субота, 16. јул 2011.

OPOJNI ZANOS MELANHOLIJE

Prije više od tri godine uhvatio sam ovu crnu golubicu, koja me je godinama krala. Postao sam je svestan a uvjek je tu bila negdje na mom vratu. Kao ono ružno pače koje tek u susretu sa drugim labudovima, shvatilo je da nije patka, ružna patka, već zapravo divan labud, koji se nema zašto stidjeti. Sjećam se bio sam u posjeti prijatelju, dok su naše žene govorile negdje u kuhinji, dok su se djeca igrala u dnevnoj sobi, mi smo otvorili pivo u spavaćoj sobi, na kompjuteru skinuli pjesmu Al Dina - Kopriva, koju sam pjevušio a moj Prijetelj sličnih afiniteta, želio da je čuje.
Pjvali smo iz sveg glasa:

“Iz mog srca raste kopriva
koja te je davno opekla
kad si moju ljubav brala
ti si meni vjerovala
da ja nisam tugom otrovan

Ref.
Da, to sam ja, prazna postelja
u kojoj nikog ne sanjam
meni je mrak i kad je dan
ja sam ti, bona, nesretan”

Bilo je super, ali nešto je bilo loše, u svemu tome, nekako sam uhvatio taj poznati hladni plamen u svojoj duši. I onda narednih nekoliko dana, osjetio sam da polako utanjam u ovo osjećanje, kao u mekanu posteljinu, da se ušuškavam u samosažaljenje kao debelim jorganom koji miriše. Nisam želio da izađem iz ove udobnosti. Vraćajući se sa posla na kojem sam imao neke manje probleme, vrćajući se kući gdje sam takodje imao neke manje probleme, u kolima na radiju se mogla čuti pjesma pokojnog Tošeta Proeskog,
hit te nedjelje, a izgleda i svih ovih godina:

Jer moj je zivot vjecito padanje
kad zbrojim poraze nista ne ostane
samo jos vucem navike
i sve na tome ostane
Ref.
Jer moj je zivot igra bez granica
umorna prica, trganje stranica
na kojim nista ne pise

Ponovo sam pjevao iz svega glasa, podigao bočna stakla u kolima. I sve jebilo super, ali je jedan mali glas, u dnu srca govorio da nešto nije u redu u tome. Postao sam svjestan guje koju sam gajio u grudima. Taj jedan Balaševićev G-mol, koji je bio samo moj. Koji nijesam želio da dijelim sa svojom ženom, sa svojim roditeljima i prijateljima. To je bilo vreijeme moje osame. Utanjanja u samosažaljenje. Oh kako je samo opijao taj zanos melanholije. Tada sam volio da pišem, da jadikujem u samom sebi na sve što mi se dešava.
A zapravo taj mekani pulover, koji je grijao moje hladno srce, je bio opasan i vrlo podmukao potisnuti gnjev. Ova melanholija je mladja sestra, prkosa i ponosa samodovoljnosti. Koju sam prigrabio kao lažnu utjehu u danima, kada se nisam želio suočiti sa svojim problemima. Kada sam ih negirao, kada sam ih stavljao pod tepih. Posledica svih onih konflikta u koje sam trebao a nisam htio. Svih prljavih kompromisa sa laganjem i laskanjem.
Opijalo je i mamilo to samosažaljenje, a ja nisam imao prava na to. I onda sam tada odbacio taj tamni plaš koji sam nosio na svadbama i veseljima. Odbacio tu gnusnu laž koja je slavila mene i moju veličinu, a širila nezadovoljstvo svud oko mene, na moje najbliže ali i na Boga koji mi je dao sve. Divnu djecu, dobru ženu, dobro zdravlje, veliku kuću dobar posao. A ja pjevao, ovu gnusobnu pjesmu „Jer moj je zivot vjecito padanje, kad zbrojim poraze nista ne ostane...”, kava podvala. Sad isključujem muziku kad čujem takve stvari. To su opasne stvari za one koje imaju problem sa ovom vrstom diagnoze.
Sjetih se jedne priče, kad je prolazila jedna čuvena spisateljica kineskom četvrti, na uglu u radnji za tetoviranje je vidjela ponudu za razne tetovaže, ali jedna joj je posebno zapela za oči „RODJEN DA GUBI“. Pitala je majstora ispred sebe, koji idijot je spreman da ovu tetovažu stavi na sebe, on joj je na lošem engleskom rekao: „da ima takvih, prvo tetovaža u glavi pa onda tetovaža na tijelo“.
Mi nismo rodjeni da gubimo, nego smo RODJENI ZA POBJEDU. Tako se zove jedna duhovna pjesma koju pjevam zadnjih mjeseca dana kada imam neke male probleme...