петак, 15. јул 2011.

DUBINE – četvrta dimenzija

I na kraju ove serije postova o dimenzijama u kojima se naš život ostvaruje. Šta je to što nije ni Visina, ni Širina, ni Dužina, čije postojanje ipak možemo dokazivati.
Da vam približim značenje DUBINA: Kad ulazite u rijeku, nakon nekoliko koraka, voda vam je do koljena. Na toj maloj dubini bez problema se krećete, osjećate po malo vodu ali noge su vam i dalje čvrsto na tlu. Idete dalje, voda vam dolazi do pojasa, i već se teže krećete, talasi vas po malo izbacuju iz ravnoteže, ipak dno je i dalje tu, ali su vam koraci sve nesigurniji. Zatim krećete do grudi da ulazite u vodu, kretanje je zaista napor, polako se gubi tlo pod nogama, težinu gotovo da i ne osjećate, osjećate sve više maticu rijeke koja vas tjera nizvodno. I onda nakon nekoliko koraka voda dolazi do usta, noge ne dohvataju dno, tok rijeke vas uzima i vi polako gubite kontrolu... Za opstanak sad vam je potrebnoo poznavanje plivanja, umjesto hodanja.
Tako je sa DUBINAMA. To je dimenzija negdje unutar nas , u rasponu od dna naše duše do gore iznad nas do najdalje tačke otkrovenja. Sličan je Visini i Širini i Dužini, ali je ipak posebna dimenzija. To je ono područje gdje gubimo kontrolu nad svojim hodom.
Moj prijatelj kojeg sam pominjao u početnim postovima, objašnjavao mi je to jedno područje naše egzistencije SAN BEZ SNOVA. Šta smo mi, kada zaspemo, kada naša svesnost odluta od nas. Čak nije ni ono spavanje, kada sanjamo, i kada neki vještiji mogu i svojim snovima donekle upravljati, što ja često radim. Ne, to je onaj dio našeg života kada nema ni toga. Šta se dešava tada? Da li mi upravljamo u potpunosti svojim životom?
Mogao bih mnogo na ovu temu, ali danas ću samo o segmentu kada gubimo kontrolu nad našim kretanjem i kada bujica života počinje da nas nosi. Najbolji primjer toga da ne možemo svojom voljom prestati da dišemo, pokušajte. Čovjek ne može golim rukama sam sebe udaviti (to ne pokušavajte :-)) u zadnjem trenutku, ruke mu oslabe i pusti se, i nastavi sa disanjem. Ali Dubina je mnogo više od ovih trivijalnosti.


Uvjek sam težio za suštinom. Tražio sam Dubine. Ne znajući da na tom putu, suočavaš se sa jednim od urodjenih strahova, a to je strah od gubitka oslonca, strah od gubitka kontrole nad sopstebnim životom. Da bi nastavio dalje u jednom momentu, moraš prestati hodati i početi plivati, moraš da predaš svoj život u ruke Matici koja te počinje nositi umjesto tvojih snaga, moraš da prestaneš da grčevito tražiš dno inače ćeš se udaviti. A dno su sve naše emotivne veze, dno su naše materijalne sigrunosti, naše znanje i sposobnosti, dno su svi ljudi koji su ti ulivaju sigurnost, dno su „sve sam stekao sa ovih svojih deset prsta“. Digresija: Kada sam ostao jednom bez posla, brinuo sam kako ću i šta ću, i dok smo šetali gradom i dok sam joj izlivao svoje bojazni, Ceca (moja supruga) mi reče: „Ma daj, šta se brineš, zar misliš da nas Ti hraniš!?“.
Sjećam se jedne Pavićeve misli: „Pravi put u životu je onaj gdje strah biva sve veći i veći“. Vjerujem da je mislio upravo na ovaj strah od gubitka kontrole. Danas mnogi piju jake antidepresive, da potisnu ovaj strah, muče i kinje svoje saradnike nad kojima gube kontrolu, proganjaju svoju djecu nad kojima gube kontrolu, biju svoje žene nad kojim gube kontrolu, gube se i tonu u paničnim napadima jer gube kontrolu nad svojim emocijama i nad svojim razumom.
Ne želeći da se otisnu sa tog dna, za kojeg se grčevito drže i koje ih vuče ka sebi, da se puste Rijeci života da ih vodi, tamo gdje svojim snagama nikad ne bi mogli stići, tamo gdje nisu zaslužili da budu, tamo gdje im sve ono DNO neće ni trebati.