Lav Lajović Blog

DUPLA METANOJA Poema u dva glasa I Ko si ti koji nosiš moje lice? Ko si ti u ogledalu razbijenom? Ja sam onaj koga slave, onaj kome mašu sa ulica, onaj čije ime znači — prihvaćen. A zašto ti drhte ruke kad ostaneš sam? Zato što znam. Znam da ovaj štapić nema moći. Znam da je mjehur — samo vazduh. Znam da me vole zbog onoga što nijesam, a ono što jesam — to niko nije tražio da vidi. Onda zašto ćutiš? Zato što sistem traži tišinu. Zato što za svako moje "dobro" mora postojati nečije "zlo". Inače — kako bi znali da sam dobar? Razumijem. I ja sam bio ti. Bio sam onaj koji dolazi na posao u sedam, koji se osmjehuje šefovima, koji ne pita zašto napreduju pogrešni. Bio sam vojnik koji sluša, đak koji se javlja za pet, činovnik koji potpisuje, vjernik koji ćuti kad treba govoriti. I šta te je probudilo? Jedan dječak. Jedan koji je vjerovao u čuda. Čija je molitva bila uslišena, koji je gledao kako se demoni povlače, kako rane zacjeljuju, kako Neko odgovara i...

Postoji jedan san koji se ponavlja u raznim varijantama, a mnogi ga prepoznaju kao svoj. Trebaš izaći na neko javno mjesto — na binu, na sastanak sa ključnim ljudima, pred sabor — a fale ti djelovi garderobe. Nešto od svešteničke odežde nije tu. Ili je tu, ali nije kako treba. I čitav san prožima ona mučna tenzija: izaći ćeš pred sve, a nijesi spreman. Osramotićeš se javno, pred onima čije ti mišljenje nešto znači. Dugo sam smatrao da mi Bog kroz takve snove govori o mojoj spremnosti. Ili, tačnije, o mojoj nespremnosti. Pitao sam se šta još treba da se promijeni u meni, šta da steknem, koju vrlinu da usavršim, koje znanje da dopunim — da bih konačno bio spreman za ono na što me Gospod poziva. I uvijek sam, negdje u sebi, povezivao tu spremnost sa nekom promjenom koja će se desiti u mom narodu, u mom okruženju. Čekao sam da me prihvate. Čekao sam da prepoznaju ono što nosim. Čekao sam da se okolnosti poklope, da se otvore vrata, da neko sa autoritetom kaže: sada je vrijeme. I onda mi j...

Danas ćemo pogledati jednog od kontroverznih biblijskih heroja – Samsona, koji je bio vjerovatno najsnažniji čovjek koji je ikada živio. Kada bi Duh Gospodnji sišao na njega, imao je nadljudsku snagu. Vjerovatno ste čuli ovu priču, možda i gledali neki od filmova o njemu. Međutim, jedna stvar koju bih promijenio u svakoj slici Samsona jeste njegov izgled – uvijek ga prikazuju kao velikog, mišićavog čovjeka. Ali Biblija to ne kaže. Pismo kaže da je kada bi Duh Gospodnji došao na njega, imao nadnaravnu snagu – ne kaže ništa o tome da je bio krupan i mišićav. Njegova snaga nije dolazila od njega samog, dolazila je od Boga. Samson je bio sudija, a sudije su bile način na koji je Bog izbavljao Izrailj od neprijatelja prije nego što su imali careve – neka vrsta kombinacije proroka i junačkog ratnika. Njegovu priču nalazimo u 13. do 16. glavi Knjige o sudijama, i zanimljivo je da poslije njega nema više heroja u toj knjizi. Od 17. glave pa nadalje samo je spisak Izrailjeva grijeha i propasti....

Kada bismo pisali istoriju nekog velikog naroda, morali bismo donijeti odluke o tome koje ćemo događaje uključiti i koje ličnosti istaći. Autor mora odabrati šta vidi kao presudno. Ta neizbježna selekcija oblikuje naše razumijevanje prošlosti. Zanimljivo je da u Svetom Pismu imamo zapis istorije Izrailja napisan od strane različitih autora u različitim vremenskim periodima. Često čitamo Knjige o carevima zajedno sa Dnevnicima misleći da je riječ o prostom ponavljanju iste građe. Ali nije tako. Slični su jer opisuju istu istoriju, ali postoje značajne razlike jer ih pišu različiti autori sa različitim teološkim naglascima i u različitim okolnostima. Knjige o carevima napisane su blizu početka vavilonskog izgnanstva. Narod je upravo odveden u ropstvo, i pisac pokušava da objasni zašto. Tema je grijeh careva i naroda koji je doveo do te katastrofe. Priča o tome kako su carevi vodili Izrailj u pobunu protiv Boga i kakve su bile posljedice te pobune. Dnevnici, s druge strane, napisani su na...

Ovolika priča o „karmi“ je baš otišla daleko. Kažu da su sve nepravde i nevolje koje ti se dešavaju zbog zločina koje si navodno uradio u prošlosti ili u prethodnim životima i da se sada prosto moraš lijepo pomiriti sa sudbinom, jer je, navodno, sve to neka pravda koja se sada sprovodi nad tobom, za koju si ti kriv, iako to ni ne znaš, ali mora da je tako. To je "karmički dug" kojeg plaćaš. Koje je ovo ludilo – da li ti ljudi nemaju objašnjenja ili su plaćeni od moćnika ovoga svijeta da se ljudi pomire sa zlom koje vlada, ne znam. Iako niko ne vidi tu karmu oko nas, nema ni istine ni pravde: tiranini samo napreduju i jačaju, a nevine žrtve stradaju nijemo i bez glasa... No slava Bogu, jer nam se objavi Jedina Istina, Put i Život. Objavi se u obliku onog Krsta, tj. Raspeća, o čemu nam svjedoči Hristos svojim stradanjem, ali i vaskrsenjem. On, koji je bio bez mane, zračio dobrotom, bio premudar i premoćan, nije doživio tobožnji „zakon privlačenja“ o kojem propovijedaju ovi, ...

Sloboda nije prosta i jalova mogućnost izbora. To da postoji nešto što se može izabrati, neka raskrsnica na sred livade, ne znači ništa. Kao kad bi birao izmeđe dva zla, u čemu bi bila tvoja sloboda ako svemu tome ne možeš reći NE. Sloboda zapravo nastaje tek kada možeš da biraš ono što je dobro za tebe, tačnije kada izabereš pravu stvar za svoju dušu, za svoje spasenje. Sloboda je imati htijenje i moć da izabereš sebe, da izabereš Hrista, odnosno da izabereš Boga. Sloboda je, u konačnom, iako apsurdno zvuči, kada iz dubine duše i potpunog razumijevanja možeš reći: Neka bude volja Tvoja Oče! I to da živiš. Oh, kako su moćne ove riječi, da se ne da objasniti ovim pisanijama, jer u tim riječima pokoravanja Njegovoj volji u sred ovih zastrašivanja i haosa, je srce slobode, slobode od ovog svijeta i njegovih moćnika, slobode od stihija u nama kojima se nijesmo umijeli i mogli oduprijeti. Sloboda je samo u Duhu Svetom, sve ostalo je robija.