Пређи на главни садржај

DUŽINA – treća dimenzija

Danas, u vremenu brze hrane, kineskih aparata i posuđa za jednokratnu upotrebu, kratkim i ekstremnim zadovoljstvima, pričati o vječnosti, pisati o trajanju djeluje besmisleno... A mislim da upravo zbog toga, danas više nego ikad nam treba posjećanje na stvari koje odolijevaju prolaznosti, koje nadživljuju čovjeka . To je ta treća dimenizija, koja predstavlja sve ono što je ispred nas do u nadogled i sve ono što je bilo prije nas do u nedogled.
Od čega su napravljene najvrijednije stvari za koje znamo? Napravljena su od materijala koje odoljevaju vremenu. Velika je razlika izmedju gvoždja koje na otvorenom zardja i satrune za nekoliko godina i zlata koje sija uprskos vremena.
Volim kad na flaši vina rok trajanja piše: neograničeno. Za vino faktor vrijeme utiče tako što ga ne uporopašćava, već mu povećava vrijednost.
„Ljubav za jednu noć“ šta je naspram „ljubavi do kraja života i u dobru i u zlu“. Dati nekom takvu ljubav koja traje do kraja tvog života, ljubav koja nadživljuje, e to je već nešto vrijedno. To je nešto što se daje samo izabranima.
Volim jednu misao koju mi je jedan prijatelj dao za neke probleme koji su mi se desili: „Lave, ono što ima početak to ima i kraj, samo ono dobro koje dolazi od Boga ono nema ni početka ni kraja“. Meni pomaže pomisao „da svako zlo za jedno vrijeme“ i da se može prebroditi ako se ustraje.
A ova treća dimenzija o kojoj pišem nas podsjeća da postoje stvari koje nose klicu vječnosti u sebi. Istorija nam pokazuje da postoje ljudi čije je djelo nadživjelo njihove zemaljske dane. Njegoš to dobro kaže: „BLAGO ONOM KO DOVIJEKA ŽIVI IMAO SE RAŠTA I RODITI“. I zaista ima ljudi koji su otišli u vječnost, čiji je život pobijedio smrt, čije je djelo pobjedilo propadljivost, čiji riječi i dalje imaju silu. Te stvari su za mene vrijedne, one koje vjekovi i mileniji nisu oduzeli važnost i nisu oduzeli aktuelnost. Te riječi želim da kao sjeme sadim u svoje srce, tako da i u meni nikne život vječni.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski