u drugu crkvu sa drugačijim nacionalnim prefiksom nego mi. Ili je tijesno u načim srcima za one „drugačije“.
Nastavicu da citiram onu „Odu ljubavi“ iz prethodnog posta: Koja kaže: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav... sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“.
Na kraju... ŠIRINA - To je ona prostor koji se može obuhvatiti kada se skupljaju ruke u veliki zagrljaj.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski