Vladimir Lajović Blog

Vidio sam mnoge dobre ljude koji su izgarali u svojoj službi. I koji su sagorjeli. Kao svijeće. Nestali. I nije to strašno kao što neki sa gorčinom i sažaljenjem govore i time pravdaju svoju štedljivost i proračunatost, jer jedino svjetlo zbog kojeg sam imao mogućnosti da gledam očima na ovaj svijet bili su te njihove vatre i plamenovi. U kojima sagoreše. Zato me ne plaši prolaznost i nestajanje dok god ima takvih koji dragovoljno kao svijeće gore i izgaraju. Oni su svjetlo ovoga svijeta i tama nas neće obuzeti!

Na Badnji dan tužbalica za Crnogorce (Po motivu Jeremija 23.glava) O stado malo Napušteno što Gorom lutaš obezglavljeno Šibali te i gonili tudji seljani A tvoji te ne tražili i ne nahodili Onima si nešto tudje i bahato A svojima bezvredno i sramotno Jedni te niječe Drugi te gniječe O stado malo Uplašeno i gladno Eno tvoje livade drugi gaze Torove burdaju i pale I ne mare Sa djavolima igraju po njima I ne pitaju Šta bi dušo moja pojela Čime bi se napila i okrijepila Gdje bi se sakrila i umirila O stado malo Izgubljeno i strano Tvoji pastiri eno sebe hrane I od tebe sebe brane Palice su u oružje prekovali Da se dobro biju Ali neke svoje bitke Svoja pojila i staje A tebi daleke i tudje No se tvojim imenom hvale I tvoju platu unaprijed troše Najeli se i opili Pa te zaboravili i napustili O stado malo Jagnje moje nježno Bezrogato i slabo Iznemoglo i jadno Sad i tebe dijele Na mršave i debele Da debele bolje napreduju Da se raduju I one slabe izguraj