Пређи на главни садржај

OPOJNI ZANOS MELANHOLIJE

Prije više od tri godine uhvatio sam ovu crnu golubicu, koja me je godinama krala. Postao sam je svestan a uvjek je tu bila negdje na mom vratu. Kao ono ružno pače koje tek u susretu sa drugim labudovima, shvatilo je da nije patka, ružna patka, već zapravo divan labud, koji se nema zašto stidjeti. Sjećam se bio sam u posjeti prijatelju, dok su naše žene govorile negdje u kuhinji, dok su se djeca igrala u dnevnoj sobi, mi smo otvorili pivo u spavaćoj sobi, na kompjuteru skinuli pjesmu Al Dina - Kopriva, koju sam pjevušio a moj Prijetelj sličnih afiniteta, želio da je čuje.
Pjvali smo iz sveg glasa:

“Iz mog srca raste kopriva
koja te je davno opekla
kad si moju ljubav brala
ti si meni vjerovala
da ja nisam tugom otrovan

Ref.
Da, to sam ja, prazna postelja
u kojoj nikog ne sanjam
meni je mrak i kad je dan
ja sam ti, bona, nesretan”

Bilo je super, ali nešto je bilo loše, u svemu tome, nekako sam uhvatio taj poznati hladni plamen u svojoj duši. I onda narednih nekoliko dana, osjetio sam da polako utanjam u ovo osjećanje, kao u mekanu posteljinu, da se ušuškavam u samosažaljenje kao debelim jorganom koji miriše. Nisam želio da izađem iz ove udobnosti. Vraćajući se sa posla na kojem sam imao neke manje probleme, vrćajući se kući gdje sam takodje imao neke manje probleme, u kolima na radiju se mogla čuti pjesma pokojnog Tošeta Proeskog,
hit te nedjelje, a izgleda i svih ovih godina:

Jer moj je zivot vjecito padanje
kad zbrojim poraze nista ne ostane
samo jos vucem navike
i sve na tome ostane
Ref.
Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise

Ponovo sam pjevao iz svega glasa, podigao bočna stakla u kolima. I sve jebilo super, ali je jedan mali glas, u dnu srca govorio da nešto nije u redu u tome. Postao sam svjestan guje koju sam gajio u grudima. Taj jedan Balaševićev G-mol, koji je bio samo moj. Koji nijesam želio da dijelim sa svojom ženom, sa svojim roditeljima i prijateljima. To je bilo vreijeme moje osame. Utanjanja u samosažaljenje. Oh kako je samo opijao taj zanos melanholije. Tada sam volio da pišem, da jadikujem u samom sebi na sve što mi se dešava.
A zapravo taj mekani pulover, koji je grijao moje hladno srce, je bio opasan i vrlo podmukao potisnuti gnjev. Ova melanholija je mladja sestra, prkosa i ponosa samodovoljnosti. Koju sam prigrabio kao lažnu utjehu u danima, kada se nisam želio suočiti sa svojim problemima. Kada sam ih negirao, kada sam ih stavljao pod tepih. Posledica svih onih konflikta u koje sam trebao a nisam htio. Svih prljavih kompromisa sa laganjem i laskanjem.
Opijalo je i mamilo to samosažaljenje, a ja nisam imao prava na to. I onda sam tada odbacio taj tamni plaš koji sam nosio na svadbama i veseljima. Odbacio tu gnusnu laž koja je slavila mene i moju veličinu, a širila nezadovoljstvo svud oko mene, na moje najbliže ali i na Boga koji mi je dao sve. Divnu djecu, dobru ženu, dobro zdravlje, veliku kuću dobar posao. A ja pjevao, ovu gnusobnu pjesmu „Jer moj je zivot vjecito padanje, kad zbrojim poraze nista ne ostane...”, kava podvala. Sad isključujem muziku kad čujem takve stvari. To su opasne stvari za one koje imaju problem sa ovom vrstom diagnoze.
Sjetih se jedne priče, kad je prolazila jedna čuvena spisateljica kineskom četvrti, na uglu u radnji za tetoviranje je vidjela ponudu za razne tetovaže, ali jedna joj je posebno zapela za oči „RODJEN DA GUBI“. Pitala je majstora ispred sebe, koji idijot je spreman da ovu tetovažu stavi na sebe, on joj je na lošem engleskom rekao: „da ima takvih, prvo tetovaža u glavi pa onda tetovaža na tijelo“.
Mi nismo rodjeni da gubimo, nego smo RODJENI ZA POBJEDU. Tako se zove jedna duhovna pjesma koju pjevam zadnjih mjeseca dana kada imam neke male probleme...

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski