понедељак, 25. јул 2011.

EJMI VAJNHAUS

Nisam mislio da pišem o tragičnoj smrti ove poznate pjevačice. Ali slika koja je danas objavljena u Večernjim Novostima, na kojoj je uhvaćen jedan trenutak sa zadnjeg koncerta u Beogradu, trenutak snažnog izraza straha. Izraz očaja, izraz izgubljenosti ove jadne duše. Trenutak njenih halucinacija, pod snažnim uticajem droge. Kao neka djevojčica, koja se prekriva rukama, koja se brani od zvjeri koja je razdire, kao u nekom ćošku tamne ostave na dnu hodnika. To je strah od nastupajuće smrti koja je tako blizu. I ona je znala za to. Znali su i njeni menadžeri, njeni roditelji. A čitao sam komentare nekih dobrih poznavaoca njene situacije, zbog onog "propalog koncerta u Beogradu". Svi koji su malo više znali nisu se rugali, već su još tada spravom prognozirali njen brzi kraj života.
Vidi se sada da je izgubila kontrolu nad životom. Predala se drogama i alkoholu. Potpunoj samodestrukciji. Vjerovatno više se nije ni branila ni opirala, igubila je bitku sa zavisnosti.
I onda joj je ovaj fotoreporet Novosti uhvalio izraz izobličenog lica,(ne ova slika, vec jedna druga koju ne mogu da nadjem na internetu) koja pokazuje pakao njene duše i izgubljenost. Obuzeo me je jedan osjećaj snažnog sažaljenja i stresao sam se od groze. Kao da sa mogao da osjetim i vidim njenu izmučenu dušu, dušu neke male djevojčice, koja ima malu snagu, nemoć da se odupre vihoru koji ju je obuzeo. Ne slažem se sa morem osuda koje sam po forumima mogao pročitati, da je dobila ono što je zaslužila, da je sama kriva za svoju tragediju... itd. Mislim, to jeste tačno, ali nemam te sluradosti. Ja ne znam ništa o njenom životu, ali po kraju njenom kraju, može zaključiti kakav je život imala. Jedna stara mudrost kaže "važniji je kraj stvari od njenog početka". Bila je slavna, imala je veliki talenat... a šta je bilo... a kako je završila? Izgubila je svoju slobodu i po mom mišeljnu završila tragično. Ne vidim ničeg lijepog u ovom pogledu pred kraj njenog života, ne vidim ništa što bi bilo vrijednou njenom život, vrijedno uzora za moju djecu.
Iako je u tom "klubu 27" u društvu Morisona, Dženis Džoplin, Džimi Hendriksa i dr. mene to u opšte ne fascinira, ništa nema lijepog u samodestukciji svog mladog života. Neki komentatori u tome hoće da pronadju neko dublje značenje i neku poruku, a duboko sam uvjeren da ju je prekrilo more užasa, ropac u oblacima paranoje, nasrtajima straha i očaja.
Ona je žrtva nekih pogrešnih sopstvenih izbora, i veoma mi je žao još jedne ljudske duše koja je ostala zarobljena... Sada za uvjek.