Пређи на главни садржај

PRLE I TIHI

Razmisljam koliko smo daleko od toga da na jednom serveru se nalaze svi podaci o meni. Npr. na googlu su moji licni kontakti koje mogu da sinhronizujem sa bilo kojim novim mobilnim telefonom. Tamu su mi emailovi. Imam i neke knjige koje se mogu sherovati. Svi moji blogovi i profili. Kad bi se na to dodali moje GPS lokacije sa telefona, moglo bi se znati tacno gdje sam. Moze se bez problema na sve to dodati moji podataci na Facebooku i drugdje.
Na drugoj strani, postoje svi moji licni podaci na serveru MUP. Onda DNK registar. Na to se dodaju moji podaci sa ziro racuna kojim takodje mozes pristupiti e-bankingom. Postoji registar mojih npr preduzeca i njhovo bi se stanje moglo pratiti... Onda postoji registar novcanih kazni i poreskih obaveza koji vodi MUP i Poreska uprava. Koliko smo daleko od odluke da se sve to objedini.
I onda, zar izgledaju daleko sve najave koje citam po internetu da se zbog ekonomske krize treba ukine papirni novac, da imamo elektronski novac. Pa sad krenuli svi da kupuju zlato. Pravdalo bi se time, da bi se smanji stopa kriminaliteta, ne bi bilo trgovine droge, pranja novca, ne bi bilo kradja i sl. Onda bila bi bolja naplata javnih prihoda. A takodje, moglo bi se pratiti sve na sta trosim novac, kad i gdje sam to uradio, koliko mi je para ostalo.
Kolike su moguce posledice svega ovoga i kolike zloupotrebe?
Koliko je daleko sve ovo? 20 godina? 10? možda cak 5. Bojim se da cemo za svoju privatnost morati da se borimo kao partizani. Pravo da neke stvari zadzimo za sebe. Bojim se da ce nam postati bliskiji neki nick name-ovi, jer pod svojim imenom cemo biti izlozeni. Sta raditi? Idemo u ilegalu! Ja cu biti Prle a ti budi Tihi, pa da se ponovo „borimo za slobodu nijemo“.

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
1 коментар
Прикажи све

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz
1 коментар
Прикажи све

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski
Постави коментар
Прикажи све