Пређи на главни садржај

INTEGRITET DRŽAVNOG SLUŽBENIKA

Bavio sam se neko vrijeme reformom državne uprave. I ono što sam naučio je da stub svih reformi u ovoj oblasti - jačanje ljudskih resursa.
Drugim riječima, država počiva na profesonalnom, obučenom, stručnom, ali prije svega savjesnom i poštenom službeniku. Nama možda to na prvi pogled ne izgleda baš tako logično, jer mislimo da je najvažnije da državni službenici i radnici u javnim ustavonova zdravstva, prosvjete i socijalnog rada budu školovani, stručni i vrijedni. Ali zapravo sve više se ističe taj moralni faktor i kvalitet državnog službenika. Čitave stidije u oblasti antikorupcije postoje koje se bave INTEGRITETOM DRŽAVNOG SLUŽBENIKA.
Šta je to INTEGRITET? Ima mnogo značenja ali u kontekstu državne uprave, on se može prevesti kao OTPORNOST DRŽAVNOG SLUŽBENIKA NA KORUPCIJU. Na našem jeziku bliže odredjene za ovaj pomalo strani izraz INTEGRITET ili OTPORNOST NA KORUPCIJU je naša jednostavna riječ : ČESTITOST ILI POŠTENJE.
Ah, reći ćeš kakvo POŠTENJE?! To tako arhaično i anahrono zvuči. U Crnoj Gori smo „svi pošteni i čestiti“. Ali vidiš, duboko sam ubijedjen, da je pitanje poštenja državnih službenika, sada najakutnija tema. Sada je važnije u doba krize da je službenik nepotpkupljiv nego koliko je stručan. Važnije je moralni nego stručni aspekt. A to je i tema ovog mog Bloga.
Sta uraditi da bi očuvali „obraz“ našeg službenika, ljekara, učitelja, policajca. Strani konsultanti iz EU koji ovih godina dolaze u Crnu Goru, pričaju puno o PLANOVIMA INTEGRITETA, koje trebaju svi državni organi da sačine. I mislim da malo ko razumije o čemu oni pričaju. Suština je da svi mi u svojim organizacijama, ustanovama i organima državne uprave, sačinimo neku analizu, da vidimo koja su to radna mjesta, odnosno ljudi koji su najviše izloženi riziku korupcije. To su najčešće službenici koji izdaju neke dozvole, licence, saglasnosti. Zatim inspektori koji kontrolišu primjenu propisa. To su sudije, tužioci, policajci koji takodje se bave vladavinom prava. To su ljudi koji vode upravni ili prekršajni postupak. Svakako oni koji mogu da „učine neku uslugu“ nekom ili da svojim nečinjenjem prouzrokuju korist nekom trećem licu.
Ponoviću danas su nam potrebniji pošteni ljudi nego neki veliki stručnjaci. Kako na visokim pozicijama, tako i na onim nižim, onim koji su u doticaju sa ljudima koji koriste neke administrativne usluge.
Napravicu i jednu manju digresiju, a odnosi se na pitanje: Kakve kvalitete treba da ispuni neko koji hoće da upravlja ili da vlada? Šta je važnije da ima HARIZMU ili KARAKTER? Najprije da pojasnim pravo značenje pojma harzima. Harizma označava šarm, onaj faktor X ko neko posjeduje kojim pleni mase. Za karakter ne bi trebalo nekih pojašnjenja, to je onaj INTEGRITET, odnosno POŠTENJE koje sam pominjao.
Najbolji odgovor, nam daje evropska administracija, po mom mišljenju. Pitajmo se Ko vada u Evropskoj uniji, koji su to ljudi? Čitao sam puno o tome, kada je izabrana nova postava komesara u EU. Došli su neki relativno anonimni političari, za koje malo ko je znao. Ljude ne velike Harzime. Čini se da je davno iza nas era velikih i slavnih državnika, HARIZMATA, koji su bili ideolozi svoga vremena, neko ko je kadar da pokreće mase i td. Sve više dolaze do izražaja, ljudi koji imaju besprekornu biografiju, tehnokrate i birokrate, koji nemaju afere, skandale, koji su čak i po malo bezlični, ali koji završavaju posao za koji primaju platu.
U svakom slučaju, ponoviću, danas su nam potrebniji pošteni službenici, i moramo napraviti planove kako da ih sačuvamo od „iskušenja“. Napraviti skup mjera i aktivnosti, od nagradjivanja, do unapredjenja transparentnosti u njihovom radu, kako bi ih sačuvali od korupcije, kako bi država ostvarivala one funkcije zbog kojih postoji, to jest da se ostvari vladavina prava.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski