Пређи на главни садржај

EJMI VAJNHAUS

Nisam mislio da pišem o tragičnoj smrti ove poznate pjevačice. Ali slika koja je danas objavljena u Večernjim Novostima, na kojoj je uhvaćen jedan trenutak sa zadnjeg koncerta u Beogradu, trenutak snažnog izraza straha. Izraz očaja, izraz izgubljenosti ove jadne duše. Trenutak njenih halucinacija, pod snažnim uticajem droge. Kao neka djevojčica, koja se prekriva rukama, koja se brani od zvjeri koja je razdire, kao u nekom ćošku tamne ostave na dnu hodnika. To je strah od nastupajuće smrti koja je tako blizu. I ona je znala za to. Znali su i njeni menadžeri, njeni roditelji. A čitao sam komentare nekih dobrih poznavaoca njene situacije, zbog onog "propalog koncerta u Beogradu". Svi koji su malo više znali nisu se rugali, već su još tada spravom prognozirali njen brzi kraj života.
Vidi se sada da je izgubila kontrolu nad životom. Predala se drogama i alkoholu. Potpunoj samodestrukciji. Vjerovatno više se nije ni branila ni opirala, igubila je bitku sa zavisnosti.
I onda joj je ovaj fotoreporet Novosti uhvalio izraz izobličenog lica,(ne ova slika, vec jedna druga koju ne mogu da nadjem na internetu) koja pokazuje pakao njene duše i izgubljenost. Obuzeo me je jedan osjećaj snažnog sažaljenja i stresao sam se od groze. Kao da sa mogao da osjetim i vidim njenu izmučenu dušu, dušu neke male djevojčice, koja ima malu snagu, nemoć da se odupre vihoru koji ju je obuzeo. Ne slažem se sa morem osuda koje sam po forumima mogao pročitati, da je dobila ono što je zaslužila, da je sama kriva za svoju tragediju... itd. Mislim, to jeste tačno, ali nemam te sluradosti. Ja ne znam ništa o njenom životu, ali po kraju njenom kraju, može zaključiti kakav je život imala. Jedna stara mudrost kaže "važniji je kraj stvari od njenog početka". Bila je slavna, imala je veliki talenat... a šta je bilo... a kako je završila? Izgubila je svoju slobodu i po mom mišeljnu završila tragično. Ne vidim ničeg lijepog u ovom pogledu pred kraj njenog života, ne vidim ništa što bi bilo vrijednou njenom život, vrijedno uzora za moju djecu.
Iako je u tom "klubu 27" u društvu Morisona, Dženis Džoplin, Džimi Hendriksa i dr. mene to u opšte ne fascinira, ništa nema lijepog u samodestukciji svog mladog života. Neki komentatori u tome hoće da pronadju neko dublje značenje i neku poruku, a duboko sam uvjeren da ju je prekrilo more užasa, ropac u oblacima paranoje, nasrtajima straha i očaja.
Ona je žrtva nekih pogrešnih sopstvenih izbora, i veoma mi je žao još jedne ljudske duše koja je ostala zarobljena... Sada za uvjek.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski