Пређи на главни садржај

KRIZE RASTA

Iako sam pravnik znam po nešto iz oblasti ekonomije, čitajući jedan od udžbenika sa treće godine ekonomskih studija, kada sam pročitao "da svaki razvoj i rast u ekonomiji izaziva krizu, i potencijalna je opasnost za ekonomiju preduzeća". Ako neko ima npr 4 prodavnice koje relativno dobro rade, otvaranje nove u cilju širenja biznisa, je potencijano veoma opasan poduhvat, koja može da sruši čitavu firmu. Rekli bi, ko je normalan da ulazi u rizike ako mu ide dobro posao, ali...
Uvjek postoji to ali... to nešto što nas tjera da izadjemo iz postojećih granica, da zakoračimo u neizvjesnost, da bi ostvarili to nešto u nama koje nas motiviše da učinimo korak dalje. Sve što je živo ima tendenciju rasta, samo mrtve stvari stagniraju. "Žive ribe plivaju uzvodno, a mrtve voda nosi".
Zbog velikog rizika, moramo osluškivati taj unutarnji glas u nama kada se odvažujemo da učinimo korake dalje u našem životu. Mislim, dobro je čuti savjete iskusnijih ljudi na tom planu, starijih kolega, roditelja i prijatelja. Ali oni nam mogu dati samo ono što oni imaju, mogu nas pouciti samo u onome što su i sami prošli. Ako se suviše oslanjamo na savjete drugih možemo završiti u njihovim ćorsokacima, jer često je njihovo iskustvo samo strah od poraza. Ostaje da čujemo sebe, taj unutarnji poziv da uradimo nešto više. Neki to zovu meditacija i intuicija i sl. za mene je to molitva da dobijem vodjstvo. A kada čujem to „KRENI“ ili „RADI“ za mene je to glas Božiji.
I ta riječ je kao sjeme pasulja koje se baci u zemlju. I kada se zaliva. Počinje da bubri. Klica je počela da niče i postaje tijesno u onoj ljuski. Kao kad pile treba da izadje iz jajeta. Rast izaziva tjeskobu. Sturčni izrazi danas za tjeskobu, su anksioznost, strah, brige.
Kad dodje ta KLICA nečeg budućeg u moje srce, kada se stvara vizija onog što ima da se desi i kada skoro da vidim slike te buduće „prodavnice“ sa početka ove priče, kako izgleda ulaz, parking, koliko ljudi da radi, ko će kupovati, onda postaje tijesno u našim grudima, kao da se nešto mora poroditi.
Prva kriza rasta je ta u nama samima. Imamo li dovoljno hrabrosti da krenemo u akciju, ili će ta klica ostati da uvene u našim srcima, i nikad neće izaći van?
Sljedeće kriza rasta nastaje kada ta klica probije opnu, i naidje na potpuni mrak zemlje u kojoj je bačena. Pomislimo da kada smo se odlučili da krenemo ka onom što vjerujemo, da ćemo naići na podršku naše okoline. Skoro kao po default-u, oni isti koji su vam bili „savjetnici“ + neki novi sumnjičavci, počinju da „zatrpavaju“ tu vašu ideju. Koja prolazi TEST. Čitava ta negativna okolina progovara: Da li si zaista čuo „GLAS“ ili ti se možda sve učinilo, „ŠTA UČINJE MILI BRATE, KAKO SE NAGRDI“. I mnogi padaju u ovoj fazi svog rasta, jer odustaju prilikom prvih otpora, jer su nesigurni i malovjerni. Ne uspiju da ugledaju svjetlo dana, koje je na korak samo. NI jedna prodavnica, niti projekat ne daje odmah željene ili projektovane rezltate. Što ne znači da treba odustajati!
Ko izdrži ovaj test, brzo će „ispivati“ na površinu. I ostaje još jedna faza rasta, kada ono stablo pasulja, niče, grana se i treba da radi novo sjeme. Ovo je dugotrajan period rada, strpljenja, zalivanja, okopavanja, čuvanja od grabljivica, da bi se dobio plod. I tek tada vidimo rezltate.
Citao sam priču sa otvaranja Diznilenda, govornik je na samom otvaranju rekao „Da je počastvovan otvaranje ovog grandioznog projekta, da pozdravlja prisutnu udovicu Volt Diznija, ali da mu je žao što Volt nije sa njima, koji je sve ovo osmislio i započeo, i nije mogao da vidi sve šta je uradjeno“. Iz publike je na to samo kratko dobacila Udovica: „ON JE VEĆ VIDIO“.
I tako jeste moraš vjerovati da bi vidio, a ne kao većina ljudi današnjice što želi prvo da vidi da bi vjerovali.
Završiću sa tim da se rast ne završava na ovom. U svakom uspješno završenom ciklusu rasta, koji je rezultirao plodovima, u svakom tom plodu je sakriveno sjeme budućeg rasta. Za sjetvu, za novu krizu ali i za novu pobjedu i novi plod.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski