Пређи на главни садржај

IZBORNI ZAKON

Sad sam čuo da nije usvojen Izborni zakon. Poražavajuće. Čuo sam jednom jednog velikog političara i pravnika, koji je izborni zakon, nazvao ZAKON O DEMOKRATIJI. Kada ne usvojite izborni zakon, onda niste za demokratiju. Ne okrivljujem one koji su glasali protiv, niti pravdam one koji su glasali za. Već govorim o stepenu demokratizacije društva u Crnoj Gori. Nevjerovatno je što uvjek kada treba donijeti neke važne odluke za koje je potrebna kvalifikovana većina, mi sami nismo sposobni da se dogovorimo. Zar su nam opet potrebni neki inostrani posmatrači ili posrednici iz EU ili UN, da bi se mi izmedju sebe sjeli za sto i donijeli odluku koja je u našem interesu.
Naša negativna odluka o izbornom zakonu se podudarila vremenski sa negativnom odlukom Kongresa SAD-a oko zaduživanja. Čulo se puno opomena, upozorenja, ultimatuma, pozivanja na kompromis, ali izvlačim zaključak da demokratija kakvu mi danas poznajemo ima svoja ograničenja. Da svi oni koji misle napredno i koji su spremni za odredjene promjene, moraju da čekaju da dovoljna većina prihvati tu volju.
I to je ona rečenica koju citira Predsjendik Skupštine Ranko Krivokapić, a koju repriziraju na TV emisija, koja kaže U POLITICI MOŽEŠ DA BUDEŠ SVETAC ALI ODLUKU DONOSI VEĆINA. Pisao sam o ovome u postu pod nazivom DOSTA STE BILI NA OVOJ GORI, kada je jedan čitava jedna generacija morala da pomre u pustinji, da bi se izrodila jedna nova generacija, koja nije više gledala u prošlost, već je bila spremna da udje u svoju OBEĆANU ZEMLJU. Samo su dvoje ljudi preživjeli iz stare generacije, to su bila dvojica najhrabrijih izvidjača koji su vidjeli Obećanu zemlju i koji su se vratili i obavjestili narod da može da je osvoji, ostali izvidjači su vidjeli divove i probleme i obeshrabrili su narod, tako da se nijesu odvažili. Ta dvojica izvidjaša od imenom Isus Navin i Kaleb, iako u poodmakloj dobi, su ostali u istoj onoj snazi kao prije 40 godina, dočekali su promjenu generacije i postali vodje te nove generacije, koja je hrabro ušla i osvojila ono što im pripada. Oni su bili neustrašivi borci koji su jurišali na „divove“.
Slična mi je slika, kupine koju ovih dana berem, ima puno onih nedozrelih plodova, gdje je još dosta onih crvenkastih bobica , medju onim crnim koje su zrele. I takve šareni plodovi se ne beru, dok i ona posljednja bobica ne pocrni. E tek je onda sladak plod.
Veliko je strpljenje potrebno da za one prave odluke zadobijete potrebnu većiinu. Godine su potrebne. Ko nema taj divni plod strpljenja, nije da se bavi ovim „sportom“ kao što je vodjenje naroda. Žao mi je što neki koji su mojeg godišta, čekamo od dana svog punoljetsva, ovo gledajamo više od 20 godina, i čini se da nam život prodje u strpljenju i čekanju. To što grizemo jezik i što čekamo da se i oni drugi dozovu pameti. Ali tješe mi pomisao da kad se sve ovo završi, kad se navrše dani čekanja, kada plod bude zreo i ukusan, generacija onih koji su strpljivi neće izumreti, već će voditi dalje svoj narod u Obećanju zemlju, i ispuniti sve (ne samo 7) uslove da budu demokratski dio svijeta.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski