субота, 02. јул 2011.

OTKUD OVA OSKUDICA U NAŠIM ŽIVOTIMA?

Da bih ilustrovao ovo o cemu danas zelim da pisem, prepricacu jednu pricu o Suli Radovu, za one koji ne znaju, to je poznati crnogorski plemenski vodja i narodni mislilac sa početka 19tog vijeka. Čuvene su njegove angdote i mudrosti. Ta prica koju sam samo cuo (rizikujuci da je nisam bas najbolje cuo, ali je poruka pogođena), ide ovako: kad je Knjaz dao Suli da podijeli na čuvanje narodu neku stoku u svojim Komanima, jer je bio plemenski kapetan, pitao ga je Sula: Gospodaru, kako da podijelim, po ljudskom ili po božijem? Gospodar mu reče: Po božijem Sula! I onda poslije nekog vremena, žalili su se njegovi sugradjani na Sulu kako je nepravedno podijelio, te Knjaz ode da vidi, i iznenadi se, pa upia ljutito Sulu: Zašto si sula bogatima da više, a onima što nemaju stoke nisi dao ništa. Bilo bi pošteno da si svima jednako dao. On mu odgovori: Ti reče da podijelim po božijem, kome je bog dao tome sam i ja dao, kome nije, nisam ni ja.
Ne bih baš sve potpisao šta je taj Sula govorio, ali svakako je mudro jer onaj što ima sto ovaca sposoban je držati još 50, a onaj što nema ništa vjerovatno nije ni spreman da odražava tih 50 ovaca. Ali naveo sam ovu priču jer ilustruje jednu novozavetnu izreku „Ko ima daće mu se, a ko nema, uzeće mu se i ono što ima“. Ko su ti ljudi koji imaju i kojima će se dati. To su oni ljudi, kao jedan moj pokajni prijatelj Slobo Šaranović, kome bi mogao i posvetiti ovu današnju priču, koji uvjek imao vrmena, kad ga nešto zamoliš on je uvjek našao načina da pomogne. Pitao sam se kako to da je on uvjek bio slobodan da dodje kolima: „E dobro si me sad nazvao, baš sam nešto završio...“. Uvjek je bio na raspolaganju, uvjek strpljiv, uvjek dobre volje. Znalo je biti da nekoliko njih prethodno nazovem, i čujem: „U guži sam nekoj“, „Eh, da si me juče zvao...“, „Žao mi je ali zaista nemam...“. E to su oni drugi koji nemaju, i za njih stoji napisano „da će im se uzeti i ono što imaju!“.
A ko daje dobiće. Kažeš možda, šta ja imam da dam, nemam pare, u kreditima sam, izgubio sam posao i td. Možda možeš da počneš samo sa onim što imaš, daj rame onome koji hoće da plače, daj uvo onome koji je u muci, daj ruku onome kome je potrebna pomoć i podrška. A ako budeš zašao po svojim plakarima, vidjećeš koliko suvišne robe imaš za onog koji je go, itd. itd.
Postoji jedna riječ za koju možeš staviti znak jednakosti = sa pojmom ljubav. Ta riječ je VRIJEME = LJUBAV. Kako možeš da mi kažeš da me voliš, ako nemaš vrmena za mene. Kako možeš da kažeš da voliš svoju porodicu, ako te nikad nema kući. Jedan mi je komišija došao skoro po pomoć, jer mu je žena napustila kuću jer ju je tukao, i zapamtih njegovo čudjenje: „Šta hoće više od mene, Lave, radim kao konj, da prehranim ženu i 5toro djece, imaju pun zamrzivač i svega, i stalno neko zvocanje, neko nezadovoljstvo itd.“. Rekoh: „Bolje bi bilo da si više kući da ne ideš po kafanama, da uradiš neko prijatno iznenadjenje ženi, da joj posvetiš pažnje, misliš li da je njima potreban samo pun zamrzivač“.
I eto oskudica, ako postanemo ljudi okrenuti samo svojim ličnim intersima i svolim potrebama, da grčimo i ono malo što imamo, i poči njemo da na sve molbe odgovaramo „Žao mi je... ne mogu... neka hvala... nemam...“ Onda nemaština zaista nije daleko od naših vrata, zato dajmo, da nam se ne uzme i ovo što imamo...