понедељак, 03. новембар 2014.

VOJISLAV KAO GEDEON

Glava XXXVIII "Vidite najdraži sinovi, da je velika grčka vojska, a nas je prema njima jako malo i čini mi se da nikako ne mozemo u borbi da im se odupremo. Učinimo, dakle, ovako;neka dvojica od vas, Gojislav i Radoslav ostanu, a vi ostala trojica uzmite svaki po deset spretnih ljudi sa trubama i rogovima i popnite se na brda pa se po vrhovima brda tako razmjestite da Grci izgledaju u sredini. Ja ću sa ovima koji su sa 
mnom u sred noći provaliti u njihov logor. Kad budete čuli glas trube i roga, isto tako i vi na brdima uokolo oglasite se jekom truba i glasnom vikom."

Istorijski kontekst: 
Najvažniji ostatak antičkog svijeta, koji je djelovao na doseljene Slovene, na ovim našim prostorima bilo je ipak Vizantijsko Carstvo kao neposredni izdanak i nasljednik Rimske Imperije. Dostigavši u prvoj polovini VII vijeka svoju najnižu tačku, ono se postepeno oporavljalo do 11. vijeka, ali nijednog trenutka nije odustajalo od težnje da ponovo zavlada provincijama koje su u medjuvremenu izgubili.
U područjima pod carskom kontrolom osnovane su bile "teme", vojnoadministrativne jedinice sa "strategom", vojnim zapovjednikom na čelu. U svojoj politici preokupacije slovenskih teritorija na Balkanskom poluostrvu od sredine IX vijeka, osnovana je i Dračka tema, veoma značajna 
za kasniji razvoj Duklje i susjednih slovenskih kneževina. Dukljani su tada bili najisturenija južnoslovenska kneževina, najbliži susjed jakog vizantijskog uporišta. Vizantijska vlast u ovim dalekim krajevima održavala se zahvaljujući prevlasti na moru i prije svega bila je ograničena na mjesta na morskoj obali. Na području dukljanske kneževine gradovi Lješ, Ulcinj, Bar i Kotor bili su pod vlašću stratega u Draču, dok su teritorije u zaleđu čvrsto držali dukljanski kneževi. Prihvatanje nove (hrišćanske) vjere medju slovenima otvorilo je puteve širenju hrišćanske kulture i jačim vizantijskim uticajima. Medjutim borbama Stefana Vojislava , odnono Dobrosava stvar se u prvoj polovini 11 . vijeka polako mijenja.

Ali da najprije pojasnimo osnovnu stvar kada čitamo ovaj dio Ljetopisa - Dobroslav kojeg pominje Ljetopis zaporavo je istorijski Vojislav,  koji je rodonačelnik znamenite dukljanske dinastije Vojisavljevica koja će Duklju uzdići kao najsnažniju kneževinu toga vremena. Naime, prema Ljetopisu Popa Dukljanina, kralja Dragimir, o čemu smo pisali u prethodnoj glavi, vladar je Travunije, stric sv.Vladimira, dukljanskog kneza , nasljedjuje njegov sin Stefan Vojislav, odnosno Dobroslav.

Ono što Pop Dukljanin piše o Dobroslavu, 
njegovom ustanku protiv Vizantije i uspjesima u toj borbi, na osnovu vizantijskih izvora pripisuje se Stefanu Vojislavu. Iz nekog razloga Pop Dukljanin je od Vojislava načinio Dobroslava, o čemu nećemo mnogo istraživati, je nam to i nije u fokusu ove stidije o biblijskim refleksijama. Najvjerovatnijom mi se čini prepostavka koju iznise pojedini istoričari da je puno ime Dragimirovog sina i rodonacelnika dinastije bilo  Stefan Dobroslav  Vojislav, upravo kao što je i ime bugarskog cara bilo Roman Gavrilo Radomir.

Na taj način nema potrebe za prepostavkom da se vladar Travunije, Dragimir, ženio dva puta i iz dva braka imao dvojicu sinova: Dobroslava i Vojislava i slicne pretpostavke...

Smatra se da je Vojislav rođen krajem X vijeka i da je oko 1019. godine preuzeo vlast u Duklji kao vizantijski vazal. Jer kada je (Dukljaninov) Dobroslav odrastao pomagao je Vizantincima da utvrde vlast u Duklji savjetujući ih kako da postupaju 
sa narodom.  Nakon smrti Romana III Argira (1028 — 1034) 11. 04., Vojislav je, najverovatnije naredne godine, zbacio vizantijsku vlast. Povod se može naći u politici novog cara Mihajla IV (1034—1041) koju je vodio njegov brat evnuh Jovan Orfantrof. On je drastično povećao poreze i namete, koji nijesu punili samo državnu kasu već i džepove samog Jovana i njegovih rođaka. Pored toga on uvodi slovenskom stanovništvu da plaća poreze u novcu, umjesto dotadašnjeg plaćanja u naturi što dovodi do velikog revolta među Slovenima, koji će na kraju rezultovati otvorenom pobunom. Međutim, Vojislavljev otpor je brzo savladan i on se već 1035./1036. godine našao u Carigradu, kao vizantijski zarobljenik, a upravu nad Dukljom je preuzeo Teofil Erotik.
Krajem 1037. ili početkom 1038. godine, on uspijeva da pobjegne iz zatvora i da se vrati u Duklju iz koje je potisnuo vizantijskog namesnika Teofila Erotika, o čemu svedoči zapis Jovana Skilice.
Tokom zime 1039./1040. godine, jedan vizantijski brod se zbog olujnog vjetra nasukao u Duklji, a njegov tovar, koji je činilo 10 kenterija zlata (7.200 zlatnih nomizmi), je Vojislav zadržao za sebe. Vizantijski car je ovo iskoristio kao povod za napad na Duklju i u proleće 1040. godine je poslao na Vojislava vojsku predvođenu Georgijem Probatom. Međutim, njegove snage su se zagubile na nepoznatom terenu, što je Vojislav iskoristio i potpuno ih razbio.

Unutrašnji nemiri u samoj Vizantiji i nova slovenska pobuna u Pomoravlju koja je buknula 1041. godine pod vođstvom Petra Deljana, onesposobili su privremeno Vizantijsko carstvo da ponovi napad. Ali već naredne godine na vizantijski presto sijeda Konstantin IX Monomah (1042 — 1055) koji u jesen iste godine naređuje dračkom strategu Mihajlu napad na Duklju.

Vizantijska vojska se od Drača uputila prema Skadru i Baru napadajući Duklju sa juga, dok je vizantijskim vazalima raškom županu, bosanskom banu i zahumskom knezu Ljutovidu naređeno da sa svojim odredima napadnu sa sjevera. Pred jakom vizantijskim snagama, Vojislav se povlačio izbjegavajući borbu i prepuštajući im teritoriju, tako da su Vizantinci bez borbe prolazili Dukljom, paleći, pljačkajući i robeći, ulazeći sve dublje i dublje u zetske klance. Iako se nije upuštao u borbu zbog očigledne vizantijske brojčane nadmoći, Vojislav je sa svojim snagama zaposjeo visoke čuke i vrhove klanaca kojima su Vizantinci prolazili.U iznenadnom noćnom napadu Vojislavljevih odreda na vizantijski logor u planinskim tjesnacima, vizantijske snage su potučene do nogu, a tokom borbi je stradalo sedam njihovih zapovjednika (stratega). On je ovom pobjedom, uspio da sačuva nezavisnost Duklje, čime je ona postala prva država koja je uspela da izbori svoju nezavisnost od Vizantije, kao i da proširi svoju vlast na okolne kneževine (Travuniju i Zahumlje) koje su do tada bile vizantijski vazali.

biblijska refleksija 
Ovi uvodni stihovi o borbi protiv brojcano nadmocnijeg neprijatelja neodoljivo.podsjecaju na starozavjetnu privu o Gideonu, jednom od cuvenih "sudija" koji su vladali izraelskim plemenima nakon ulaska u Obećanu zenlju. Biblija kaže da je u vrijeme robovanja pod Madijanima osiromašio Izrailj veoma. Jer su ovi mnogobrojni osvajači koji su došli sa juga, činili nevjerovatan zulum. Kad bi Izrailjci posijali svoja polja, svake godine dolažahu Madijani i Amalici neposredno pred žetvu i na ona zasijana polja, nadirahu kao skakavci, sa bezbrojnim kamilama, sa stadima svojim i šatorima, pa potirahu rod zemaljski i pustošahu zemlju. Kako se to iz godine u godine ponavljalo, u toj krajnjoj bijedi sjetiše se grešni Izrailjci Boga svoga i očajni zavapiše k Njemu. A Gospod se smilova, javi se Gedeonu i reče mu, da ide i izbavi narod Izrailjski iz ropstva Madijanskog. U to vrijeme Gedeon bješe prost težak i rabotaše na svojoj njivi. Pa u prostoti svojoj odgovori Gedeon Gospodu: Čime ću ja izbaviti Izrailja? A Gospod njemu na to: ja ću biti s tobom, te ćeš pobiti Madijance kao jedan (Sud. 6, 16). Ne povjerova u ovu nebesku viziju odmahoprezni Gedeon, jer da je zaista jedan tako krupan posao namenjen od Boga njemu, jednome seljaku iz najsiromašnijeg plemena, Manasijina, i najmanjem u domu oca svojega (Sud. 6, 15). Zato Gedeon potraži od Boga 
neko znamenje tj znak. To je ona poznata priča o runima, I kad mu traženo znamenje biješe dato od Boga, on se pokrenu, objavi narodu volju Boziju, uloži trud i ubrzo sabra 32.000 ljudi za boj. Ali mu tada Gospod reče nešto nevjerovatno: ”mnogo je naroda s tobom, zato im neću dati Madijana u ruke, da se ne bi hvalio Izrailj suprot meni govoreći: moja me ruka izbavi. (Sud. 7, 2). I naredi Gospod Gedeonu da objasni: ko se boji i koga je strah, neka se vrati (Sud. 7, 3). Šta se dogodi? Kada Gedeon to objavi narodu, ne manje nego 22.000 ljudi napustiše front i vratiše se kućama svojim! Ostadoše dakle svega 10.000 njih sa Gedeonom. Ali i ovaj broj bješe suviše velik za Gospoda nad vojskama. Zato zapovijedi Gospod Gedeonu, da dovede vojsku svoju na jedan potok, pa da posmatra, kako će ko da pije vodu. Jedni će zahvatati vodu rukom, prinositi ustima i laptati, a drugi će kleknuti na kolena, pa se nagnuti i piti sa potoka. 
I reče Gospod Gedeonu, da one prve zadrži za boj a ove druge otpusti. Ali onih prvih, koji laptaše vodu iz ruke, beše svega tri stotine ljudi!  No Gospod reče: s tijeh trista ljudi koji laptaše vodu izbaviću vas i predaću ti u ruke Madijane. A Madijana beše mnogo kao skakavaca, i kamilama njihovijem ne bješe broja; bješe ih (Madijana) kao pijeska po brijegu morskom. I trista ljudi imaše zadatak od Boga da pobede toliko mnoštvo! 
Šta učini Gedeon sa tom svojom malenom četom? Nešto slično što je Vojislav dao svojim sinoima i vojnicima. Dade svakome vojniku po jednu trubu u ruke i po jedan lonac vodonosni, a u svakom loncu zapaljen luč. Pa udari noću na Madijane. Kada se približiše Madijanima svaki vojnik zatrubi u svoju trubu i svaki razbi svoj lonac. Kada trista truba jeknuše i trista lučeva sinuše sa svih strana, Madijani se uplašiše, a njihove se kamile zbuniše; niko nikoga ne raspoznavaše u mračnoj noći, nego drug na druga mačem udaraše. I tako jedni se međusobno poklaše a drugi pobjegoše, da na drugoj strani sretnu smrt. Pobjeda Gedeonova biješe potpuna.
Jasno je iz ove priče pouka da rat ne odlučuje broj, neki resursi i sl… nego Bog. Na čijoj je strani pravda.Zato su se u ovoj divnoj prici u Ljetopisu obistinile one proročke riječi: ”jedan čovjek između vas goniće hiljade, jer Gospod Bog vaš vojuje za vas.”