недеља, 31. јул 2011.

IZBORNI ZAKON

Sad sam čuo da nije usvojen Izborni zakon. Poražavajuće. Čuo sam jednom jednog velikog političara i pravnika, koji je izborni zakon, nazvao ZAKON O DEMOKRATIJI. Kada ne usvojite izborni zakon, onda niste za demokratiju. Ne okrivljujem one koji su glasali protiv, niti pravdam one koji su glasali za. Već govorim o stepenu demokratizacije društva u Crnoj Gori. Nevjerovatno je što uvjek kada treba donijeti neke važne odluke za koje je potrebna kvalifikovana većina, mi sami nismo sposobni da se dogovorimo. Zar su nam opet potrebni neki inostrani posmatrači ili posrednici iz EU ili UN, da bi se mi izmedju sebe sjeli za sto i donijeli odluku koja je u našem interesu.
Naša negativna odluka o izbornom zakonu se podudarila vremenski sa negativnom odlukom Kongresa SAD-a oko zaduživanja. Čulo se puno opomena, upozorenja, ultimatuma, pozivanja na kompromis, ali izvlačim zaključak da demokratija kakvu mi danas poznajemo ima svoja ograničenja. Da svi oni koji misle napredno i koji su spremni za odredjene promjene, moraju da čekaju da dovoljna većina prihvati tu volju.
I to je ona rečenica koju citira Predsjendik Skupštine Ranko Krivokapić, a koju repriziraju na TV emisija, koja kaže U POLITICI MOŽEŠ DA BUDEŠ SVETAC ALI ODLUKU DONOSI VEĆINA. Pisao sam o ovome u postu pod nazivom DOSTA STE BILI NA OVOJ GORI, kada je jedan čitava jedna generacija morala da pomre u pustinji, da bi se izrodila jedna nova generacija, koja nije više gledala u prošlost, već je bila spremna da udje u svoju OBEĆANU ZEMLJU. Samo su dvoje ljudi preživjeli iz stare generacije, to su bila dvojica najhrabrijih izvidjača koji su vidjeli Obećanu zemlju i koji su se vratili i obavjestili narod da može da je osvoji, ostali izvidjači su vidjeli divove i probleme i obeshrabrili su narod, tako da se nijesu odvažili. Ta dvojica izvidjaša od imenom Isus Navin i Kaleb, iako u poodmakloj dobi, su ostali u istoj onoj snazi kao prije 40 godina, dočekali su promjenu generacije i postali vodje te nove generacije, koja je hrabro ušla i osvojila ono što im pripada. Oni su bili neustrašivi borci koji su jurišali na „divove“.
Slična mi je slika, kupine koju ovih dana berem, ima puno onih nedozrelih plodova, gdje je još dosta onih crvenkastih bobica , medju onim crnim koje su zrele. I takve šareni plodovi se ne beru, dok i ona posljednja bobica ne pocrni. E tek je onda sladak plod.
Veliko je strpljenje potrebno da za one prave odluke zadobijete potrebnu većiinu. Godine su potrebne. Ko nema taj divni plod strpljenja, nije da se bavi ovim „sportom“ kao što je vodjenje naroda. Žao mi je što neki koji su mojeg godišta, čekamo od dana svog punoljetsva, ovo gledajamo više od 20 godina, i čini se da nam život prodje u strpljenju i čekanju. To što grizemo jezik i što čekamo da se i oni drugi dozovu pameti. Ali tješe mi pomisao da kad se sve ovo završi, kad se navrše dani čekanja, kada plod bude zreo i ukusan, generacija onih koji su strpljivi neće izumreti, već će voditi dalje svoj narod u Obećanju zemlju, i ispuniti sve (ne samo 7) uslove da budu demokratski dio svijeta.