Vladimir Lajović Blog

Kada čovjek malo vidi svijeta i upozna život shvati da ne postoji ništa dragocenije, uzvišenije i veličanstvenije od LJUBAVI, i to one koja BEZUSLOVNA, koja ne kontroliše, koja se ne nadima, koja ne zakera, koja ne ucjenjuje, ne osuđuje i ne mjeri dato tražeći uzajamnost u davanju.. Shvatiš da samo BEZUSLOVNA LJUBAV oslobadja, oporavlja, iscjeljuje, oprasta, pročišćuje.. A eto pročitah mnogo knjiga ali ne upoznah nauke, teorije, filozofije i religije koja može da da dosegne takvu slavu BEZUVJETNE LJUBAVI, osim čovjeka Isusa Hrista, pravednika, raspetog na krstu Golgote Samo Isus Hrist, Sin Božji, dok stoji ponižen, razgolićen, isprebijan i raspet za naše grijehe i govori "Svršeno je (djelo spasenja).. Oprosti im Oče.." je jedina istinska objava te slavne Bezuslovne Očeve Ljubavi koja prihvata svoju djecu bez ikakvih ograda i objašnjenja. Zato samo takvoj ću se BEZUSLOVNOJ LJUBAVI klanjati, slaviti i reći "Ti si moj Bog! Tebe ću slaviti.. Tebi ću se uvjek vraćati, kao

Postoji jedna destruktivna faza svakog stvaralaštva. Čak opasna. Uglavnom je početna. Kada se mora krčiti da bi se sijalo ili rušiti da bi se nešto gradilo. Porodični prijatelj Milovan od koga sam kupio kamenu kuću u kojoj sada živim mi je pred očima uvjek kad o ovome mislim. On je izgubio pola svoje šake gradeći ovu kuću. Temelje su otimali od stijena dinamitom, a materijal za gradnju su vadili iz malog majdana kamana koji je iznad naše kuće. Pretpostavljam da je bila brutalna borba sa ljutim kamenom. U jednom od takvih miniranja, kada su "kopali" (navodno, jer tu nema 3 cm zemlje) septičku jamu ispod kuće, dinamit mu je ekslodirao u rukama... Danas kad neko prolazi pored naše kuće, može da pomisli kako je sve to lijepo izgradjeno, ogromna kamena podzida, ravan plac, kako su zidovi moćni i snažni, skoro metar debeli, ne može ni da zamisli koliko je bilo najprije rušenja i eksplozija , pa i krvi, da bi se uopšte stiglo do faze da se zida... Ovo sve govorim što sam u svom st

Moj otac Velimir, kao izvrstan plivač koji je bar 5 ljudi spasio od davljenja, više puta me je savjetovao kako se pliva u brzim rijekama i stajaćim slatkim vodama jezera.. O izazovima koje to plivanje u takvim vodama donosi..Posebno se sjećam tog savjeta kako da postupam u slučaju da me zahvati jaki vir. "Veoma je važno da ne paničiš i da se opustiš, vir te brzo potopi i spusti do samog dna.. Ako se uspaničiš i počneš grčevito da se praćakaš skrati ti se dah, nagutaš se vode i dolazi do utapanja.." nastavljao bi "Treba da se sabereš i pustiš da te odvede do dna.. Pri dnu vir gubi snagu i potpuno nestaje.. Tada kada osjetiš dno pod nogama samo se odgurni i isplivaćeš na površinu" - govorio bi mi otac.. Hmmm danas pomislim da me je učio još važniju životnu lekciju.. Kako se nositi sa virovima ovih mutnih brzih voda savremenog društva koje ako te dohvate vuku pravo na dno.. Ali očinki savjet je svakoko : "Ne boj se i ne paniči! Dno je čvrsti oslonac za one koji

Kadkad se moje životne šare Kao oni komadići stakla U kladioskopu Savršeno uklope Pa se ukaže predivni lik I moje srce ispuni Neslućena radost i ushićenje Život dobije ukus i smisao A onda polako Ili iznenada Talasi života Kao na morskoj obali Sruše moje tek sagradjene kule od pjeska Ili pjena prekrije One ispisane riječi Koje sam štapom crtao Po pješčanoj plaži I sve kao da nestane Ali moje srce pamti Taj sjajni lik I tople usne koje se smiju Sjećanje grije moju dušu Jer znam da ću jednom Tamo Ponovo sresti taj poznati lik I On će mene znati I zagrliti

Kad god dodjem u Beograd i prodjem "Gazelom", čuvenim mostom na Savi, sjetim se sa sramom nečega iz svojih srednoškolskih dana i lekcije koju sam naučio. Bila je to žestoka rasprava sa mojim cimerima iz vojne škole oko toga da li je "Gazela" tačnije "Mostarska petlja" največa petlja u SFRJ... Uključilo se mnogo sagovornima a među njima i ja koji je bio jedan od najgoljivijih koji je tvrdio da to nije tačno.. Toliko sam bio samouvjeren bio jer sam "ja prolazio sto puta tuda"... Mislio sam da sam vidio cijelu petlju jer sam baš često autobusom prelazio preko Gazele, kad god bi dolazio u Bg. Išao sam gradskim busom od Željezničke stanice prema tetki na Novi Beograd.. I što je najgore kad se toga sjetim, učutkao sam ove drugi jer nijesu mogli izaći na kraj samnom koji je tvrdio da je Mostarska petlja smo ona petlja gdje s ukršta put za Banovo brdo sa autoputem Bg-Zg kojom sam prolazio na putu ka svojoj tetki.. I tako život je učinio da sam kasnije

Sinoć smo imali priliku vidjeti gotovo veličanstven prizor. Putujući kroz noć i šumu ispred nas se ukazalo mnoštvo svjetlucavih svitaca koji su kao neke čarobne zvjezdice igrale neku iskričavu igru pred našim očima.. Pomislim, Bože, kako od onog jednog neglednog i čak ružnog insekta kojeg i ne možeš sresti i prepoznati po danu može nastati pravi mali izvor svjetla...  Izgleda ponekad da tek tama i noć pokažu čudenost nekih Božjih stvorenja i otkriju ljepotu čudesne igre svjetla.