среда, 17. децембар 2014.

KRALJ DOLAZI SEBI

Glava XLII "..Tada episkopi i opati koji su bili došli da mole kralja da ih ne pogubi i da ih pomire, vidjeći da su oni već pogubljeni, mnogo su žalili što su zakasnili u dolasku i počeše žestoko kriviti i grditi kralja zato što je poslušao glas svoje žene i što je pobio svoju braću. Kralj se odmah pokajao i gorko je plakao, pa pošto su mu braća, naredi da se časno sahrane.

Istorijski kontekst:

Narod je mrzio Jakvintu, jer ju je držao za zacetnika svih razdora i krvoprolića na dvoru. Bodin je nju oženio pet godine svoga kraljevanja. Rodila mu četiri sina: Mihajila, Đorđa, Arhiriza i Toma. U Duklji je važilo u obicajima starješinsko (seniorako) pravo, prema kome bio bi poslije Bodinove smrti na prijesto treba da naslijedi njegov mlađi brat (Dobroslav), kako je ono iza Mihajila nastupio Radoslav a ne Bodin. Očigledno je da je Bodin od prvog svog dana vladanja nastojao da ukine taj obicaj, jer smo već govorili kako je on to vec jednom ucinio, kada je svog strica Radoslava istisnuo sa prijestola. Zato je po svemu sudeći i protjerao sve srodnike iz zemlje a neke kako vidimo i smaknuo jer je želio da obezbjedi tron svojim sinovima i ukloni sve moguće pogibeljne elemente, koji bi bili kadri osujetiti našljedstvo njegovom sinu Mihajlu, odnosno Đorđu i drugima.

Da bi razumjeli jedan širi kontekst ove Bodinove borbe treba znati da je tada Duklja bila "krcata" najvišega plemstva. Bodin je bukvalno dijelio vlast sa svojih petnaest šesnaest rođaka (Radoslav sa svojih osam sinova, Branislav sa svojih 6 sinova, pa još nekih tri cetiri Bodinova sinovca od pokojne braće). Jer ne samo da su bili pretedenti na prijesto već su po principu "Dei gratia" bili mali kraljevi na svom komadu teritorije. Zato je državna vlast u dinastiji Vojislavljevića bila vrlo decentralizovana i to od osnivanja, pa čak i za vrijeme vlade cuvenog cara Bodina. Očigledno je da sve to Bodinu otežavalo vladanje posebno  Radoslavljevi sinovi koji su za ono kratko vrijeme vladanja svoga oca dobili najjace župe i županije u Duklji. Uprkos svemu, kako smo vidjeli,Bodin zadugo nije silom  pokorio i podložio ove svoje rođake, možda i zato što je bio zapleten u  ratove. Gledao  je dosta mirno (osim Jakvintinih stalnih prigovaranja) moc svoge plemićke familije. Radije je pomocu klera i naroda sa različitim kompromisima održavao nacionalno jedinstvo. Zato su se plemići veoma dugo utvdili u uvjerenju da kralj Bodin nije kadar ništa protiv njih preduzeti, čak su se kako vidimo veoma drsko i otvoreno suprostavljali Jakvinti i njenim nastojanjima da ubjedi muža da uvede reforme u nasljedjivanju trona i položaju plemstva. 

Bodin se na kraju odlučio da preduzme konkretne  promjene i učvrsti svoju vlast. Protjerao je neke svoje rodjake tj. dio plemstva iz Duklje u Dubrovnik. Što je eskaliralo ubistvom Branislava i njegovog brata i sina. Zatim je podijelio upražnjena mjesta odanim ljudima iz naroda i ratnicima, koji su bili skloniji vjerovati, da je kralju dana vlast jedino od Boga te da po tom nije ovisan od plemstva , odnosno svojih rodjaka.

Kralj Bodin ocistivši zemlju od mocnoga plemstva, udario je temelj, na kojem se je mogla kraljevska vlast ojacati do apsolutizma. No do toga nije došlo, jer je Bodin prekratko  živio, a njegovi mladi sinovi, od kojih najstariji nije bio dostigao ni dvadesetu godinu, kad im je otac umro, nijesu bili podobni i dovoljno autoritativni, da nastave započetim putem, kojim je otac njihov toli smjelo stupao.  Da je Bodin barem još deceniju više poživio, uspio bi u svojim reformama i da svome sinu osigura našljedstvo; a i sin bi mu stasao u muževnu dob, pa bi i sam bio spretniji da očuva našljedstvo. No ovako, ostavši iza oca neiskusan tek u mladenackoj dobi, Bodinov najstariji sin Mihajilo, uzdaše se da će mu majka Jakvinta obezbjediti prijestolje. Ali nju je narod mrzio, jer ju je držao za začetnika razdora i krvoprolica u rodbini.

Medjutim, na drugoj strani sva ona protjerana kraljeva rodbina, iselivši se iz Duklje u Dubrovnik, ode u Carigrad, da kod vizantijske strane konspirira protiv kralja Bodina i svoje domovine, kojoj ce kako ćeno vidjeti i grob iskopati. Za života Bodinova nijesu ništa diretbo vojno preduzimali ali su posredno i preko vizantijske diplomatije tražili način da Bodina uklone sa dukljanskog prijestola.
Kad je konačno umro Bodin, relativno mlad, sve je izbilo na površinu, ponajviše dva nacela o našljedstvu trona: starješinsko (senioratsko) i ono prvorođenstva (primogentire). Po prvome imao je sjesti na prijesto Dobroslav, a po drugomu prvorodenac Bodinov Mihajilo. 
Kome moglo biti devetnaest godina, dok je Dobroslav najstariji od cetvoro sinova iz drugoga Mihajlovog (Bodinovog oca) braka mogao 25 godina..
Za Mihajla radila je njegova majka kao i oni župani iz naroda, koje je milost Bodinova iz praha podigla na visoke položaje. Medjutim, ostalo plemstvo kao i narod koji je mrzio Jakvintu misleci da je ona kriva za podjele i ubistva na dvoru pa pristajao uz Dobroslava, kakk zbog starih običaja tako i zbog konzervativnijih nacela koje je preferirao..
Bodin je, preminuo februara/marta 1099. godine i sahranjen je u manastiru Sv. Sergija i Vakha, na Bojani koji je služio kao grobno mjesto dukljanskih kraljeva. Bodinova smrt označila je i kraj uspona srednjovjekovne Duklje. Dugo njegovana politika osamostaljivanje Duklje, naročito prema Vizantiji, pretrpjela je potuni preokret. Na vijest o Bodinovoj smrti iz Carigrada su stigli potomci kneza Branislava i iskrcali se u Draču. Na dukljanskom prestolu kratko je sjedeo Bodinov sin Mihailo, koji je ubrzo bio zbačen a prijesto prešao u ruke Bodinovog polubrata Dobroslava. Borba između Bodinovih nasljednika ispunjava i poslednje stranice Letopisa Popa Dukljanina.

1081 – 1101
     BODIN VOJISAVLJEVIĆ,
     MIHAILO, Bodinov sin 
     DOBROSLAV, KRALJ, Bodinov polubrat, 1101 – 1102
     KOČOPAR, Bodinov brat, 1102 – 1114
     VLADIMIR, Bodinov sinovac, 
     JAKVINTA, Bodinova žena, truje Vladimira i dovodi sina Đorđija,1114 – 1118
     ĐORĐIJE, Bodinov sin,1118 – 1125
     GRUBEŠA,1125 – 1131
     ĐORĐIJE, ponovo, Bodinov sin, 

Biblijke refleksije

U ovom kratkom odeljku iz 42. glave možemo vidjeti kako se kralj kaje za ono što je učinio. Što je kao Kain digao ruku na svoju braću i prekršio zakletvu i postao krvnik. Iz svega prednjeg što smo kazali jasno je Bodin imao svoje političke razloge za likvidaciju, da je smakao najuticajnijeg predstavika svije dinastije da bi učvrstio svoju vlast na unutrašnjem olanu i da osigura nasljestvo za svoje sinove. To je zasigurno učinio zbog neprestanih zahjeva svoje zle žene Jakvinte, koja nije propuštala priliku da nametne takvu jednu odluku svome mužu i svome kralju.

Možda je u prvi mah Bodin osjetio neki mir što više nema njegovih političkih takmaca, jer je jedne pogubio a druge protjerao,. Možda je čak osjetio i neko olakšanje što je ispunio želje svoje drage a možda i ponos jer je eto obezbjedio  svoje sinove. Možda je zatim državničkim obavezama zaglušio glas  svoje savjesti, okružen podrškom svojih župana kojima je išao u prilog ovakav razvoj događaja. A noću bi pobjegao u atmosferu ljubavlji i naklonostii svoje žene i djece... I sve je taman izgledalo dobro dok na dvor nijesu dojurile Božije sluge. Oni ne da nijesu imali riječi hvale za Bodina, već kako vidimo jasno su ga presvjedočili o njegovom grijehu, kako je okaljao obraz krivokletstvom i uprljao svoje ruke krvlju  bratskom, i to još "plavom", plemićkom, Vojislavljevićkom.

I tada se desilo ono što je veoma značajno, što neodoljivo podsjeća na jednog takođe silnog cara, koji je takodje ukaljao obraz prevarom a ruke krvlju najodanijeg prijatelja i saborca. Pogađate, radi se o caru Davidu. I car Bodin kao ovaj njegov slavni biblijski prethodnik izravnaše se velikom grijehu koji počiniše ali i brzom i snažnom pokajanju kada sposnade svoj grijeh.
Upravo u opisu koje nam donosi Ljetopis, u riječima "..Kralj se ODMAH pokajao i GORKO plakao.. ." može se prepoznati istinsko hrišćansko pokajanje. Nije naš svjestenik iz Duklje ni jednom riječju u svom djelu nuje veličao najčuvenijeg izdanka dukljanske loze Vojislavljevića, naprotiv. Ali u tome što piše da je Bodin ODMAH priznao grijeh vidimo jednu snažnu biblijsku refleksiju istinskog pokajanja, Cara Davida, autora čuvenog pokajničkog Psalma 50.

Ali da podajetimo šta se desilo sa Davidom da bi razumjeli i kvalitet pokajanja naseg Bodina. Jednom prilikom dok je sva vojska otišla u rat, a kao za baksuz David po prvi put ostao kući "u vrijeme kad su kraljevi išli u rat", vjerovatno umoran od ratovanja i neprestanih borbi, pao je u najveće iskušenje u životu. Na vrhuncu svoje slave, kada je navodno ostvario sve svoje snove i ambicijw, u raskoši svoga dvorca u Jerusalimu, u onaj opuštini smiraj dana kojega je vjerovatno čitavog izdangubio , David je sa svog balkona ugledao razgolićenu ljepoticu Virsaviju, ženu njegovog najvjernijeg ratnika. Poželeo je nešto tuđe pored sveg svog izobilja.  Zaljubio se kao nekakav nezreo momak. Po čemu je ta ljepotica bila ljepša od gotovo hiljadu žena koje je on imao ne znamo. Znamo samo to da je za njom car izgubio glavu, izgubio mir i više nije mogao da živi bez nje. Zaprepašćuje kako je tako fascinantna i u svakom smislu izuzetna ličnost mogla tako lako da podlegne strastima.
David obljubi Virsajevu, koja ostade trudna. I onda da bi sve prikrio, a kako mu propade zamisao da Urija na dopustu legne sa svojom ženom i podmetne mu kukavičije jaje, smisli opaki plan kako da smakne Uriju. U to vreme bio je u jeku rat sa Amonićanima. Car je u pismu
vojskovođi Joavu napisao sledeće: "Namjestite Uriju gde je najžešći boj,
pa se uzmaknite od njega, da bi ga ubili da pogine". I Joav, opkolivši grad, posluša kralja, namjesti Uriju na mjesto gdje je znao da su najhrabriji ljudi. (2 Car. 11,14-15) U toj bici Urija je ubijen.
Taj zločin bi ostao sakriven da Gospod, koji sve zna, nije promišljao o
spasenju svakog čoveka. Otkrio je proroku Natanu Davidovo bezakonje.
Prorok Natan, veoma hrabro dodje na dvor da kralja presvjedoči o grijehu, ali kao delikatan čovek, počeo je govoriti izdaleka: "U jednom gradu bijahu dva čoveka, jedan bogat, a drugi siromah. Bogati imaše ovaca i goveda vrlo mnogo, a siromah nemaše ništa do jednu malu ovčicu koju bijaše kupio i hranjaše je, te odraste uza nj i uz djecu njegovu, i jeđaše od njegova zalogaja i iz njegove čaše pijaše, i na krilu mu spavaše i bijaše mu kao kći. A dođe putnik k bogatome čovjeku, a njemu bi žao uzeti od svojih ovaca ili goveda da zgotovi putniku koji dođe k njemu; nego uze ovcu onoga siromaha i zgotovi je čovjeku koji dođe k njemu ".
Tada se David vrlo razgnjevi na onoga čovjeka i reče Natanu: "Tako živ bio Gospod, zaslužio je smrt onaj koji je to učinio"... Tada reče Natan Davidu: "Ti si taj". (2 Car. 12,15,7). Tada car David zadrhta svim bićem. Iz njegove duše, povređene grehom, ali osetljive i duboke, razleže se taj divni pokajnički psalam.

Zanimljivo je uočiti specifičnost ljudske psihologije. Car David je kao vjerovatno i car Bodin, živeo mirno sa svojim zločinom,, potiskivao je stvarno stanje ne slušajući glas savjesti koja ga je prekorevala, sve dok ih bozije sluge nijesu suočile sa istinom. Natan zadivljujuće jasno otkriva sav užas Davidovog grijeha time što mu je omogućio da sa strane pogleda na zločin koji je počinio. Tako su i barski episkopi i sveštenici součili Bodina sa fatalnim posljedicama njegovog zločina.

Ali ono što čini velikim i Davida ali i Bodina, što oni odmah postadoše priznaše svoj grijeh, kao da su se probudili iz neke opsjene, što je skoro tačno. I jednog i drugog je gotovo zamadjijala žena, mada istina na drugačije načine. I David i Bodin nijesu počeli sa objašnjenjima, sa izgovorima, sa prebacivanjem krivice na drugoga kao što to mnogi čine od Adama pa do danas. Ne, prve riječi pedesetog psalma otkrivaju nam skrušenost carevog srca, kao i ova 42.glava Ljetopisa, koliko je duboko car  spoznao i osjetio užas onoga što je učinio:
"Pomiluj me, Bože, po velikoj milosti Tvojoj..."
To je zadivljujuća logika pravog pokajanja: pomiluj me jer si milostiv! Nikakvog drugog razloga za pomilovanje nema. Da li je on car, da li je političar, vojskovođa, pjesnik, koliko je dobrih djela učinio, koliko ratova dobio, koliko ljudi
spasao, kako mu je teško itd..sve je to sada izgubilo svaki značaj. Obraćajući se Gospodu, moli: "Pomiluj me, ne zato što sam dobar, ne zato što sam zaslužio
oproštaj... Ne! Pomiluj me zato što si Ti milostiv". Milosrđe Božje je jedini osnov za pomilovanje.

To "dolaženje sebi" koje vidimo kod obijice je prvi znak pravog pokajanja. Kao u onoj priči o bludnom sinu koji u dalekoj zemlji, prokockajući svo našljedstvo, dolazi sebi (Lk.15:17). odlučuje da se vrati svome ocu. To je dolaženje sebi nije ništa drugo do spoznaja grijeha, iliti "mast za oči" (Dela 26:18) iz Hristove apoteke lijekova za dušu. Izgubljeni sin je sebe video kao grešnika i samo kao grešnika. Pre nego što čovek dođe Hristu, prvo mora doći sebi. Solomun smatra ovo prvim sastojkom u svom opisu pokajanja: "Ako se dozovu i obrate se" (1.Car. 8:47). Čovjek prvo mora shvatiti i razmotriti šta je njegov greh, i da upozna bolest svog srca prije nego što se valjano ponizi zbog toga. Tamo gdie nema ove spoznaje greha, ne može biti ni pokajanja.
Drugi sastojak istinitog pokajanja koje vidimo kod Bodina u ovoj 42.glavi kao i kod Davida u pslamima je "gorko plakanje" odnosno žalost zbog učinjenog grijeha:

"Priznajem krivicu svoju, i tužim radi grijeha svojega." (Ps. 38:18).

Jevrejska riječ "biti žalostan" znači "mati takvu dušu kao da je razapeta". Ovo mora biti u istinskom pokajanju: "I pogledaće na mene kojega probodoše; i plakaće za njim" (Zah. 12:10), da se osjete klinovi na krstu kao da probadaju njihova rebra.
Ova žalost zbog grijeha nije veštačka: ona je sveta agonija. Ona se u Bibliji naziva skrušeno srce: "Žrtva je Bogu duh skrušen, srca skrušena i poništena ne odbacuješ, Bože" (Ps. 51:17);
Ta žalost je razdiranje srca: "Razderite srca svoja" (Joilo 2:13). Izrazi kao što su udaranje po bedru (Jer. 31:19), lupanje u prsa (Lk. 18:13), opasivanje kostrijeti (Isa. 22:12), čupanje kose (Ezra 9:3), kao i ovo Bodinovo "gorko olakanje" sve su ovo spoljašnji znaci unutrašnje žalosti.

Ali najvažnije od svega je jasno priznavanje i ispovjedanje grijeha. Ispovedanje je samo−okrivljivanje: "Evo ja sam zgriješio" (2. Sam. 24:17). Bodin kao i David, ne uznosi se kao imerator pred svojim dvoranima i ne sakriva svoj grijeh, već time što daje nalog da se njeg9va braća sahrane sa svim počastima pokazuje svoju metanoju, svoje preumljenje. Ni je on samo tamo negdje u ćošku svoje sobe priznao svoj grijeh, ne, već to čini pred clekupnim sveštenstvom i narodom.  Apostol Pavle kaže: "Jer da smo sami sebe ispitivali, nebismo bili osudeni" (1. Kor. 11:31). I to je konačan dokaz iskrenog biblijskog pokajanja, promjena u milima, riječima i djelima. Bodin se mnogo promijenio poslije ovog. Istoričari dokazuju da Bodin, poslije neuspele opsade Dubrovnika, nije više ratovao sa Vizantijom. Okrenuo se suštinskim ekonomskim i političkim reformama u državi, da ostavi za sobom nešto što će imati trajniju vrijednost o puke borbe za prevlast.
Medjutim, iako je Bodin , vjerujem, primio oproštenje grijeha, kao i David, posljedice onog što je učinio nijesu mogle biti anulirane. Davidu je umrlo dijete koje je začeto u grijehu i " nije se odmacao mač od doma Daviova dovijeka, što je Boga  prezreo i uzeo ženu Uriji..."

U momentu kada Bodin podigao mač nad svojom braćom Duklja je ulazila u svoj najveći uspon,  držala je Travuniju i Zahumlje (pod neposrednom vlašću Bodinovih srodnika), te Bosnu i Rašku (pod vlašću vazalnih gospodara). Nakon toga je sve počelo da se raspada, ne odmah na vidljiv način, ali definitivno Duklja počinje da gubi na snazi u svakom ppgledu.  Sve zbog nagle i žestoke ćudi, svoga gospodara, uprkos sigurno dobrom srcu kojeg je imao. Bio je po svemu sušta suprotnost svoga velikog pretka, sv
Vladimira. Iako mnogi znaju za Bodina kao velikog dukljanskog cara,. malo se zna o tome da nije Duklja za vrijeme Bodina zadobila najšire granice u svojoj istoriji. Puno šire bile su te granice za vrijeme vladavine sv. Vladimira. Kada poredimo ova dva drzavnika moramo se cuditi, kako je malen i neznatan prvi u očima ljudi spram potonjega. Ali nije tako pred Bogom, naprotiv. Iza sve ove Bodinove dvadesetgodišnje vladavine i borbi  nije ostalo monumentalnih tragova. I pored svih Bodinovih velikih ratničkih pobjeda i velikih ideja za koje je kroz sav život radio, ništa nije ostalo kao što je to za Vladimirom, čiji kult več 1000 godina živi. Razlog je sigurno u tome njegov slab karakter . I zato mu nije bilo suđeno, da  i jednu od tih velikih ideja oživotvori. Ne samo opseg kraljevine Duklje, kad je bila na vrhuncu Bodinove moci, nego i umutrašnja i spoljna stabilnost kad joj je bila nutarnja jakost i moc na zenitu, nikad nije dosegla onu Duklju koja je bila za vrijeme sv. Vladimira. Zato što se Gospod Bog, koji je Kralj nad Kraljevima i Gospodar nad Gospodarima što poniznima čini milost, a ohole poznaje izdaleka i protivi im se. Zato je Vladimirova Duklja dobrotom cara Samila oživila i njegovom dobrotom živila, bez ikakve vlastite nutarnje snage. Bodin je nažalost relativno mlad umro , njegovi sinovi su bili nejaki, i do kraja života bio pun nemira i trzavica, mnogo unutrašnjih i spoljnih neprijatelja za koje je čak radila sve njegova rodbina. Sve to što nijesu slijedili stope svoga svetog rodonačelnika dinastije , već su se okrenuli krivokletatvu i vlastohlepnom bratoubilaštvu je iskopalo grob ove mlade imperije , koja će polako iznutra slabiti i do kraja tog 12og vijeka i nestati sa političke mape Balkana.