Nastavicu sa pričom o Isaku. Jednom od mojih omiljenih, gotovo autobiogrfskom pričama. Jer sam kao i on, za mnoge stvari u životu, morao da se izborim, i ta borba je bila dugotrajna ali slatka. Ali da prepricam tu pricu:
Zavladala je velika suša u Hananu, ali Isak nije napustio svoju zemlju, kao što je to njegov otac učinio u sličnoj situaciji. Samo se malo pomjerio i počeo da kopa bunare, na istom mjestu gdje ih je njegov otac bio iskopao, a koje su njihovi neprijatelji (Filistejci) bili zatrpali zemljom. I onda, kad je iskopao jedan bunar, krenulo mu je, i dok su svi u njegovoj okolini trpjeli zbog suše, Isak je napredovao, njegova se stoka brzo množila. Ljubomorni Kralj Filisteja, poslao je svoje sluge i oni su došli i ponovo zatrpali bunar, i protjerali Isaka. On je otišao malo dalje, do drugog zatrpanog bunara koji je takodje njegov otac nekad iskopao, i ponovo počeo da otkopava. Opet su se pojavili Filistejci, i počeli da zatrpavaju i da ga teraju dalje. On je kopao je i kopao, dok su Filistejci uzimali te studence, oko kojih su se sporili i svadjali njihovi pastiri.. Taj mirni, krotki Isak, je ponovo otišao dalje do sljedećeg zatrpanog bunara i opet uporno kopao na mjestu gdje je njegov otac kopao. Držao se onog što mu je otac ostavio u amanet. Znao je da je to njihova obećana zemlja, i nije htio da je napusta. I onda iskopa novi studenac, oko koga više nije bilo svadje i prepirke i dade mu ime REHOVOT jer reče „Sad nam dade Gospod prostora da rastemo u ovoj zemlji“. Onda dodje kralj Filistejski i reče mu: „Vidimo da je Bog s tobom, da si postao moćniji i bogatiji od svih nas, možemo li da sklopimo savez i da živimo u miru, jedan pored drugog“. I onda napraviše veliko veselje.
Od svog oca Isak je učio i iz pozivitnih i negativnih njegovih životnih lekcija. Nije otišao u Egipat u vrijeme suše, gdje je njegov otac neslavno završio. Ali je i nastavio tradiciju, pastirskog zanata od svog oca, kopao na istim dobrim mjestima, gdje je njegov otac uspjevao. Išao je utabanim stazama. I desilo se da je doživio fantastičan uspjeh. Istorija i tradicija su dobre, ako učimo iz onih dobrih lekcija i dobrih primjera, kao što ne treba mijenjati dobre navike, ali iz nje bi trebali učiti kako da ne ponovimo greške svojih očeva.
Isak nije imao neke velike vrline i o njemu je zapisana skoro samo ova mala prica, ali se iz nje može vidjeti da je imao jednu, rekao bih najvažniju, vrlinu a to je UPORNOST. Bio je uporan do neukusa, nije odustajao, nije se premišljao, nastavljao je da ide putem provjerenim. Nije odustajao nakon prvih neuspjeha i progona. Možda se i povlačio pred nasrtajima neprijatelja, ali kopati nije prestajao. Kada su uništavali ono oko čega se mučio, nije očajavao, već je išao dalje. Evo jednog recepta za uspjeh „POKUŠAJ IZNOVA!“. Koliko će trebati puta da uradiš iznova istu stvar da bi uspio, ja ne znam, i najbolje da ne pitaš. Možda je 10 puta dovoljno, možda nije, možda će 100 puta za neke druge stvari biti dovoljno, možda i neće, ali kad uspjemo da izgradimo stav u našim srcima – NASTAVIĆU DA POKUŠAVAM DO KRAJA SVOG ŽIVOTA KOLIKO BUDE TREBALO, onda smo na samom kraju i naš REHOVOT je iskopan. Oko njega neće više biti sporova, svadje sa našim konkurentima, sa našim protivnicima, već će doći da ti čestitaju i da sklope savez sa tobom, da ti budu prijatelji, svi oni koji su ti radili o glavi.
Pročitah skoro neke mudre izreke: „Hoću li zamrzeti sve ruže, jer me je jedna ubola?“, „Hoću li prestati voljeti jer me je jedna osoba iznevjerila?“, „Hoću li se odreći svojih snova jer se jedan nije obistinio?“, „Hoću li prestati sa molitvama jer se jedna nije ostvarila?“. Jedan je odgovor NE, jer znam postoji mjesto na ovoj zemlji, za svakog od nas, kojem je ime REHOVOT.
To je onaj mali komad neba, samo za nas, komad zemlje koji je naš, komad srca koji je naš, koji nam se neće oduzeti, u kojem možemo vjerovati bez straha, u kojem možemo živjeti kao svoji, a ne kao tudjinci koje drugi progone, u kojem ćemo uživati u svom poslu i pozivu, biti sa onim do kojih nam je stalo, . To je ono mjesto, na kojem nije tijesno, oko koga nema prepirke, u kojem imamo mir i spokoj, koje je naš Dom u kojem smo kao kod svoje kuće. Zar za za tako nešto se ne vrijedi izboriti, i ne pitati koliko će ta borba trajati!
Zavladala je velika suša u Hananu, ali Isak nije napustio svoju zemlju, kao što je to njegov otac učinio u sličnoj situaciji. Samo se malo pomjerio i počeo da kopa bunare, na istom mjestu gdje ih je njegov otac bio iskopao, a koje su njihovi neprijatelji (Filistejci) bili zatrpali zemljom. I onda, kad je iskopao jedan bunar, krenulo mu je, i dok su svi u njegovoj okolini trpjeli zbog suše, Isak je napredovao, njegova se stoka brzo množila. Ljubomorni Kralj Filisteja, poslao je svoje sluge i oni su došli i ponovo zatrpali bunar, i protjerali Isaka. On je otišao malo dalje, do drugog zatrpanog bunara koji je takodje njegov otac nekad iskopao, i ponovo počeo da otkopava. Opet su se pojavili Filistejci, i počeli da zatrpavaju i da ga teraju dalje. On je kopao je i kopao, dok su Filistejci uzimali te studence, oko kojih su se sporili i svadjali njihovi pastiri.. Taj mirni, krotki Isak, je ponovo otišao dalje do sljedećeg zatrpanog bunara i opet uporno kopao na mjestu gdje je njegov otac kopao. Držao se onog što mu je otac ostavio u amanet. Znao je da je to njihova obećana zemlja, i nije htio da je napusta. I onda iskopa novi studenac, oko koga više nije bilo svadje i prepirke i dade mu ime REHOVOT jer reče „Sad nam dade Gospod prostora da rastemo u ovoj zemlji“. Onda dodje kralj Filistejski i reče mu: „Vidimo da je Bog s tobom, da si postao moćniji i bogatiji od svih nas, možemo li da sklopimo savez i da živimo u miru, jedan pored drugog“. I onda napraviše veliko veselje.
Isak nije imao neke velike vrline i o njemu je zapisana skoro samo ova mala prica, ali se iz nje može vidjeti da je imao jednu, rekao bih najvažniju, vrlinu a to je UPORNOST. Bio je uporan do neukusa, nije odustajao, nije se premišljao, nastavljao je da ide putem provjerenim. Nije odustajao nakon prvih neuspjeha i progona. Možda se i povlačio pred nasrtajima neprijatelja, ali kopati nije prestajao. Kada su uništavali ono oko čega se mučio, nije očajavao, već je išao dalje. Evo jednog recepta za uspjeh „POKUŠAJ IZNOVA!“. Koliko će trebati puta da uradiš iznova istu stvar da bi uspio, ja ne znam, i najbolje da ne pitaš. Možda je 10 puta dovoljno, možda nije, možda će 100 puta za neke druge stvari biti dovoljno, možda i neće, ali kad uspjemo da izgradimo stav u našim srcima – NASTAVIĆU DA POKUŠAVAM DO KRAJA SVOG ŽIVOTA KOLIKO BUDE TREBALO, onda smo na samom kraju i naš REHOVOT je iskopan. Oko njega neće više biti sporova, svadje sa našim konkurentima, sa našim protivnicima, već će doći da ti čestitaju i da sklope savez sa tobom, da ti budu prijatelji, svi oni koji su ti radili o glavi.
Pročitah skoro neke mudre izreke: „Hoću li zamrzeti sve ruže, jer me je jedna ubola?“, „Hoću li prestati voljeti jer me je jedna osoba iznevjerila?“, „Hoću li se odreći svojih snova jer se jedan nije obistinio?“, „Hoću li prestati sa molitvama jer se jedna nije ostvarila?“. Jedan je odgovor NE, jer znam postoji mjesto na ovoj zemlji, za svakog od nas, kojem je ime REHOVOT.
To je onaj mali komad neba, samo za nas, komad zemlje koji je naš, komad srca koji je naš, koji nam se neće oduzeti, u kojem možemo vjerovati bez straha, u kojem možemo živjeti kao svoji, a ne kao tudjinci koje drugi progone, u kojem ćemo uživati u svom poslu i pozivu, biti sa onim do kojih nam je stalo, . To je ono mjesto, na kojem nije tijesno, oko koga nema prepirke, u kojem imamo mir i spokoj, koje je naš Dom u kojem smo kao kod svoje kuće. Zar za za tako nešto se ne vrijedi izboriti, i ne pitati koliko će ta borba trajati!
Коментари
Постави коментар