Пређи на главни садржај

REHOVOT

Nastavicu sa pričom o Isaku. Jednom od mojih omiljenih, gotovo autobiogrfskom pričama. Jer sam kao i on, za mnoge stvari u životu, morao da se izborim, i ta borba je bila dugotrajna ali slatka. Ali da prepricam tu pricu:
Zavladala je velika suša u Hananu, ali Isak nije napustio svoju zemlju, kao što je to njegov otac učinio u sličnoj situaciji. Samo se malo pomjerio i počeo da kopa bunare, na istom mjestu gdje ih je njegov otac bio iskopao, a koje su njihovi neprijatelji (Filistejci) bili zatrpali zemljom. I onda, kad je iskopao jedan bunar, krenulo mu je, i dok su svi u njegovoj okolini trpjeli zbog suše, Isak je napredovao, njegova se stoka brzo množila. Ljubomorni Kralj Filisteja, poslao je svoje sluge i oni su došli i ponovo zatrpali bunar, i protjerali Isaka. On je otišao malo dalje, do drugog zatrpanog bunara koji je takodje njegov otac nekad iskopao, i ponovo počeo da otkopava. Opet su se pojavili Filistejci, i počeli da zatrpavaju i da ga teraju dalje. On je kopao je i kopao, dok su Filistejci uzimali te studence, oko kojih su se sporili i svadjali njihovi pastiri.. Taj mirni, krotki Isak, je ponovo otišao dalje do sljedećeg zatrpanog bunara i opet uporno kopao na mjestu gdje je njegov otac kopao. Držao se onog što mu je otac ostavio u amanet. Znao je da je to njihova obećana zemlja, i nije htio da je napusta. I onda iskopa novi studenac, oko koga više nije bilo svadje i prepirke i dade mu ime REHOVOT jer reče „Sad nam dade Gospod prostora da rastemo u ovoj zemlji“. Onda dodje kralj Filistejski i reče mu: „Vidimo da je Bog s tobom, da si postao moćniji i bogatiji od svih nas, možemo li da sklopimo savez i da živimo u miru, jedan pored drugog“. I onda napraviše veliko veselje.
Od svog oca Isak je učio i iz pozivitnih i negativnih njegovih životnih lekcija. Nije otišao u Egipat u vrijeme suše, gdje je njegov otac neslavno završio. Ali je i nastavio tradiciju, pastirskog zanata od svog oca, kopao na istim dobrim mjestima, gdje je njegov otac uspjevao. Išao je utabanim stazama. I desilo se da je doživio fantastičan uspjeh. Istorija i tradicija su dobre, ako učimo iz onih dobrih lekcija i dobrih primjera, kao što ne treba mijenjati dobre navike, ali iz nje bi trebali učiti kako da ne ponovimo greške svojih očeva.
Isak nije imao neke velike vrline i o njemu je zapisana skoro samo ova mala prica, ali se iz nje može vidjeti da je imao jednu, rekao bih najvažniju, vrlinu a to je UPORNOST. Bio je uporan do neukusa, nije odustajao, nije se premišljao, nastavljao je da ide putem provjerenim. Nije odustajao nakon prvih neuspjeha i progona. Možda se i povlačio pred nasrtajima neprijatelja, ali kopati nije prestajao. Kada su uništavali ono oko čega se mučio, nije očajavao, već je išao dalje. Evo jednog recepta za uspjeh „POKUŠAJ IZNOVA!“. Koliko će trebati puta da uradiš iznova istu stvar da bi uspio, ja ne znam, i najbolje da ne pitaš. Možda je 10 puta dovoljno, možda nije, možda će 100 puta za neke druge stvari biti dovoljno, možda i neće, ali kad uspjemo da izgradimo stav u našim srcima – NASTAVIĆU DA POKUŠAVAM DO KRAJA SVOG ŽIVOTA KOLIKO BUDE TREBALO, onda smo na samom kraju i naš REHOVOT je iskopan. Oko njega neće više biti sporova, svadje sa našim konkurentima, sa našim protivnicima, već će doći da ti čestitaju i da sklope savez sa tobom, da ti budu prijatelji, svi oni koji su ti radili o glavi.
Pročitah skoro neke mudre izreke: „Hoću li zamrzeti sve ruže, jer me je jedna ubola?“, „Hoću li prestati voljeti jer me je jedna osoba iznevjerila?“, „Hoću li se odreći svojih snova jer se jedan nije obistinio?“, „Hoću li prestati sa molitvama jer se jedna nije ostvarila?“. Jedan je odgovor NE, jer znam postoji mjesto na ovoj zemlji, za svakog od nas, kojem je ime REHOVOT.

To je onaj mali komad neba, samo za nas, komad zemlje koji je naš, komad srca koji je naš, koji nam se neće oduzeti, u kojem možemo vjerovati bez straha, u kojem možemo živjeti kao svoji, a ne kao tudjinci koje drugi progone, u kojem ćemo uživati u svom poslu i pozivu, biti sa onim do kojih nam je stalo, . To je ono mjesto, na kojem nije tijesno, oko koga nema prepirke, u kojem imamo mir i spokoj, koje je naš Dom u kojem smo kao kod svoje kuće. Zar za za tako nešto se ne vrijedi izboriti, i ne pitati koliko će ta borba trajati!

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski