Пређи на главни садржај

SAMOPOUZDANJE BEZ OSNOVA

Samopouzdanje nije loše samo po sebi, problem je što smo veoma subjektivni I što vrlo lako precenujemo sebe I svoje snage i uticaj koji imamo. Svoje pouzdanje baziramo na našem položaju, pripadnost nekoj partiji možda, pripadnost odredjenoj poznatoj porodici, možda se uzdamo u naše diploma, debeo bankovni račun, fenomenalno sročen CV. Možda se pouzdajemo u neka naša poznanstva i veze, a možda se pouzdamo u naše fizičke sposobnosti ili atraktivan izgled kojim mislimo da otvorimo sva vrata. I onda dodju neke strašne okolnosti, hapšenja i nevolje, gubitak voljenih, dezorjentacija, bolest i šta onda biva. Da li se sve rapuhne i nestane, da li propadnemo!?
Prepričaću poznatu priču u stradanju Isusovom. Priča uporedjuje dva čovjeka i kako su oni reagovali na iste negativne okolnosti. Priča se dešava na Maslinskoj gori noć uoči raspeća. Isus svoje učenike upozorava, kaže im šta će se desiti rapeće jer je napisano: »Udariću pastira, i ovce će se razbeći«, i da će ga se svi napustiti i odreći. Ali Petar ga skoro prekida i “teši”, “ako se i svi sablazne o tebe Isuse, ja neću. Isus, ga još jednom upozorava “kažem ti Petre da ćeš me se ti tri puta odreći danas I to ove noći - pre no što petao dva puta zapjeva”. Ali Petar govoraše još upornije: ako bi trebalo da umrem s tobom, neću se odreći tebe. A isto tako govorahu i svi ostali.


I šta se dalje dešava. Dođoše na jedan vrt koje se zove Getsimanija i reče svojim učenicima: sedite ovde dok se pomolim. I uze sa sobom Petra i Jakova i Jovana, te poče strepiti i tužiti, i reče im Isus: pretužna je moja duša do smrti; ostanite ovde i bdite. I otišavši malo dalje, padaše na zemlju i moljaše se, ako je moguće da ga mimoiđe ovaj čas, i govoraše: Ava, Oče, tebi je sve moguće, pronesi ovu čašu mimo mene; ali ne što ja hoću, nego što ti hoćeš. Tada dođe i nađe ih kako spavaju, pa reče Petru: Simone, spavaš? zar ne mogade probditi jedan čas? Bdite i molite se da ne dođete u iskušenje; duh je srčan, ali je telo slabo. I tako I drugi I treći put ode da moli I nadje ih da spavaju i reče im: stalno spavate i počivate; dosta je, dođe čas, evo, predaju Sina čovečijeg u ruke grešnika. Ustanite, hajdemo; evo, približio se moj izdajnik.
A šta se desilo kad su počela sva stradanja, koja smo vrlo slikovito mogli gledati u filmu “Pasion”, takav je strah I panika zavladala, da su se svi razbježali, a Petar ga se odrekao tri puta do jutra.Bojao se I one žene koja ga je prepoznala da je Galilejac I da je Isusovo sljedbenik i htjela da zove stražare. Jedino je Isus bio potpuno miran u svim onim isitivanjima, mučenjima, ponižavanjim, stradanjima i respeću.
Vidimo dva čovjeka jednog samouvjerenog (Petar) koji spava I ne haje na upozorenja Isusova. A vidimo i drugog čovjeka (Isusa) koji strepi I tuži, ispovjeda svoje strahove bez uvijanja i lažne pobožnosti i ponosa, nije ga sramota da moli svog Oca nebeskog da ga mimoidje čaša. A Petar kaže SA TOBOM I U SMRT. Rećićemo možda, kako je Isus znao šta će se desiti pa je svjestan opasnosti. I jeste, ali vidimo da je i svima drugima to rekao više puta.A posebno Petru je rekao da će ga se tri puta odreći I da moli zajedno sa njim. I umjesto da Petar bdije kao Isus, on samouvjereno, spava i govori kako je spreman da ide na krst sa Isusom ako treba. I da će položiti život za njega ako bi se I svi drugi ga odrekli.
O tome sam htio da pišem. Često sebe vidim u ulozi Petra, suviše samouvjerenog dok mi je dobro I dok sve ide po kao po loju, ali kad nastane frka, nastaje bježanija, sumnje i dezorjentacija. Umjesto da molimo I da ispovjedamo pred Bogom sve naše sumnje i potajne strahove. Mi mislimo da je to za slabiće. Jer gledamo oko sebe kako neki bahati i samouvjereni tipovi rastu, kao VELIKO DRVO, u čijem hladu ni trava ne niče.
I onda, umjesto da trezveno i iskreno pogledamo u sebe i da priznamo naše slabosti pred Bogom i pred nama bliskim ljudima, da molimo za pomoć i savjet kao što je Isus molio od svojih prijatelja da ga podrže. Mi samouvjereno spavamo kao Petar, misleći da nam se takve stvari ne mogu desiti.
Ali tek kad postaneomo svjesni svojih slabosti, tada dobijamo unutrašnju snagu i mir da prodjemo odredjena stradanja koja neminovno donosi život. Jer, nagledao sam se mnogo nekih VELIKIH STABALA koja su širila krošnju na sve strane, te ih je veliki vjetar srušio. A vidio sam mnogo skromnih i poniznih ljudi, koji su kao ono mlado drvo, uvjek gipko I zeleno, koje taj isti vjetar je samo zanjihao, ali ih nije slamio već su imali mir i snagu da pomognu ne samo sebi već i drugima koji su to prolazili.

Коментари

  1. Izgleda da razmišljamo o istim stvarima. Za sad te metnuh u rss, pratim i ćutim, slobodno nastavi ovako, nemam primjedbi :-)

    ОдговориИзбриши
  2. Drago mi je Šejn! Ima nešto revolveraško u tvom imenu :-)

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski