Пређи на главни садржај

KOKOŠKE

Danas sam opravljao kokošinjac, krpio sve rupe i zatvarao prolaze sa daskama, po onoj vrućini. Uf. A šta je razlog. Prije skoro mjesec dana kupili smo 10 kokošaka, koje gajimo u našem povećem dvorištu u Doljanima, u improvizovanom kokošinjcu, koji je uradio naš komšija, i koji smo ogradili, ne baš vješto, ali o tome ćemo kasnije. To je prvi put za nas da gajimo ove veoma interesantne životinje, imali smo samo pse, mačke, kanarince, kornjače, zeca i sl. U pitanju su koke nosilje, koje u izlučene iz jata pošto završe onaj svoj uzrast kada se isplati industrijska proizvodnja jata. Kupili smo ih prvenstveno radi domaćih jaja, klati ih nećemo.

Kupili smo ih na jednoj farmi koka nosilja, bile su zaista u jadnom stanju, zivjele su u kavezima, i to jadne na drugu, njih nekoliko u malom kabezu. Za svaki zalogaj moraju da se izbore, za svaki gutalj vode. Skroz su bile očerupane od te borbe. Izgladnjele, jer čovjek koji ih prodaje u gubicima, i morao je da ih pod hitno prodaje.

Uzeli smo ih, stavili ih u „veliki“ kokošinjac, imali su fino dvorištance od desetak kvadrata. Da jedu travu i sl. Davali smo im hrane i vode do sitosti. Da se oporave. U početku nisu ni izlazile iz kokošinjca, samo koliko bi jele. Onda su se oslobodile polako i postajale sve veselije. Nevjerovatno je za nas bilo sto su htjele da se maze. Ne bi bježale (sem neke 2 koje su rascerupane i izmucene posebno). Već poslije 15 dana su nasle prolaze kroz tu žicu, i počele da izlaze, i čak da snose jaja van kokošinjca, tako da moj sincic, svako jutro ide u obilazak okolnog grmlja i trazi jaja. Već smo ih pohvatali gdje to čine. Ali polako počele su da se šire po čitavom dvorištu. Da vrše nuždu gdje stignu. I već su nastali problemi. Od naše terase prave čumbus već evo nedelju dana, da moramo da onaj izmet spiramo vodom. Ne svidja im se mnogo ona vještačka hrana, već su počele da jedu i hranu mačkama, pa i psu. Jurimo se sa kokoškama po čitave dane. Ali kad su sad počele u kuću da nam ulaze, pored ogromnog dvorišta od 1000m2, e već je prekardašilo, rekoh E SAD JE PREVIŠE, NAZAD U SVOJ KAVEZ KOKOŠKO! Danas sam opravio kokošinjac i sve ih lijepo stavio na svoje mjesto. Sad neće opet moći da mrdaju napolje, sem pod našim nadzorom.
Sigurno nisam ovo sve ispričao zbog kokošaka, već danas sam cuo neke stvari o jednom mom dobrom kolegi kako se odneo prema čovjeku koji mu je mnogo pomogao u životu, ne volim ogovaranja, ali nešto ipak vjerujem od toga što sam čuo. Neću dijeliti ovdje te stvari, ali želim da podjelim sa vama ovo, što smo mi ljudi stvarno ponekad kao ove kokoške. Bile su u paklu, bez nade za život. Gladni i goli. Bez svog stana. Dijelili svoj životni prostor, sa onima koji su nas čerupali. I onda se pojavi neko ko ti da šansu. Da ti bolje mjesto, ne kavez, već pristojni smještaj. Nahranite, napijete, obuče. I tebi poslije nekog vremena, i to je malo. Tražiš veći prostor, tražiš rupe u ogradi, da izadješ, sa vidiš šta sve ima. I to ti se dozvoli. Ideš po širokom dvorištu, vidiš svijet, probaš drugačiju hranu, maze te. I to nije dovoljno, nego dolaziš u životni prostor svoga domačina da mu unerediš terase. I to je u redu, on i dalje čisti za tobom. Pa ni to nije uredu, već ulaziš i u njegovu kuću u ono što je njegovo. Da zauzmš njegovo mjesto i visoki položaj. E TO JE PREVIŠE, NAZAD U SVOJ KAVEZ!

Mislite da je ovo nešto novo. Ne, to je od samog početka, od Edenskog vrta, kolevke civilizacije, od prve priče koja zapisana o grešnom čovjeku. Znate priču. Zar nije Eva kao ova kokoška, imali su ona i Adam ogroman vrt, imali svih bilja i životinja, sveg izobilja, mogli su jesti i piti do mile volje. Namnožiti se i napuniti zemlju. Imali su i drvo Života, sa koga su mogli jesti plodove vječnosti. I samo jednu stvar, samo jednu zapovjest; Da ne diraju ploda sa Drveta poznanja dobra i zla. Ali kao da mogu vidjeti tu Evu koja zagleda drvo, kao ova moja kokoška što je podigla glavu i po malo je vrti tamo amo kad je ušla u moju kuću. I vidjela je kako je to nešto što je „zanimljivo i dobro za mudrost“ i čula ako bude jela da će postati "kao bogovi". I onda tamo gdje ti je pogled ... tamo će ti ubrzo biti i srce... I poželjećeš to nešto tudje. I to je onda grijeh. Malo li je sve što imamo, što imamo da jedemo i pijemo, da se obučemo, slobodu da jedemo sa 1000 a neslobodu samo za JEDNO drvo. Eee, baš to imamo želju. Protiv Nečije volje, da ulazim u tudje, da uneredjujemo ono što je taj Neko gradio za sebe i tebe, radi svoje perverzije i hira, zašto..? Je li da zauzmem Njegovo mjesto, kao ovaj moj kolega, mjesto svog dobrotvora, Njegov visoki položaj.

Nije ni čudo, što uz malo zakašnjenje, sve u nadi da će se uzurpator opametiti, pokajati (METANOJA)... ali kada ni ta milost ne pomogne onda dolazi ono; E TO JE PREVIŠE, NAZAD U SVOJ KAVEZ ....!

Zato ukoliko se danas osvjestimo, i saglededamo svoja djela, i ukapiramo šta činimo protiv naših Dobrotvora, iskoristimo ovo vrijeme milosti za METANOJU... (potpun preokret u mislima, riječima i djelima) i ne budimo KOKOŠKE.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski