Brodovi su napravljeni da bi plovili

 

Bog se u Bibliji najprije objavio nomadima. Avram je bio nomad. Isak i Jakov takođe. Cijela rana istorija spasenja odvija se pod šatorima, uz stada, uz privremena ognjišta, bez trajnih naselja i bez ukorjenjivanja u jednu tačku svijeta. To nije slučajnost. To je teologija. U vremenu u kojem živimo – obilježenom migracijama, raseljavanjima, globalizacijom, digitalnom nomadijom i nestabilnošću identiteta – ova slika Boga kao Boga nomada postaje izuzetno aktuelna.

Savremeni čovjek je naučen da se veže za naciju, teritoriju, jezik, vlasništvo, karijeru, imovinu, stalnost. Sve to mu se predstavlja kao sigurnost. A zapravo, sve više postaje teret. Biblijski čovjek zna nešto drugo: „Podižem oči svoje k gorama, odakle će mi doći pomoć. Pomoć je moja od Gospoda, koji je stvorio nebo i zemlju“ (Psalam 121, 1–2). To nije pogled ukorijenjenog, nego pogled putnika. Pogled onoga koji zna da mu pomoć ne dolazi iz tla, iz zidova i iz granica, nego odozgo.

Moj Gospod je Gospod nomada. Od početka je tako. On se ne objavljuje kao bog gradova, zanatlija, veleposjednika i trgovaca, nego kao Bog pastira. Avram, Isak i Jakov bili su stočari. Živjeli su pod šatorima. Njihov život bio je pokretan. Privremen. Otvoren. Bog ih nikada ne poziva da grade tvrde kuće, da se trajno nastane, da kopaju vinograde i da se ukorijene. Naprotiv – njihov poziv je da uvijek budu spremni: da podignu kolje, ugase logorske vatre i krenu dalje. Na bolje ispaše. Na tiše vode. Na bujnije izvore. Tamo gdje će njihov mali narod i njihovo blago imati više života.

Bog im zapravo govori: ne puštajte korijenje preduboko. Ne dajte srcu da se zalijepi ni za jedno mjesto. Ne spuštajte sidra. Jer kad se vežeš, gubiš pokretljivost. A kad izgubiš pokretljivost, gubiš slobodu. Nomad zna da je svaka luka privremena. Svaka stanica prolazna. I da put nije kazna, nego poziv.

Samo nomadi istinski razumiju da sve što posjeduju postaje teret kada treba krenuti dalje. Zato oni znaju šta je pravo blago. „Jer gdje je blago vaše, ondje će biti i srce vaše“ (Matej 6, 21). Ako je tvoje blago u nekretninama, u sigurnim poslovima, u društvenom statusu i u sistemima koji se mogu srušiti – tvoje srce će krvariti kad sve to počne da nestaje. A hoće. Ali ako je naše blago na nebesima, onda će i naše srce biti vezano za nešto nepropadljivo. Nešto što smo imali juče, imamo danas, i što će nas čekati sjutra. Tamo gdje je naša prava destinacija.

Moj Gospod nije Gospod lutalica i beskućnika. On je Gospod putnika namjernika. Onih koji znaju odakle su, ko su i kuda idu. Oni znaju da je ovaj život jedna usputna stanica. Da gubici nijesu uvijek kazna, nego često znak. Da rastanci nijesu uvijek tragedija, nego ponekad signal. Da su se predugo zadržali. Da je vrijeme da se ustane. Da se šator podigne. Da se krene dalje.

Kad shvatimo da su neka mjesta i neki odnosi samo usputne stanice, život poprima nešto potpuno novo. Više ne paničimo kad nešto završava. Više ne očajavamo kad se nešto ruši. Kažemo: bilo je dobro. Hvala Bogu za to. Ali sada je vrijeme da se krene dalje.

To nije put u neizvjesnost za one koji znaju da mjesto na kojem su bili nije njihova konačna adresa. To je put ka smislu. I to mogu samo nomadi. Jer oni poznaju svoga Boga – Pastira dobroga, koji nas vodi na tihane vode, koji krijepi dušu našu i pokazuje nam bolje proplanke i bolje ispaše od onih na kojima smo do sada bili.

Zato je pred nama jedan dublji poziv: da pobijedimo strahove i vezivanja, da prestanemo stalno gledati prema dolje – u ono što gubimo, što ostavljamo, što se ruši – i da se usudimo da pogledamo gore i unutra, tamo gdje se rađa Božji poziv u srcu. Da se odvažimo. Da zbacimo sa sebe terete koji su nam godinama pritiskali dušu. Da razvijemo jedra. Da osjetimo kretanje vjetra Duha Svetoga i da isplovimo iz svojih luka. Jer brodovi nijesu napravljeni da bi stajali u mirnim lukama, nego da bi plovili. More nosi rizik, ali i svrhu. Luka daje sigurnost, ali ne daje smisao. A Bog nas ne zove na mirovanje, nego na put. Ne na vezivanje, nego na povjerenje. Ne na strah, nego na kretanje.