Пређи на главни садржај

POBJEDA

Danas sam imenovan za izvrsnog direktora dnevnog lista Pobjeda. Pamticu ovaj dan, kao veoma pozitivan. Cak i na slikama koje su neki mediji prenijeli se vidim kako se smijem, i zaista i jeste tako. Naravno, bio bih neiskren da ne kazem, imponuje mi da sam postao menadžer jedne ovako poznate medijske kuce. I mozda bi neki rekli da bi trebao da se uhvatim za glavu, zbog raznih tekstova o stanju u pobjedi, o najavljenim strajkovima, o neisplacenim platama itd. Svjestan sam, vrlo dobro ovog slozenom vremena, kada stampani mediji generalno prolaze kroz krizu pred naletom interneta, odnosno razlicitih Portala, drustvenih mreza, blogova i drugih slicnih oblika komunikacije i medija. Generalno, postoji inflacija informacija, sve je postalo lako dostupno, skoro besplatno, pa mladi nisu bas spremni da placaju da bi dosli do neke vijesti, radije ce ici na intenet. Sa druge strane, sve se desava vremenu kada je tesko za privredu da daje neka znacajnija sredstva za reklamiranje, na i ovako dosta limitiranom crnogorskom trzistu.
Ali imam neku radost u sebi, bez obzira na probleme, jer vjerujem da ce stampani mediji uvijek imati kupca. Uvijek ce biti onih koji pisu i stvaraju vijest i uvjek ce biti onih koji citaju. I uvjek ce biti onih koji se zele reklamirati. I ne slazem se da se manje citaju novine, ja sam od onih koji vjeruje da se cak sve vise cita. Nije tacno to što cesto slusamo na razlicitim prezentacijama knjiga, da ljudi ne vole knjige i citanje. Problem je mozda, sto danas ima mnogo onih koji pisu, skoro svako moze da napise i isfinansira neku svoju knjigu, a to sto se ne prodaje njihova knjiga to ne znaci da se ne cita, generalno. Naprotiv ljudi sve vise tragaju za vijestima, po mom misljenju vise nego prije 20 godina. Mijenjaju se stvari, ali li se sve vise konzumiraju interesantne vijesti, neke zivotnije teme. I ono sa cim cu zavrsiti, je to da nista ni internet, ni portali, ni blogovi, nista ne moze da zamijeni dobrog novinara, onu pravu dobru novinarsku pricu koja pleni, zbog kojih se kupuju novine i zbog kojih cu i dalje kupovati novine.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski