Prvobitni grijeh kao rađanje dominacije: od zajedništva do borbe za vlast

Bio sam isprovociran jednim zanimljivim izlaganjem hrišćanskog apologete Sama Šamuna (Sam Shamoun), koji je, povezujući gotovo identične hebrejske izraze iz Postanja 3,16 i 4,7, otvorio pitanje koje se u uobičajenom tumačenju prvobitnog grijeha često zanemaruje: da li se suština pada Adama i Eve iscrpljuje u neposlušnosti Božjoj zapovijesti ili se već u samom njihovom prestupu otkriva dublji poremećaj međuljudskih odnosa — rađanje želje za vlašću, kontrolom i potčinjavanjem drugoga?

Šamun zapaža da Bog, govoreći Evi o posljedicama pada, upotrebljava izraze koji se ponavljaju u obraćanju Kainu, kada ga upozorava da grijeh vreba na njegovim vratima, da je njegova žudnja usmjerena prema njemu, ali da on treba njime da gospodari. Iz te podudarnosti Šamun izvodi zaključak da ženina žudnja prema mužu u 1.Moj. 3,16 označava težnju da njime ovlada, dok će muškarac na takvu težnju odgovoriti uspostavljanjem vlastite dominacije nad ženom.

Iako nijesam sasvim uvjeren da hebrejska riječ tešukah nužno označava želju za dominacijom, niti da njeno značenje u 1.Moj. 4,7 možemo bez ostatka prenijeti na 1.Moj.3,16, smatram da je Šamun otvorio veoma važno pitanje. Ako se treća glava Postanja posmatra u cjelini, postoje ozbiljni razlozi da se prvobitni grijeh razumije i kao narušavanje zajedništva muškarca i žene kroz pokušaj uspostavljanja prvenstva i kontrole. Ta mogućnost ne zavisi isključivo od sporne riječi tešukah, već ima uporište u toku biblijskog pripovijedanja i, što je posebno značajno, u ranom hrišćanskom tumačenju.

Naime, prvobitni grijeh nije započeo jedenjem zabranjenog ploda. Jedenje je bilo spoljašnji izraz unutrašnje odluke koja mu je prethodila. Još je Avgustin, u četrnaestoj knjizi O državi Božjoj, naglasio da je zla volja prethodila zlom djelu. Čovjek se najprije unutrašnje udaljio od Boga, prihvatajući mogućnost da vlastito dobro ostvari nezavisno od Njegove volje. Tek nakon toga uslijedio je čin neposlušnosti. Korijen grijeha Avgustin zato pronalazi u gordosti, odnosno u čovjekovoj težnji za samouzvisivanjem.

Međutim, upravo se ovdje otvara mogućnost da se ta gordost ne posmatra samo u odnosu čovjeka prema Bogu nego i u odnosu čovjeka prema drugom čovjeku.

Eva nije samo poželjela ono što joj je zmija obećala. Prema izuzetno zanimljivom tumačenju Svetog Jefrema Sirina, ona je poželjela da kroz sticanje obećanog božanskog znanja stekne prvenstvo nad Adamom. Jefrem, komentarišući Postanje 3,6, objašnjava da je Eva požurila da prva okusi plod kako bi postala nadređena onome od koga je prethodno primala uputstva. Drugim riječima, očekivala je da će uzdizanjem na viši položaj moći da zapovijeda Adamu.

To nije namjera koju biblijski pisac izričito pripisuje Evi, ali jeste značajno patrističko tumačenje njenog postupka, koje ujedno objašnjava zašto Jefrem Božju presudu u Postanju 3,16 dovodi u neposrednu vezu sa njenim pokušajem sticanja prvenstva. Eva je, prema njegovom razumijevanju, očekivala da će steći vlast nad mužem, a posljedica njenog postupka bila je da se sama nađe pod njegovom vlašću.

Upravo u tome vidim jednu od najsnažnijih teoloških poruka ovog izvještaja: želja da se ovlada drugim čovjekom završava se gubitkom prvobitne slobode i zajedništva. Ono što je Eva pokušala da zadobije za sebe, prema Jefremovom tumačenju, pretvorilo se u vlast drugoga nad njom.

Ali slika prvobitnog pada ostaje nepotpuna ako se na isti način ne razmotri i Adamov postupak.

Posebno su upečatljive Božje riječi upućene Adamu u 1.Moj. 3,17: „Što si poslušao ženu i okusio s drveta s kojega sam ti zabranio…“

Bog ovdje ne pominje samo jedenje zabranjenog ploda. On najprije ukazuje na to da je Adam poslušao glas svoje žene, a zatim taj postupak suprotstavlja zapovijesti koju je prethodno primio od Boga.

Naravno, problem nije u tome što je Adam poslušao ženu kao takvu. U Postanju 21,12 Bog sam zapovijeda Avramu da posluša Saru. Prema tome, poslušnost ženi ne može se proglasiti grijehom po sebi. Problem nastaje onda kada Adam prihvata Evinu volju upravo u onome što je suprotno Božjoj zapovijesti.

Ipak, smatram da se u tom postupku može prepoznati još nešto: Adamovo odustajanje od sopstvene odgovornosti, možda upravo iz želje da sačuva zajedništvo sa Evom.

Takvo razumijevanje ima uporište u Avgustinovom tumačenju. On smatra da Adam nije bio obmanut na isti način kao Eva, već da je pristao na prestup zbog privrženosti svojoj jedinoj saputnici. Nije želio da se odvoji od nje, čak ni kada je zajedništvo sa njom podrazumijevalo učestvovanje u neposlušnosti.

Ako povežemo Avgustinovo i Jefremovo tumačenje, pojavljuje se gotovo paradoksalna slika: Eva pokušava da svoju volju uzdigne nad Adamovom, dok Adam, iz privrženosti Evi, njenoj volji daje prvenstvo nad Božjom.

Jedno pokušava da stekne vlast, drugo odustaje od odgovornosti. Oboje, na različite načine, narušavaju odnos prema Bogu, a time i međusobni odnos.

Upravo zato prvobitni grijeh otkriva nešto mnogo dublje od neposlušnosti jednoj zabrani: čovjek, udaljavajući se od Božje volje, gubi i pravilnu mjeru odnosa prema drugom čovjeku. Jedan pokušava da gospodari, drugi pristaje da bude vođen protivno sopstvenoj odgovornosti, a posljedica nije pobjeda nijednoga od njih, nego raspad prvobitnog sklada.

Tek u tom kontekstu, po mom mišljenju, treba čitati 1.Moj. 3,16.

Daničić prevodi: „Volja će tvoja stajati pod vlašću muža tvojega, i on će ti biti gospodar.“

Izdvojene iz cjeline biblijskog pripovijedanja, ove riječi lako se mogu razumjeti kao potvrda da je Božja volja da muškarac gospodari ženom. Međutim, upravo njihov položaj u tekstu upućuje na drugačije razumijevanje. One nijesu izrečene prilikom stvaranja muškarca i žene, nego nakon njihovog pada. Pripadaju opisu posljedica grijeha, zajedno sa bolovima rađanja, mukotrpnim radom i smrću.

U Postanju 1,26–28 vlast nad stvorenim svijetom povjerena je muškarcu i ženi. Nije izričito rečeno da jedno treba da gospodari drugim. U drugoj glavi žena je predstavljena kao odgovarajuća pomoćnica, Adamova saputnica, ona koju on prepoznaje kao kost od svojih kostiju i tijelo od svojega tijela. Njihov odnos opisan je jezikom bliskosti i jedinstva, a ne međusobne dominacije.

Tek nakon pada pojavljuje se gospodarenje muškarca nad ženom.

Zato ne vidim dovoljno osnova da se muževljeva dominacija iz 1.Moj. 3,16 jednostavno proglasi prvobitnim Božjim idealom. Naprotiv, mnogo je uvjerljivije razumjeti je u kontekstu promjene koju je grijeh izazvao u njihovom zajedništvu.

Sveti Jovan Zlatousti, komentarišući ovaj događaj u sedamnaestoj besjedi na Postanje, naglašava da je žena u početku bila jednaka muškarcu po dostojanstvu i da je zajedno sa njim učestvovala u vlasti nad stvorenim svijetom. Njeno kasnije potčinjavanje povezuje sa zloupotrebom prvobitnog položaja i neposlušnošću. Zlatousti, doduše, takvu podređenost razumije kao dio Božje presude, a ne samo kao spontanu društvenu posljedicu. Ipak, njegovo razlikovanje stanja prije i poslije pada potvrđuje da se gospodarenje iz treće glave ne može bez daljeg poistovjetiti sa prvobitnim zajedništvom.

Ovdje je neophodno razlikovati odgovorno vođstvo od dominacije. Moguće je zastupati teološko shvatanje da muškarac ima posebnu odgovornost u zajedničkom životu, a da se time ne opravdava njegovo pravo da ženu ponižava, prisiljava ili lišava slobode. Prvenstvo i odgovornost nijesu isto što i gospodarenje zasnovano na kontroli i potčinjavanju.

U tome vidim jednu od najvećih vrijednosti Šamunovog izlaganja. Čak i ako ne prihvatimo njegovu filološku argumentaciju u cjelini, ostaje ozbiljna mogućnost da Božja presuda otkriva posljedice dva međusobno povezana poremećaja: pokušaja da se stekne vlast nad drugim i pretvaranja prvobitnog zajedništva u odnos gospodarenja.

Ipak, valja razlikovati ono što Jefremovo tumačenje zaista potvrđuje od onoga što ostaje otvoreno. Ono dopušta da se Evina težnja za prvenstvom razumije kao povod Božjoj presudi, ali ne dokazuje da je muškarčeva dominacija nastala kao neposredna psihološka reakcija na ženinu želju za kontrolom. Takva uzročno-posljedična veza može se razmatrati, ali je ne treba predstavljati kao izričitu tvrdnju biblijskog teksta.

Mnogo je važnije ono što iz ovog izvještaja proizlazi kao šira teološka poruka: čovjekov pokušaj da uspostavi vlast mimo Boga ne završava se oslobođenjem, nego novim oblikom neslobode.

Ako je težnja za prvenstvom i kontrolom dio narušenog odnosa, onda dominacija koja nastaje kao njena posljedica ili protivteža ne može sama po sebi predstavljati obnovu prvobitnog zajedništva. Njome se problem ne rješava, već se nastavlja u drugačijem obliku.

I tu se otvara pitanje koje smatram teološki najvažnijim: da li Bog riječima da će muž gospodariti ženom ustanovljava novi poredak kao dio svoje presude ili otkriva stanje u koje je čovjek dospio kada je izgubio prvobitni sklad?

Oba tumačenja imaju svoje zastupnike. Ali nijedno nas ne obavezuje da dominaciju, u smislu prisile i ponižavanja, proglasimo konačnim idealom ljudskih odnosa. Ako je Hristos došao da obnovi ono što je grijehom narušeno, onda se i obnova odnosa muškarca i žene mora razumjeti u svjetlosti ljubavi, odgovornosti, slobode i međusobnog služenja, a ne kao trajno održavanje borbe za vlast.

Zato bih se vratio početnoj misli koja me je podstakla na ovo razmišljanje.

Suština prvobitnog grijeha nije bila u samom jedenju ploda, nego u unutrašnjem udaljavanju čovjekove volje od Boga. A jedna od njegovih najdubljih posljedica jeste to što je čovjek, izgubivši pravilan odnos prema Bogu, počeo da gubi i pravilan odnos prema drugom čovjeku.

U tom smislu, prvobitni grijeh nije samo početak čovjekove neposlušnosti. On je i početak tragedije ljudskog zajedništva, u kojem želja za prvenstvom može da rodi potčinjavanje, a potreba za kontrolom da potisne ljubav.

Jer tamo gdje čovjek poželi da zauzme mjesto Boga, drugi čovjek prestaje da bude samo njegov bližnji i saputnik, a postaje neko nad kim treba uspostaviti vlast