Пређи на главни садржај

DUBINE – četvrta dimenzija

I na kraju ove serije postova o dimenzijama u kojima se naš život ostvaruje. Šta je to što nije ni Visina, ni Širina, ni Dužina, čije postojanje ipak možemo dokazivati.
Da vam približim značenje DUBINA: Kad ulazite u rijeku, nakon nekoliko koraka, voda vam je do koljena. Na toj maloj dubini bez problema se krećete, osjećate po malo vodu ali noge su vam i dalje čvrsto na tlu. Idete dalje, voda vam dolazi do pojasa, i već se teže krećete, talasi vas po malo izbacuju iz ravnoteže, ipak dno je i dalje tu, ali su vam koraci sve nesigurniji. Zatim krećete do grudi da ulazite u vodu, kretanje je zaista napor, polako se gubi tlo pod nogama, težinu gotovo da i ne osjećate, osjećate sve više maticu rijeke koja vas tjera nizvodno. I onda nakon nekoliko koraka voda dolazi do usta, noge ne dohvataju dno, tok rijeke vas uzima i vi polako gubite kontrolu... Za opstanak sad vam je potrebnoo poznavanje plivanja, umjesto hodanja.
Tako je sa DUBINAMA. To je dimenzija negdje unutar nas , u rasponu od dna naše duše do gore iznad nas do najdalje tačke otkrovenja. Sličan je Visini i Širini i Dužini, ali je ipak posebna dimenzija. To je ono područje gdje gubimo kontrolu nad svojim hodom.
Moj prijatelj kojeg sam pominjao u početnim postovima, objašnjavao mi je to jedno područje naše egzistencije SAN BEZ SNOVA. Šta smo mi, kada zaspemo, kada naša svesnost odluta od nas. Čak nije ni ono spavanje, kada sanjamo, i kada neki vještiji mogu i svojim snovima donekle upravljati, što ja često radim. Ne, to je onaj dio našeg života kada nema ni toga. Šta se dešava tada? Da li mi upravljamo u potpunosti svojim životom?
Mogao bih mnogo na ovu temu, ali danas ću samo o segmentu kada gubimo kontrolu nad našim kretanjem i kada bujica života počinje da nas nosi. Najbolji primjer toga da ne možemo svojom voljom prestati da dišemo, pokušajte. Čovjek ne može golim rukama sam sebe udaviti (to ne pokušavajte :-)) u zadnjem trenutku, ruke mu oslabe i pusti se, i nastavi sa disanjem. Ali Dubina je mnogo više od ovih trivijalnosti.


Uvjek sam težio za suštinom. Tražio sam Dubine. Ne znajući da na tom putu, suočavaš se sa jednim od urodjenih strahova, a to je strah od gubitka oslonca, strah od gubitka kontrole nad sopstebnim životom. Da bi nastavio dalje u jednom momentu, moraš prestati hodati i početi plivati, moraš da predaš svoj život u ruke Matici koja te počinje nositi umjesto tvojih snaga, moraš da prestaneš da grčevito tražiš dno inače ćeš se udaviti. A dno su sve naše emotivne veze, dno su naše materijalne sigrunosti, naše znanje i sposobnosti, dno su svi ljudi koji su ti ulivaju sigurnost, dno su „sve sam stekao sa ovih svojih deset prsta“. Digresija: Kada sam ostao jednom bez posla, brinuo sam kako ću i šta ću, i dok smo šetali gradom i dok sam joj izlivao svoje bojazni, Ceca (moja supruga) mi reče: „Ma daj, šta se brineš, zar misliš da nas Ti hraniš!?“.
Sjećam se jedne Pavićeve misli: „Pravi put u životu je onaj gdje strah biva sve veći i veći“. Vjerujem da je mislio upravo na ovaj strah od gubitka kontrole. Danas mnogi piju jake antidepresive, da potisnu ovaj strah, muče i kinje svoje saradnike nad kojima gube kontrolu, proganjaju svoju djecu nad kojima gube kontrolu, biju svoje žene nad kojim gube kontrolu, gube se i tonu u paničnim napadima jer gube kontrolu nad svojim emocijama i nad svojim razumom.
Ne želeći da se otisnu sa tog dna, za kojeg se grčevito drže i koje ih vuče ka sebi, da se puste Rijeci života da ih vodi, tamo gdje svojim snagama nikad ne bi mogli stići, tamo gdje nisu zaslužili da budu, tamo gdje im sve ono DNO neće ni trebati.

Коментари

Популарни постови са овог блога

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

Blago tome ko dovijeka živi

Danas postadoh svjestan kad je ugledah na pločici ispod zidne mesingane biste Njegoša, koja decenijama visi na zidu našeg porodičnog doma, da sam odrastao uz izreku "Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi.". Svakog dana ove bi se riječi , krajickom oka kao kakvim laserom, urezivala u moju podsvjest kao u mesing iz kojeg je izlivena ova bista. I nije slučajno baš nju otac odabrao i platio 50.000 onih jugoslovenskih dinara, jer j vjerovao Njegosu i zivio ovu njegov čuvenu izreku Vuka Micunovica iz Gorskog Vijenca. Pokušavao je moj otac da svojim zivotom ucini i da više od sebe. Nesto sto ce ostati da zuvi van njegovog vremena. Vaspitavao je brata i mene po tom nekom izgubljenom viteškom kodeksu, mada i sam tragično osvjedočen da svo ovo vrijeme ne traži ni vitezove ni plemenite ratnike. Pa ih zato i ne dobija, vec naprotiv, kao da i ih prezire, odbacuje i progoni. Nema mjesta danas za vječnost, za Boga i za Njegove sluge. Nema ni megdana za junake potput onih iz

Nepomenik

Ako hoćete da rješavate probleme morate ih nazoviti pravim imenom. Svako ima probleme, neko veće, neko manje, ali ono sto sam primjetio u Crnoj Gori ne usuđuju da ih imenuju, čak smišljaju neke zaobilazme fraze ili nadimke za svoje probleme, valjda da ne bi "prizvali zlo" ili da ga učine manje ozbiljnim. Kao da će tako da nestane.  Kad govore o zlu tj davolu kažu Nepomenik. Pa kad govore o bolestima ili nesrećema, govore tiho, ustaju smjesta, ili izgovaraju "pu, pu daleko bilo", "ne pominjalo se". Isto tako npr. kancer umiju da nazivaju "ono najgore".. Vjerujem da je to povezano s našim paganskim vjerovanjima, koji su vjerovali da u drveću žive duhovi, te su stabla bila važan dio religioznih obreda.  Otud ono kucanje po drvenoj površini usred razgovora "da ne čuje zlo", koje tako često čujemo . To nema veze sa istinskom hrišćanskom duhovnošću, ne samo zato što je grijeh bojati se zloga jer u Isusu Hristu mi imamo vlast nad svim demonski