Пређи на главни садржај

KAD SE NEBO UROTI DA OSTVARI ONO ŠTO ŽELIŠ

Prošlo je pet godina od kada smo se vratili iz Beograda i kupili kuću u Doljanima na periferiji Podgorice. Samo ja znam i neki koji su me dobro poznavali šta mi je značilo da riješim stambeno pitanje. Čuo sam davno jednog prijatelja koji me je „inficirao“ jednom rečenicom koja me je proganjala: „žena dok ne rodi nije žena i muž dok ne sagradi kuću nije muž“. Od kada smo se vjenčali, kao podstanari mjenjali smo stanove. Rješenje tog stambenog pitanja mi je nekako izmicalo ispred nosa... drugi su dobijali moje stanove na rang listama, jalovila se neka obećanja, a od nasledstva takodje ništa. Ta trka za mene je postala kao fotomorgana. Koliko sam puta samo molio Boga za kuću, baš kuću sa velikim placem. Molio sam i sve ljude sa kojima sa radio da mi pomognu da podignem kredit da to nekako riješim. Radi projekte van radnog vremena, ali sve mi je odlazilo na visoke kirije, jer nas je bilo četvoro, i nismo mogli neke male stanove da iznajmljujemo. Promijenili smo ih oko 6-7 stanova.
I onda desilo se nešto što je ličilo na početak rješenja ovog problema. Radio sam u Beogradu u organima tadašnje državne zajednice Srbije i Crne Gore, gdje sam tražio da me premjeste iz Crne Gore zbog supruge, želeći da budemo u Beogradu kako bi ona mogla da završi Saobraćajni fakultet koji je apsolvirala. I uspela je, sa dvoje male djece, da aprila 2006 godine diplomira. Ali da se vratim, za tih godinu i po dana boravka u Beogradu, uspjeli smo da od neke ušteđevine, nekih projekata koje sam odradio i dijela para koji su moji roditelji dobili od prodaje neke porodične zemlje kupimo plac na Mirjevu u BG. Sam Bog mi je poslao tog prodavca Milivoja, koji je imao strpljenja da me čeka 10 mjeseci, da mu iz nekoliko rata otplaćujem taj plac, uprkos tome što su cijene počele vrtoglavo da rastu, on nije htio da mi uzme kaparu zbog kašnjenja, nije promijenio cijenu. Tako da smo za samo 16 hiljada eura uzeli gradjevinski plac koji je imao oko 600m2. To je takodje bilo čudo. Počeo sam da sanjam kako ćemo da gradimo kuću, već sam tražio načine da uradim papire za dozvolu, materijal za temelj i grube gradjevinske radove... I onda stvari su počele da se pogoršavaju na tom materijalnom planu. Ceca je u aprilu te godine diplomirala, uz nadčovječanske napore. A u Crnoj Gori su se uveliko dešavale pripreme za referendum za nezavisnost, koji je zakazan 22. Maja. Za nas funkcionere u DZSCG to je značilo povratak u Crnu Goru i prestanak radnog odnosa. Osjećao sam da nam se vrata za Beograd zatvaraju. Nekako je sve presušivalo. Ukinuli su mi neke dodatke, pojavili su se neki neplanirani izdaci za porez i sl. Sjećam se da smo početkom juna, upali u neku besparicu. Tih dana učio sam se lekciji „negativnog vodjstva“, tj. Nekad nas i negativne okolnosti dovode na mjesto na koje trebamo doci. Nije uvjek vizija, pokret, kretanje unaprijed. Naprotiv, postale su mi smislene neke starozavjetne priče kada su čitave porodice i plemena se pokretale uslijed velike suše ili ratova. A tako je i danas.
Crna Gora se osamostalila. 3 juna crnogorska skupština verifikovala je rezultate referenduma. I nas u državnoj zajednici su po hitnoj proceduri, obavijestili da 5 juna moramo da napustimo kancelarije. Zaključili su nam knjižice, isplatili plate, ugasili telefone. Stvari su se munjevito dešavale. Nisam znao šta da mislim. Ja sam okretao neke telefone prijatelja oko posla. Imao sam kao funkcioner pravo raspolaganja tj. Narednih 6 mjeseci sam dobijao platu od 362 eura. Ali to mi je bilo nedovoljno za život. A i kako da se vratim u Crnu Goru, da opet idemo u podstanare, opet selidba,a i od čega da plaćamo?! I onda na sve to šok. Sjutra dan ujutru 6.6.2006. godine, iznenada mi je umro tast. Ceca je to veoma teško podnijela. Ja sam imao osjećaj da nam se sve ruši. Sjećam se da su me neke vrućine preplavljivale. Pitao sam se: „Zašto Bože, šta se dešava?“. Ne vjerujem u opšte u te brojeve i njihova značenja ali taj 6.6.06. za nas je bio crni dan.
Kažem sve se dešavalo munjevito. Došlo je to sjutra, koje uvjek dodje. Noć je najtamnija pred svitanje. Došlo je to sjutra došao je 7 jun. Nakon sahrane sjedili smo onako cijela porodica. Došla mi je majka i brat iz PG na sahranu. Negdje u kasnim popodnvenim časovima, zazvonio mi je telefon. Javio mi se kum, kojeg sam ranije davno zvao da mi vidi za neki posao ako iskoči. I ponudio mi je mjesto izvršnog direktora Onogošta. Da dodjem na razgovor za dva dana. Jedan od osnovnih uslova mi je bio dobra plata, da mogu da dobijem kredit za kuću jer podstanar nisam nipošto više htio biti.
Uporedo sa tim, pošto sam gledao, onaku u vjeri, pratio sam oglase u Crnoj Gori, za slučaj da se nešto otvori. Nazvao sam oglas, prodavala se kuća u Podgorici za 33 hiljade eura. Kad sam nazvao, to je bio crnogorac koji živi u BG, nakon dugog razgovora, ustanovi se da mi je to kum brata od tetke, koji je nebrojeno puta bio kod nas kući. Rekoh mu: Milovane, ja nemam pare, ali imam jedan plac u BG, ako ti odgovara, uz malu doplatu od 3 do 5 hiljada, i to da me sačekaš, mogli bi da pričamo. Sve to smo razgovarali a da kuću nisam ni vidio. Našli smo se, obišao je plac u Mirjevu. I onda tajac. Nije se javljao cijeli taj dan, ni sjutra preko dana, tek naveče. I rekao mi da pristaje. Ja već sjutra odlazim, za Podgoricu, da razgovaram, sa jednim od vlasnika, za posao. Kažem im svoje uslove, i da mi pomognu da dobijem neki kredit da bih mogao da kupim kuću. To se sve učinilo da je previše drsko sa mooj strane.
Kad sam otišao da vidim kuću sa jednim prijateljem, zapanjio sam se. Iako je sve bilo udaljeno 5 km od grada (što je smiješno) i obraslo korovom i kupinom jer niko nije živio 10 godina, to je bio dvorac za mene. Mogao sam da vidim ostvarenje mojih snova. Javio sam ženi „OVO JE NEVJEROVATNO! Ogromna kuća od preko 200m2, na placu od oko 4000m2 u podnožju brda, sa predivnim panoramskim pogledom na čitavu Podgorici.“
Vratio sam se u Bg. I onda je nastala tišina opet. Čekao sam odgovor iz Onogošta, mislim da sam čekao nekih 5 dana, kao 5 godina. Molio sam i postio. Moralo je sve da se uklopi. I onda poslije 5 dana više nisam mogao da čekam, nazovem kuma da pitam jesu li odlučili, on mi reče „Joj izvini, bio sam na nekom putu u Sloveniji, pa ti se ne javih, ovi su pristali na sve uslove još prvi dan“. Uf, htio sam ga zgromiti, ja sam prošao pakao za te dane čekanja. I onda opet sve munjevito, dolazim u Pg sa Milovanom, da potpišemo kupoprodajni ugovor, i odlazim u banku da pokušam da dobijem kredit na osnovu odluke o imenovanju. Dolazim u banku, kažem onoj služebnici koja radi: „JA sam došao da dobijem kredit, pozvao se na preporuku koju sam dobio. Ona se nasmija onako gledajući me jesam li normalan“. Kaže nema šanse, ali već nakon 2 minuta, kad je ugledala prezime, trgnu se i upita me: „Znaš li ko sam ja?“. Nisam znao. To je jedna moja daljnja sestra bila sa kojom smo prestali da se vidjamo još kad smo mali bili. I onda ustade i reče da odem i da će me pozvati da mi javi šta je uradila. Ne znam šta se je bilo, ali u 5 do 14h, do kad su radili za te kredite, ja sam imao na svom računu pare, otišao kod Milovana, prodavca kuće, uplatio mu 5 hiljada razlike, i zaključismo kupuprodajni ugovor. Od ostatka para kredita, dao sam pare jednom majstoru da mi za 7 dana osposobi kuću da se uselimo. Morao sam odmah da počenom da radim zbog sezone. I mi smo do kraja tog juna ušli u svoju kuću.
Ceca nije ni vidjela kuću za sve to vrijeme. Sve je bilo pripremljeno za nas. ZA jedan mali plac u Beogradu dobili smo ogromnu kamenu kuću, zidanu sa zidovima od preko 70cm, velikim dvorištem i divnim panoramskim pogledom. Ostvarili su se najsmeliji snovi.
Tako da kuda nešto iskreno želiš, kaže jedna izreka, i spreman si da istraješ u svojim snovima i molitvama, cijelo se Nebo uroti da se to i ostvari. A naš Bog može daleko više učiniti nego što smo mi kadri i moliti se. U mojim snovima to je bio mali plac i mala montažna kućica na Mirjevu, a dobili smo skoro desetostruko više, a da nismo ni gradili, nite se mučili oko te kuće. To je blagoslov. A moram reći blagoslov je bio i za Milovana koji je uzeo od mene plac na Mirjevu, jer je u medjuvramenu ucrtao zgradu na tom placu.

Коментари

  1. Nebo je u uroti spram čoveka od rođenja pa do kraja. Period 2005-07. jeste obeležio strogi učitelj, Saturn svojim prisustvom u znaku Lava. Kako vidim Vaše ime najdirektnije je vezano za ovu simboliku, te držeći se one latinske nomen est omen, dobro ste prihvatili lekciju nebesa. Interesantna i poučna priča puna astrološke simbolike.
    Srdačan pozdrav M

    ОдговориИзбриши
  2. Mihailo,
    Dugo vremena sam i sam pomno proucavao astrologiju, ali ovo o cemu pisem se ne moze se tako simplifikovati i objasniti jednostavnim kretanjem saturna u znaku lava.
    Ne zeleći da vredjam vase izbore i profesiju, sto se tice mene, od kada sam počeo da vjerujem u Boga, astrologija je za mene izgubila smisao, jer ne vjerujem da je naš život (pred)odredjen pukim kretanjem nebeskih tijela, koji afektiraju na nas zivot. Razuvjerio sam se mnogo puta, da ono sto je pisalo u dnevnom ili natalnoj karti nije bilo tacno za mene.
    Vjerujem u slobodu izbora i odgovornost koju imamo za to sto biramo u svome zivotu, i o tome pokusavam da pisem u ovom blogu. Da pokusamo da se promjenimo, pa ce i nase sjutra biti promjenjeno.
    Za simboliku koju uvidjate se slazem i ja vjerujem da čovjek može i treba da prati znakove svoga vremena, kao sto kapetan gleda na vjetrove da bi sacuvao pravac kretanja broda.
    Hvala Vam u svakom slucaju sto ste uzeli ucesce na blogu.
    SRdacan pozdrav,
    Lav

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski