уторак, 09. децембар 2014.

MUŽ DOBRE USPOMENE


Glava XLII " Poslije toga Bodin, uzevši kraljevstvo, prodre u Zetu i poče da savlađuje svoje rođake. Tada Petar arhiepiskop barske stolice, čovjek zapamćen po dobru (dobre uspomene muž), vidjevši da je među braćom velika svađa i nesloga, posredovao je zajedno sa sveštenstvom i narodom, nagovorili su ih i pomirili ih. I Bodin i braća međusobno se zakleše da ce živjeti miroljubivo i spokojno."

Istorijski kontekst: 

Konstantin Bodin je rođen oko 1050. godine kao najmlađi od sedmoro sinova iz prvog braka njegovog oca Mihaila Vojisavljevića.
Dukljanin ali i ostali vizantijski i latinski pisci ostavili su nekoliko fragmenata na osnovu kojih je moguće stvoriti Bodinov portret kao vladara. NJegovo držanje pod zidinama Drača, kada je izdao vizantijskog cara; uklanjanje strica Radoslava sa mjesta savladara; osvajanje Raške i Bosne  1083/1084. godine; zatim osvajanja dračkog temata posle propasti Normana 1085. godine; potom napadi na tu teritoriju 1085 – 1090. godine; krvavi obračun sa srodnicima radi očuvanja vlasti; sklapanje ugovora sa krstašima, a zatim pljačkanje njihovih odreda 1096. godine – zaokružuju sliku o vladaru koji je svoju politiku vodio beskrupulozno ne birajući sredstva da ostvari svoje ciljeve.  Svojim postupcima nije se on mnogo razlikovao od svojih savremenika. Mirovni ugovori su za Bodina predstavljali samo predah u onim trenucima kada nije imao drugog rješenja, a kršio ih je prvom prilikom kada bi mu okolnosti ponovo išle u prilog. Daleko je Bodin bio od romantičnog lika srednjovekovnog vladara punog viteštva, milosrđa i čestitosti. Potpuna suprotnost pobožnom i mučeničkom smrću umorenom svetom knezu Vladimiru. Ljetopisac ne pokusava da uljepša slovenske kraljeve dinastije vojislavljevića, već zadržava tu biblijsko-hrnoičarski pristup i svešteničku  distanciranostu opisivanju karaktera i duhovnosti istorijskih licnosti.

Bodinov postupak opsan u ovom ulomku Ljetopisa trebalo bi obrazložiti unutrašnjim političkim previranjima. Samo nekoliko nedjelja i meseci prije opisanih događaja kod Drača preminuo je Bodinov otac, kralj Mihailo, i novi vladar je vjerovatno imao potrebu da učvrsti sopstvenu vlast. Bodinov stric, Radoslav, koji je upravljao Travunijom i Zahumljem, mogao je da ugrozi vrhovnu vlast, pa je iz tog razloga, prije svega, Bodin težio da sačuva svoju vojsku moguće propasti i da je neokrnjenu povuče kući, svjestan da će možda morati da se bori protiv strica za nasljjeđe očevog trona.

Pop Dukljanin istina navodi kako je Radoslav naslijedio Mihaila i kako je po preuzimanju vlasti saznao da je Bodin živ u zarobljeništvu i da je umro car koji ga je zatočio. Zatim je Radoslav poslao nekoliko spretnih ljudi koji su Bodina izvukli iz tamnice u Antiohiji i doveli u Duklju. Kao znak posebne pažnje Radoslav je Bodinu dao na upravu Grbalj i Budvu, ali se Bodin 16. godine Radoslavljeve vladavine pobunio protiv svoga strica i zajedno sa svojom braćom iz očevog drugog braka – Dobroslavom, Petrislavom, Teodorom i Nićiforom – uspio da preuzme vlast, dok se Radoslav povukao u Trebinje gde je docnije umro u dubokoj starosti.291

Izgleda da Bodin ova osvajnja nije vršio radi sticanja privremene prevlasti ili ratnog plena, već su ona bila posledica dugoročno planirane strategije koja se u Bodinovoj glavi razvijala verovatno još posle poraza 1072. godine i zarobljavanja od strane Vizantinaca. Iskustvo iz 1072. godine vjerovatno je bilo ključno u donošenju odluke na koji način upravljati uopšte i u stečenim zemljama Raškom i Bosnom

S druge strane Bodin je, nastavljajući očevu politiku izgradnje nezavisne kraljevine,  8.januara 1089. godine uspeo od antipape Klimenta III da dobije povelju za episkopa Bara, Petra, kojom je Bar uzdignut u rang arhiepiskopije, čime je zaokružio sve elemente državnosti potrebne jednoj kraljevini u srednjem veku. Pod arhiepiskopa Bara stavljene su sledeće episkopije: Bar, Kotor, Ulcinj, Svač, Skadar, Drivast, Pilot, Srbija, Bosna i Travunija. Granice Barske arhiepiskopija tako su zapravo pratile i političke granice Duklje i vazalnih država potčinjenih Bodinu (Bosna i Srbija).

Medjutim autokefalnost treba razumijeti kao krunu vjekovnog procesa duhovnosti na području današnje Crne Gore. To je i osnovna tema i lajtmotiv Ljetopisa slovenskih kraljeva koje je napisao naš sveštenik iz Duklje. Ta nit koju nam donosi ljetopisac  koja rezultira autekefalnošću barske stolice pokazuje da ona nije nastala odjednom, djelovanjem nekim spoljasnjih pukih političkih silnica i kompromisima kako to neki hoće da prikažu. Autkafalnost je bila plod čudesne simbiozna istoka i zapada, i to upravu u vrijeme sveopštih podjela Istoka i Zapada unutar Crkve Hristove u 11. vijeku. Zato je i poruka Ljetopisa kroz sve ove vjekove za crnogorce i ostale slovenske narode zapadnog balkana gotovo ekumenska ali svakako hrišćanska.  Taj najviši stepan crkvene zrelosti jedne eparhije je rezultat, kako nam svjedoči cjelokupna ova slovenska hronika, prije svega i iznad svega jedne duboko apostolske, jevandjeoske, proročko-eshatoloske službe svih božijih slugu, od apostola Ćirila i Metodija i svih episkopa na tlu ondašnje duklje od Duvanjskog sabora do nadbiskupa Petra. Naravno i državnički mudrim i bloagoslovljenim izborom svetog kneza Vladimira i mudrih vladara dunastije Vojisavljevića čiju nam hroniku predočava Dukljanin. Taj osobeni pravac, istinski hriscanski ali i slobodoumni i slobodarski utro je temelje duhovnosti koja može biti prava inspiracija za Crnu Goru i danas kada Crna Gora  bije bitku za svoj identitet i autokefalnost nakon obnove nezavisnosti u evropskim integracionionim procesima.

Ne smijemo.prećutati da je na ovaj viševjekovni proces značajno uticali monasi – misionari reda Sv. Benedikta, čijom prosvetiteljskom djelatnošću su se dukljanski Sloveni, odnosno preci današnjih Crnogoraca učili Hristovoj vjeri i rasli u istinskoj duhovnosti.

Biblijska refleksija

Najsvetliji izdanak dukljanske crkve u 11 vijeku je svakako prvi arhiepiskop Barski Petar koji kako vidimo iz ovog fragmenta Ljetopisa, vrši jednu od najuzvišenijih službi koji svaki istinski sluga Božiji bi trebao da čini. To je služba pomirenja braće. Jer Jevandjelje nas uči da oni koji grade mir ti će se i sinovima Bozijim nazvati. A ljetopisac zato našeg arhiepiskopa naziva divnim i uzvišenim riječima  ‘dobre uspomene muž’ (‘bonae memoriae vir’).. U srednjem vijeku se na ovaj način govorilo o pokojnicima koji su za života učinili snažne duhovne podvige i bili pravo svjedočanstvo vjernicima , da su oni ‘dobre uspomene". Ljudi su se sjećali arhiepiskopa Petra i njegovih dobrih djela. Za mnoge istoričare je ovo dokaz da je pop Dukljanin pisao svoj Ljetopis polovinom 12. Vijeka jer se zna da je Petar  umro oko 1110 god. Jer da je kasnije pisan kako neki tvrđe nadbiskupa barskog ne bi se niko sjećao, pa pisac ne bi mogao upotrijebiti izraz ‘dobre uspomene muž’ (‘bonae memoriae vir’), kao što je on upotrijebio u pogl. 42.

Nego da se vratimo na ovu pomiriteljsku službu tadašnjeg vjerskog poglavara u Duklji, koji predstavlja još jednu važnu bibjisku refleksiju legemdarne besjede na gori, kada je Isus je rekao: »Blago onima koji mir Grade jer će se sinovi Božji nazvati« (Mat. 5,9). Tako je naglasio važnost izgrađivanja mira u našim društvenim odnosima u svijetu koji je pun nemira. Taj nemir na ovome balkasnom "buretu baruta" vjekovima unesrećuje porodice, plemena pa i čitave narode. Opterećuje međuljudske i bratske odnose, razara sreću djece i roditelja, razdire srca bračnih drugova.. Zato Izgrađivanje mira nije samo jedna odluka ili potpis na važnom državnom dokumentu, već ozbiljña božija  zapovjest i poziv. Ali taj poziv da budemo "Graditelj mira" nije samo dužnost careva ili sveštenika. Svi sinovi i kćeri Božje su graditelji mira. Među njima se nalaze ugledne, ali i mnoge manje poznate osobe. Oni su pravi Božji saradnici koji se trude oko ovog uzvišenog cilja.

Jedna od takvih biblijskih ličnosti kao što je Petar je  mudra žena Abigeja. Biblija nam govori da je ona spriječila  sukob i krvoproliće između svog muža Navala i budućeg cara Davida (1. Sam. 25,5-42).

Naime, bježeći od cara Saula, David se sa 600 vojnika krio na graničnom djelu Faranske pustinje, gdje su pastiri bogatog Navala napasali svoja stada na Karmilu. Tada je poslao David deset svojih momaka odu k Navalu, i da ga pozdrave i da ga zamole za darove. Ovakva molba je bila uobičajena u ono vrijeme od onih koji su kao neka vrsta lokalne policije štitili stanovnike od razbojnika iz pustinje. Ali Naval onako pripit i naprasit drsko odbi ljubaznu molbu riječima

» Ko je David i ko je sin Jesejev? Danas ima mnogo sluga koje bježe od svojih gospodara. Eda li ću uzeti hljeb svoj i vodu i meso što sam poklao za ljude koji mi strigu ovce, pa dati ljudima kojih ne znam odakle su.«

Poslije pobjede nad Golijatom David je bio heroj koga su svi poznavali i Naval je to dobro znao, ali je želio namjerno da ponizi Davida.  U to vrijeme David je bio i u krizi, fizički umoran i u stalnoj napetosti. Prije kratkog vremena je umro prorok Samuilo, koji ga je hrabrio i bio mu duhovni oslonac. Saul ga je progonio s namjerom da ga ubije. U takvim prilikama čovjek je preosjetljiv. David je planuo željom da se ljuto osveti Navalu: »… jer mi vrati zlo za dobro.«Tada Avigeja, žena Navalova, postaje graditelj mira.

Njen muž Naval, kao i ime što mu je bilo (bezumnik, grub, nagao, sebičan, svadljiv…) nije baš bila srećna supruga, ali je ipak kao plemenita i mudra žena ali je razvila strpljenje i mudrost graditelja mira. Kad je čula šta je njen muž rekao nije oklijevala, već je odmah  krenula u susret Davidu.Ispravila je grešku svog muža tako što je odgovorila na Davidovu molbu. Iz kućeje ponijela 200 hljebova, dvije mješine vina, pet zgotovljenih ovaca, pet mjerica prženog žita,
sto grozdova suvog grožđa i dvjesta gruda suvih smokava.

Zatim pokazala je poštovanje prema Davidu koga je Naval ponizio. »A kad Avigeja vidje Davida, brže siđe s magarca i pade pred Davidom na lice svoje i pokloni se do zemlje.«

Zatim je primila na sebe krivicu svoga muža. »I padnuvši mu k nogama reče: Na meni,
gospodaru, neka bude ta krivica…A ja sluškinja tvoja nisam vidjela momaka gospodara svojega, koje si slao« (1. Sam. 25,24.25). Često je tako da je graditelj mira obično kriv objema stranama u sukobu.

Poniznošću sluškinje ona je ukazala na jedini izvor mira. »Gospod ti ne da da ideš na krv.« Znala je da jedino Gospod može dati mir. I onda vizionarski ukazala je na uzvišene događaje u budućnosti Davidovoj za koju je vjerovala »Jer će Gospod zacijelo načiniti tvrdu kuću gospodaru mojemu.« i onda je istakla sve ono što su bile vrline ovog ranjenog i izgladnjelog pustinjskog lava »Nije se našlo zlo na tebi nikad tvojega vijeka«

Zatim veoma mudro i delikatno ukazuje i na Davidove greške, čini to blago i veoma obazrivo. »Ratove Gospodnje vodi gospodar moj«, rekla je aludirajući na to da je David uvijek pitao Gospoda da li treba da ide u rat.
Indirektno aludirajući mu je zamjerila što tog jutra nije tražio savjet od Boga, već ga je na Navala pokrenula želja za osvetom.
Pobožan čovjek uvijek čini ono što je Božja volja.

Na kraju riječima »I da ustane čovjek da te goni i traži dušu tvoju…«. podsjetila ga na položaj žrtve i poslijedice prijekog postupanja njegovog gonitelja Saula koji ga nepravedno goni, a on i njegovi ljudi bježe u strahu od smrti. Tako se sada ona osjeća sa svojim ukućanima. Hoće mu reći da kad se boriš za pravdu, uči se da budeš milostiv jer car mora da drži pravdu i milost u ravnoteži, poručila je Davidu.
Govor je završila predivnim riječima: »…duša će gospodara mojega biti vezana u svežnju živih kod Gospoda Boga tvojega.« U trenutku opasnosti pred vatrom ili bježeći ispred neprijateljske vojske, ljudi su u staro vrijeme pravili svežanj od marame i u njega stavljali dragocijenosti koje su imali u šatoru ili u kući. Njih su, bježeći, čuvali uz sebe da bi im poslužile za novi početak. Ovom slikom je Avbgeja željela da kaže Davidu: Život je najveća predost koja dolazi od Boga. Tu vrijednost Bog stavlja u svoj svežanj u vrijeme uništenja. Kao ljudi za čas se možemo naći u ulozi žrtve ili zločinca. Zato budi milostiv i dozvoli da Gospod Bog stavi dušu tvoju u svoj svežanj živih.

I tada se desilo da ni vruća želja za osvetom, ni muški ponos, nisu mogli odljeti Abigejinim riječima, David reče: »Da su blagoslovene riječi tvoje i ti da si blagoslovena, koja me odvrati danas da ne idem na krv.«

Avigeja je stajala između Navala i Davida, i donijela mir kao prava kći Božija. Tako je i Isus stao izmedju ljudi i Boga i sve nas izmirio kroz čudesnu svoju službu spasenja i pomirenja na krstu Golgote. Iz ljubavi prema griješnom i buntovnom čovjeku, preuzeo je na sebe njegovu krivicu i umro za njega. Ljubav je najuzvišenije osjećanje u srcima svih mirotvoraca (Jov. 3,16). A On je bio i ostao kao istinski Sin Božiji i najveći mirotvorac koji je u svojoj krvi sve nas izmirio sa Ocem. Kada se rodio, anđeli su pjevali: »Slava na visini Bogu, a na Zemlji mir, među ljudima dobra volja«.
»Jer Bog bješe u Hristu, i svijet pomiri sa sobom ne primivši im grijeha njihovih, i metnuvši u nas riječ pomirenja. Tako smo mi poslani mjesto Hrista, kao da Bog govori kroz nas: Molimo vas u ime Hristovo pomirite se s Bogom. Jer onoga koji ne znadijaše grijeha nas radi učini grijehom, da mi budemo pravda Božja u Njemu« (2. Kor. 5D9-21).

Tako je činio ovaj ponizni rab Božiji Peta , arhiepiskop barski , i svojim primjerom nas opomenuo da su i danas u Crnoj Gori  potrebni ljudi koji u srcu imaju Božansku ljubav, bezuslovnu ljubav, ljubav bez predrasuda da bi mogli biti graditelji mira izmedju zavadjene braće. Ta Hriatova ljubav i Abigejina mudrost će im pomoći da budu dovoljno strpljivi i da se žrtvuju u službi pomirenja i postanu vjesnici mira u podeljenom društvu u kome žive. Crkva Hristova je pozvana, iznad svega, na službu pomirenja. Takav poziv tiče se pomirenja na mnogim razinama, i kroz složenost podjela. Najprije na hršćansko jedinstvo da bi Crkva mogla biti znak i oruđe ozdravljenja političkih i strukturalnih podjela i nepravdi; za pravedan i miran suživot svih gradjana na našoj zemlji. Pozvani smo za rast u razumijevanju među ljudima svih vjera i onih bez vjere.

Jakov i Ezav, u tekstu iz Knjige Izlaska, braća su, no otuđena. Do njihova pomirenja dolazi baš onda kada se moglo očekivati sukob. Susrevši se, braća ostavljaju nasilje i srdžbu i plaču zajedno. Poziv na pomirenje poziv je da dopustimo Božjoj snazi da u nama sve čini novo, posebno unutar braće u Hristu, jer ne možemo prinositi dar na žrtvenik svjesni toga da smo odgovorni za podjele ili nepravde. Poziv na molitvu za jedinstvo hršćana poziv je na pomirenje. Poziv na pomirenje poziv je na djelovanje – pa čak i ono koje prekida naše crkvene aktivnosti. To je pokazao naš prvi dukljanski arhiepiskop, i zato jeste " dobre uspomene muž"!