Iako sam pravnik znam po nešto iz oblasti ekonomije, čitajući jedan od udžbenika sa treće godine ekonomskih studija, kada sam pročitao "da svaki razvoj i rast u ekonomiji izaziva krizu, i potencijalna je opasnost za ekonomiju preduzeća". Ako neko ima npr 4 prodavnice koje relativno dobro rade, otvaranje nove u cilju širenja biznisa, je potencijano veoma opasan poduhvat, koja može da sruši čitavu firmu. Rekli bi, ko je normalan da ulazi u rizike ako mu ide dobro posao, ali...
Uvjek postoji to ali... to nešto što nas tjera da izadjemo iz postojećih granica, da zakoračimo u neizvjesnost, da bi ostvarili to nešto u nama koje nas motiviše da učinimo korak dalje. Sve što je živo ima tendenciju rasta, samo mrtve stvari stagniraju. "Žive ribe plivaju uzvodno, a mrtve voda nosi".
Zbog velikog rizika, moramo osluškivati taj unutarnji glas u nama kada se odvažujemo da učinimo korake dalje u našem životu. Mislim, dobro je čuti savjete iskusnijih ljudi na tom planu, starijih kolega, roditelja i prijatelja. Ali oni nam mogu dati samo ono što oni imaju, mogu nas pouciti samo u onome što su i sami prošli. Ako se suviše oslanjamo na savjete drugih možemo završiti u njihovim ćorsokacima, jer često je njihovo iskustvo samo strah od poraza. Ostaje da čujemo sebe, taj unutarnji poziv da uradimo nešto više. Neki to zovu meditacija i intuicija i sl. za mene je to molitva da dobijem vodjstvo. A kada čujem to „KRENI“ ili „RADI“ za mene je to glas Božiji.
I ta riječ je kao sjeme pasulja koje se baci u zemlju. I kada se zaliva. Počinje da bubri. Klica je počela da niče i postaje tijesno u onoj ljuski. Kao kad pile treba da izadje iz jajeta. Rast izaziva tjeskobu. Sturčni izrazi danas za tjeskobu, su anksioznost, strah, brige.
Kad dodje ta KLICA nečeg budućeg u moje srce, kada se stvara vizija onog što ima da se desi i kada skoro da vidim slike te buduće „prodavnice“ sa početka ove priče, kako izgleda ulaz, parking, koliko ljudi da radi, ko će kupovati, onda postaje tijesno u našim grudima, kao da se nešto mora poroditi.
Prva kriza rasta je ta u nama samima. Imamo li dovoljno hrabrosti da krenemo u akciju, ili će ta klica ostati da uvene u našim srcima, i nikad neće izaći van?
Sljedeće kriza rasta nastaje kada ta klica probije opnu, i naidje na potpuni mrak zemlje u kojoj je bačena. Pomislimo da kada smo se odlučili da krenemo ka onom što vjerujemo, da ćemo naići na podršku naše okoline. Skoro kao po default-u, oni isti koji su vam bili „savjetnici“ + neki novi sumnjičavci, počinju da „zatrpavaju“ tu vašu ideju. Koja prolazi TEST. Čitava ta negativna okolina progovara: Da li si zaista čuo „GLAS“ ili ti se možda sve učinilo, „ŠTA UČINJE MILI BRATE, KAKO SE NAGRDI“. I mnogi padaju u ovoj fazi svog rasta, jer odustaju prilikom prvih otpora, jer su nesigurni i malovjerni. Ne uspiju da ugledaju svjetlo dana, koje je na korak samo. NI jedna prodavnica, niti projekat ne daje odmah željene ili projektovane rezltate. Što ne znači da treba odustajati!
Ko izdrži ovaj test, brzo će „ispivati“ na površinu. I ostaje još jedna faza rasta, kada ono stablo pasulja, niče, grana se i treba da radi novo sjeme. Ovo je dugotrajan period rada, strpljenja, zalivanja, okopavanja, čuvanja od grabljivica, da bi se dobio plod. I tek tada vidimo rezltate.
Citao sam priču sa otvaranja Diznilenda, govornik je na samom otvaranju rekao „Da je počastvovan otvaranje ovog grandioznog projekta, da pozdravlja prisutnu udovicu Volt Diznija, ali da mu je žao što Volt nije sa njima, koji je sve ovo osmislio i započeo, i nije mogao da vidi sve šta je uradjeno“. Iz publike je na to samo kratko dobacila Udovica: „ON JE VEĆ VIDIO“.
I tako jeste moraš vjerovati da bi vidio, a ne kao većina ljudi današnjice što želi prvo da vidi da bi vjerovali.
Završiću sa tim da se rast ne završava na ovom. U svakom uspješno završenom ciklusu rasta, koji je rezultirao plodovima, u svakom tom plodu je sakriveno sjeme budućeg rasta. Za sjetvu, za novu krizu ali i za novu pobjedu i novi plod.
Uvjek postoji to ali... to nešto što nas tjera da izadjemo iz postojećih granica, da zakoračimo u neizvjesnost, da bi ostvarili to nešto u nama koje nas motiviše da učinimo korak dalje. Sve što je živo ima tendenciju rasta, samo mrtve stvari stagniraju. "Žive ribe plivaju uzvodno, a mrtve voda nosi".
I ta riječ je kao sjeme pasulja koje se baci u zemlju. I kada se zaliva. Počinje da bubri. Klica je počela da niče i postaje tijesno u onoj ljuski. Kao kad pile treba da izadje iz jajeta. Rast izaziva tjeskobu. Sturčni izrazi danas za tjeskobu, su anksioznost, strah, brige.
Kad dodje ta KLICA nečeg budućeg u moje srce, kada se stvara vizija onog što ima da se desi i kada skoro da vidim slike te buduće „prodavnice“ sa početka ove priče, kako izgleda ulaz, parking, koliko ljudi da radi, ko će kupovati, onda postaje tijesno u našim grudima, kao da se nešto mora poroditi.
Prva kriza rasta je ta u nama samima. Imamo li dovoljno hrabrosti da krenemo u akciju, ili će ta klica ostati da uvene u našim srcima, i nikad neće izaći van?
Sljedeće kriza rasta nastaje kada ta klica probije opnu, i naidje na potpuni mrak zemlje u kojoj je bačena. Pomislimo da kada smo se odlučili da krenemo ka onom što vjerujemo, da ćemo naići na podršku naše okoline. Skoro kao po default-u, oni isti koji su vam bili „savjetnici“ + neki novi sumnjičavci, počinju da „zatrpavaju“ tu vašu ideju. Koja prolazi TEST. Čitava ta negativna okolina progovara: Da li si zaista čuo „GLAS“ ili ti se možda sve učinilo, „ŠTA UČINJE MILI BRATE, KAKO SE NAGRDI“. I mnogi padaju u ovoj fazi svog rasta, jer odustaju prilikom prvih otpora, jer su nesigurni i malovjerni. Ne uspiju da ugledaju svjetlo dana, koje je na korak samo. NI jedna prodavnica, niti projekat ne daje odmah željene ili projektovane rezltate. Što ne znači da treba odustajati!
Citao sam priču sa otvaranja Diznilenda, govornik je na samom otvaranju rekao „Da je počastvovan otvaranje ovog grandioznog projekta, da pozdravlja prisutnu udovicu Volt Diznija, ali da mu je žao što Volt nije sa njima, koji je sve ovo osmislio i započeo, i nije mogao da vidi sve šta je uradjeno“. Iz publike je na to samo kratko dobacila Udovica: „ON JE VEĆ VIDIO“.
I tako jeste moraš vjerovati da bi vidio, a ne kao većina ljudi današnjice što želi prvo da vidi da bi vjerovali.
Završiću sa tim da se rast ne završava na ovom. U svakom uspješno završenom ciklusu rasta, koji je rezultirao plodovima, u svakom tom plodu je sakriveno sjeme budućeg rasta. Za sjetvu, za novu krizu ali i za novu pobjedu i novi plod.
Коментари
Постави коментар