Lav Lajović Blog

"Ali onaj ko se udubi u savršeni zakon slobode i prione uz njega, pa ne bude zaboravni slušač već izvršilac djela, taj će biti srećan u onom što čini." (Jakovljeva poslanica 1:25) Jakovljeva poslanica sve više dobija na značaju za nas koji smo pitanje ličnog spasenja već "riješili". Ova poslanica nas uvodi u jednu novu dimenziju - dimenziju odgovornosti za svijet oko nas, za ljude pored nas. Božji Zakon je nazvan "zakonom slobode". Kako je to moguće? Ako pažljivo proučimo Bibliju, vidjećemo da ropstvo zapravo donosi grijeh – napuštanje sigurnosti Božjeg poretka života. Slobodno moralno biće tada postaje rob nečemu što je u suprotnosti sa njegovom srećom i svrhom života. Ropstvo donosi prinudu, moranje. Apostol Pavle konstatuje da je takav naš izbor moguć zahvaljujući Božjoj blagodati. Bez blagodati omogućene kroz Plan spasenja ne bismo imali nikakvu nadu da se ikad možemo izbaviti od grijeha i smrti. "Jer kad ste bili robovi grijeha, bili ste slo...

Koliko li sam se puta zapitao, dok sam proučavao svete spise i razmišljao o tajnama Božije promisli: može li postojati predestinacija u svijetu gdje je čovjek slobodan? Ovo pitanje nije tek akademsko, već zadire u samu srž naše vjere i našeg razumijevanja Boga. Jer šta znači biti slobodan, ako je sve unaprijed određeno? I šta znači da je nešto predodređeno, ako imamo istinsku slobodu izbora? Na prvi pogled, apokatastazija i predestinacija djeluju kao potpuno suprotni koncepti. Apokatastazija govori o sveopštoj obnovi, o tome da će se na kraju sve vratiti svome izvoru, da će se sve pomiriti s Bogom. Predestinacija, nasuprot tome, sugeriše da je Bog unaprijed odredio ko će biti spašen, a ko osuđen. Kako mogu postojati zajedno? A ipak, kada zaronimo dublje u svete spise, dolazimo do jedne zapanjujuće mogućnosti - da predestinacija postoji, ali ne onako kako smo je obično zamišljali. Ona nije u tome da Bog određuje neke za spasenje, a druge za propast, već u tome da je Njegova volja jasna ...

Kod mene nema podjele života na sveto i nesveto, na crkvu i posao, na kuću i ulicu. Uspio sam pobjediti sramotu da pokažem ono što mislim i da javno dijelim svoju vjeru, svokodnevno, uzgred ili naročito. Svako ko me zna, zna da to je meni svakodnevna stvar, vjera i Riječ Božja provlače se kroz svaki dijalog. Jer sve je povezano. Sve je jedno u pravoslavnoj vjeri – život i vjera isprepleteni su u jedinstvu ličnosti, u jedinstvu naše zajednice. Već dvadeset godina tako živim, ne mogu da ćutim ono što vjerujem i što je poziv Božji u meni, i to nije usmjereno niti protiv koga, nego prema onima sa kojima djelim ista uvjerenja. A oni razni „intelektualci“ pokušavali su mi često podvaliti jednu ideju, vjerovatno da bi me ućutkali: govorili su mi da je vjera privatna stvar, nešto intimno, nešto što treba da čuvam u četiri zida i da se nikako ne ističe u javnosti. A baš ti isti kasnije optužuju vjernike da su licemjerni jer svoju vjeru ne pokazuju svakodnevno i ne žive po njoj ostalih dana kada...

U središtu cjelokupne teologije oboženja stoji ličnost Gospoda Isusa Hrista, Bogočovjeka. Sva obećanja o našem usinovljenju i preobraženju postala su stvarna samo zato što se Bog Logos ovaplotio i postao istinski čovjek. U Hristu je Božanska priroda sišla do nas, a ljudska priroda uznesena do desne strane Očeve. Taj spasonosni sastanak dvije prirode u Hristovoj ličnosti opisuje dogma Četvrtog vaseljenskog sabora (Halkidon, 451. g.): dvije prirode sjedinjene su "nesliveno, nepromjenljivo, neodjeljivo, nerazdjeljivo". Upravo to savršeno jedinstvo bez gubitka razlika omogućuje i naše jedinstvo sa Bogom bez gubitka naše prirode. Sveti Grigorije Bogoslov ranije je rekao slavno pravilo: "Ono što nije usvojeno, nije iscijeljeno." Hristos je preuzeo cjelokupnog čovjeka (duh, dušu i tijelo) da bi cijelog čovjeka iscijelio i obožio. Nije, dakle, postao anđeo, niti se ovaplotio prividno, nego je uzeo sve naše slabosti (osim grijeha) da ih ispuni Svojom slavom. U teološkim term...

Dolazimo do suštinskog pitanja koje uznemirava naše tradicionalne teološke postavke – zašto Isus provodi toliko vremena liječeći bolesne i oslobađajući opsjednute? Zašto zapovijeda apostolima: "Bolesne iscjeljujte, gubave čistite, mrtve dižite, đavole izgonite" (Mt 10:8)? Da li su ta čudesa bila samo dokaz Njegovog božanstva, Njegove potrebe da čudima skrene pažnju na sebe, fascinira i navede na emocionalnu ucjenu da se ti koje je on iscijelio da ga priznaju za spasitelja i da mu vjeruju... ili je nešto drugo u pitanju, nešto mnogo više? Ako je spasenje samo pitanje vjere i ispovjedanja te vjere ustima, kao u stalno ponavljanoj priči o razbojniku na krstu koji je zahvaljujući toj vjeri zaslužio raj – čemu onda sva ona iscjeljenja i egzorcizmi? Kakva je korist onom kojem je vratio vid, ako će to možda da ga navede na grijeh i da možda otpadne od Boga... Što je oslobađao od demona ljude, ako mu nijesu ni tražili slobodnom voljom to (jer slobodne volje nijesu ni imali)... I tako...

Da, ima tih koji vole proklamacije i govore da smo pravednici citiraju riječi apostola Pavla: "Onoga koji ne znade grijeha učini grijehom za nas, da mi postanemo pravda Božija u njemu." (2. Kor 5:21). Oni ovo tumače kao trenutnu zamjenu, kao da nas Bog ne vidi onakvima kakvi zaista jesmo, već kroz „pokrivač“ Hristove pravednosti. No, pravoslavno tumačenje ide dublje – mi nismo samo „proglašeni“ pravednima, već kroz Hrista i blagodat postajemo istinski pravedni. Pravednost nije maska koju stavljamo, niti status koji nam je pripisan dok i dalje ostajemo isti. Ona nije tek pravna kategorija, već unutrašnja promjena, pravo preobraženje duše. „Oblačimo se u Hrista“ (Gal 3:27), ali ne kao neko ko na sebe navlači odijelo da sakrije svoju unutrašnju golotinju, već kao neko ko se stvarno preobražava, sjedinjujući se s Njim. Hristos ne prikriva našu bijedu – On je mijenja iznutra. Sv. Jovan Zlatousti objašnjava ovu realnost riječima: „Pravednost nije puka deklaracija, već preobraženje ...