Danas sam imenovan za izvrsnog direktora dnevnog lista Pobjeda. Pamticu ovaj dan, kao veoma pozitivan. Cak i na slikama koje su neki mediji prenijeli se vidim kako se smijem, i zaista i jeste tako. Naravno, bio bih neiskren da ne kazem, imponuje mi da sam postao menadžer jedne ovako poznate medijske kuce. I mozda bi neki rekli da bi trebao da se uhvatim za glavu, zbog raznih tekstova o stanju u pobjedi, o najavljenim strajkovima, o neisplacenim platama itd. Svjestan sam, vrlo dobro ovog slozenom vremena, kada stampani mediji generalno prolaze kroz krizu pred naletom interneta, odnosno razlicitih Portala, drustvenih mreza, blogova i drugih slicnih oblika komunikacije i medija. Generalno, postoji inflacija informacija, sve je postalo lako dostupno, skoro besplatno, pa mladi nisu bas spremni da placaju da bi dosli do neke vijesti, radije ce ici na intenet. Sa druge strane, sve se desava vremenu kada je tesko za privredu da daje neka znacajnija sredstva za reklamiranje, na i ovako dosta limitiranom crnogorskom trzistu. Ali imam neku radost u sebi, bez obzira na probleme, jer vjerujem da ce stampani mediji uvijek imati kupca. Uvijek ce biti onih koji pisu i stvaraju vijest i uvjek ce biti onih koji citaju. I uvjek ce biti onih koji se zele reklamirati. I ne slazem se da se manje citaju novine, ja sam od onih koji vjeruje da se cak sve vise cita. Nije tacno to što cesto slusamo na razlicitim prezentacijama knjiga, da ljudi ne vole knjige i citanje. Problem je mozda, sto danas ima mnogo onih koji pisu, skoro svako moze da napise i isfinansira neku svoju knjigu, a to sto se ne prodaje njihova knjiga to ne znaci da se ne cita, generalno. Naprotiv ljudi sve vise tragaju za vijestima, po mom misljenju vise nego prije 20 godina. Mijenjaju se stvari, ali li se sve vise konzumiraju interesantne vijesti, neke zivotnije teme. I ono sa cim cu zavrsiti, je to da nista ni internet, ni portali, ni blogovi, nista ne moze da zamijeni dobrog novinara, onu pravu dobru novinarsku pricu koja pleni, zbog kojih se kupuju novine i zbog kojih cu i dalje kupovati novine.
U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju
Коментари
Постави коментар