петак, 29. јул 2011.

OSMJEH (ISAK) DJETE OBEĆANJA

Juce sam imao snažan napad „realnosti“. To su sve one informacije, pretnje, činjenice, cifre, koje dolaze pred vas, koje vam hoce reći: „nema izgleda za uspjeh“, „nema nade“, koje vas žele obeshrabriti, da odustanete od vaših planova, ciljeva i projekata. Koje kažu, ako ne učinitete to i to, mi ćemo protiv vas uraditi to i to, blokiracemo vas, zaustavicemo vas. Na svaku vasu ideju, planove, i projekte, vrte glavom u nevjerici, pricaju u grudi, mrmljaju.
Uhvatio sam sebe da sam poslije jednog od tih sastanaka, poceo da se smijem i odmah mi je bilo lakse. Ali teret odredjene brige, ipak je stajao, dok nisam predveče počeo da pjevam opet onu duhovnu pjesmu „Rodjeni za Pobjedu!“ o kojoj sam pisao u nekom od ranijih postova. Koja dalje kaže „da oni koji koračaju u Hristu, idu iz Pobjede u Pobjede, iz Slave u Slavu.“. Počeh da se smijem iznova, kao da je pisana za mene „da idem .... U POBJEDU“. Poceh da se smijem, i smijem, „PA JA SAM U POBJEDI, ha, ha“ i onda kao da je sva ona muka odjednom spala. Jednostavno se sljuštila sa mene.


Zar nije SMIJEH najbolji LIJEK. Lijek protiv briga, lijek protiv depresije, lijek protiv crnila. Fantastično je što je besplatan, što nam je uvjek tu u ustima, ne moramo da idemo po njega na kraj svijeta niti da idemo na nebo. Čitao sam da su neki terapeuti došli do zaključka da isti ovaj efekat proizvodi onaj smijeh na silu, smijeh bez razloga i smijeh bez povoda. I to je ono što sam mojoj ćerki objašnjavao, kad je dobila predivno štene prošli mjesec. Da su najbolje stvari u životu, i najvrijednije, one koji smo dobili „za džabe, za koje nijesmo morali novcem da platimo“. Ne možemo dobiti dijete, zdravlje, ljubav, spasenje duše za neke novce.
Ali nije sve tako jednostavno, kao što se čini. Stvari su „malčice drugčije u praksi“. Ispričaću jednu fundamentalnu priču o Ocu naše vjere i njegovom Sinu. Ne znam koliko ljudi znaju da je rodonačelnih svih današnjih Jevreja i Muslimana, ali i Hrišćana isti čovjek: ime mu je Avraam. Imao je dva sina, jednog od robinje Ismaila koji je nastao kao plod njegovih sumnji i nestrpljivosti da sačeka svog obećanog sina, pa je legao sa robinjom i dobio naslednika. Od tog Ismaila je nastao čitav arapski, odnosno muslimanski svijet današnji. A onda došao je Anđeo Božiji koji je njemu i njegovoj ženi Sari, rekao da će za godinu dana dobiti sina obećanog. Ona se na to nasmijala, jer je bila starica a njen muž stogodišnjak. Nasmijala sa jer nije mogla ni da zamisli kako će se to desiti. Ali zaista uskoro je zatrudnela i dobila sina na vrh godine dana. Kome su dali ime ISAK (osmjeh) jer se nasimijala u trenutku kada su sve nade bile zamrle, kad je njena materica bila mrtva, kad je bilo nemoguće da se ostvari ono što su čekali čitav svoj život...
O tom smijehu govorim, o smijehu koji nastaje u krajnjem beznadju. Koji je plod obećanja, koji nije dijete robinje i onog robovskog mentaliteta, koji donosi nestrpljenje i naša navjera. Ne, to dijete je plod duha, plod slobodnog čovjeka koji je spreman da vjeruje u Pobjedu, iako je čitava realnost govori, da je to nemoguće, da je protivno prirodnom – naravnom. Taj Smijeh kao plod nadnaravnog, onog što očekujemo kao čudo, a ne kao prirodni tok atrofije koja se dešava svuda oko nas.
Taj ISAK (SMIJEH) je ono naše duhvono dijete, ako smo oni koji vjerujemo, koje će nam omogućiti trajanje u vječnost kao što je i Avramu omogućio. Osmjeh kao lijek i kao oružje protiv svih crnila koji nas obasipaju sa malih ekrana, iz raznih novina, naših preduzeća, skupstinskih klupa, iz naseg komsiluka i nase rodbine. Osmjeh vjere koji ti daje snagu da nastavis dalje i kada činjenice suprotno govore, kada biologija i razum ti donose strah, konfuziju i suze. Smijeh zato što smo mi „Rodjeni za Pobjedu“ na za propast, rodjeni za Život, a ne za smrt.