недеља, 09. новембар 2014.

TUDJEMILI - BOŽIJA MILOST


Glava XXXVIII " Tada je kralj stao na ono mjesto i prozva ga "Božija milost", što se latinski kaže: "Dei misericordia", a to se mjesto tako zove sve do današnjeg dana zbog toga što je Bog podario milost kralju, naime da ne bude ubijen od svoga sina, kao i zbog toga što je tako golemo mnoštvo predao u ruke malom broju ljudi.

Istorijski kontekst
Ljetopisac nam detaljno donosi interesantesantne segmente iz Tudjemilske bitke. Koji nam daju i odgovor o porijeklu odredjenih toponima u okolini Bara gdje se odvijala ova legendarna bitka za nezavisnost Duklje. Tudjemili je selo na uzvišenijim jugozapadnim padinama Sutormana u Opštini Bar, koje je nazvano tako po ovoj  legendi iz Ljetopisa popa Dukljanina o mogućem oceubici u bici 1042. na ovom lokalitetu. Da nije bilo Dobroslavovog uzvika „Bože, pomiluj!“ njegov bi ga sin ubio. Naime, ljetopisac piše da kad je, goneći Vizantijce i ubijajući ih, kralj Dobroslav sa svojm sinovima i sa svojim ljudstvom prešao preko potoka koji teče Prapratnom i dospio u šumu, Gojislav, ne prepoznavši svog oca, budući da su bili prašnjavi i krvlju poprskani, i jedan drugoga nijesu razaznavali. Zato on nasrne na oca i zbači ga s konja na zemlju ali ga ipak nije ranio. Tada otac jakim glasom povika: "Bože pomiluj, Bože pomiluj!", a sin ga odmah po glasu poznade, pa brzo sjahavši s konja, obuhvati mu nogu i reče:"Oprosti oče, zaista te nijesam prepoznao", a kralj mu odgovori: "Ne boj se sine jer je Božija milost, još sa nama, zato što me nijesi ranio i ubio". Tada je kralj stao na ono mjesto i prozva ga "Božija milost",  zbog toga što je Bog podario milost kralju da ne bude ubijen od svoga sina, kao i zbog toga što je tako golemo mnoštvo predao u ruke malom  broju ljudi. Kraljevi sinovi gonili su neprijatelje do rijeke Drima.

Biblijska refleksija

Ova interesantna priča otvara nam prostor da kažemo nešto više o centralnom pitanju Jevandjelja. To je Božija milost i spasenje koje ona donjela čovjeku po vjeri u Hristovu otkupljujuću žrtvu na krstu. Ako jedna Riječ može da opiše životni odnos prema Bogu i naše razumijevanje onog što primio ta riječ bi svakako bila - MILOST. Jer sveukupno Božje djelovanje s čovječanstvom u sadašnjem vremenu očituje se isključivo na temelju milosti. To znači da Bog pokazuje prema svakom čovjeku naklonost koju nije zaslužio.
Zato je ovaj odeljak Ljetopisa tako slikovit kada govorimo o milosti. Jer Dobroslav, za kojeg u Ljetopisu ne vidimo neko posvećenje i religioznost, (za razliku od njegovog strica sv. Vladimira na čiji je prijesto sjeo) prima izvanrednu naklonost i nezasluzeno spasenje usred bitke. Njegov vapaj "Bože pomiluj" u kritičnoj situaciji bilo je dovoljno za nadnaravnu Boziju intervenciju. Jer Gospodnja milost je toliko široka i duboka da "SVAKO ko prizove ime Gospodnje biće spašen" (Rimljanima 10.13). I to je tako jasno shvatio Dobroslav i njegov sin Gojislav da su zbog svega što su doživjeli tog dana to mjesto prozvali "Božija milost". A svi smo mi , ruku na srce, manje ili više dobroslavi i gojislavi. Svima je nama potrebna Božija milost u životnim sitaucijama a posebno za oproštenje grijeha i spasenje duše. Čovjek je jednostavno buntovnik protiv Božjeg svetog Zakona: “ Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave.” (Rimlj.3:23), “ I vas, koji ste nekad bili otuđeni i koji ste postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima.” (Kološ.1:21). Radi toga, čovjek ako bi se gledali ukupno njegova (ne)djela, ne zaslužuje ništa drugo do Božju osudu. Zar ne piše u Pismu
“ Uistinu, ako tko vrši sav Zakon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac za sve.” (Jakov 2:10).

Kao takav, čovjek je subjekt Božjega prokletstva. Zbog toga što je čovjek odbacio i ubio Božjega Sina, čovjek nikako ne može da zasluži spasenje i vječni život. Milost je božja zato slobodna odluka da put spasenja učini dostupnim svim ljudima, iako Bog nije obavezan da ikoga spase. To znači da čovjek , od Adama do danas, ne može biti toliko dobar da sam zasluži boravak u Raju. Milošću Bog pruža tu dobrobit, bez ikakvog razmatranja zasluga.

Bog je ljubav; ali kad Bog iskazuje svoju ljubav prema okrivljenom, nečistom, buntovnom grešniku, tada je to milost. Ta ljubav što se ispoljava prema grešniku je zadivljujuća, neshvatljiva i najkontroverznija tema svih teoloških rasprava od Hrista pa do danas. Svi vole i priželjkuju za sebe ljubav i naklonost Boziju, i opravdavaju svoje greske, no ljubav koja se spušta na neke druge grešnike, pa i one nase neprijatelje je nešto što se ovim prvima, sada naprasno "pravdoljubivim", ljudima nikako ne svidja i ne ulazi u glavu.

No zato je milost nešto najčudesnije što se očitovalo čovjeku kroz Hrista, ta ljubav i milosrđe, kada ne zaslužujemo ništa drugo nego srđbu i osudu. Milost se vidi kroz Božje davanje najboljega s neba da spasi najgore na zemlji. U tome se Milost razlikuje od milosrđa - milosrđe se shvata kao neprimanje kazne koju je neko zaslužio, dok je milost primanje dobrobiti koju neko nije zaslužio. Zato iz perspektive nevernika, koji ne zna nista o ovome, milost izgleda kao sreća.

Medjutim, hvala Hristu, Božja milost je činjenica za nas, jer Bog nije odbijen našim grijehom niti ograničen u svom djelovanju. Bog je sve znao i šta smo uradili i šta bi sve mogli učiniti i prije nego nas je spasio, pa ipak je dao svoj život da nas spasi. Zato nema ničega što bismo još mogli ili trebali učiniti kako bismo bili "bolji" za nebo. Božji cilj za nas, nije u tome da učinimo ovo ili ono da bi postali "pravedni". Ono što trebamo učiniti jest, da prihvatimo ono što je Isus već učinio za nas na Golgotskom krstu prije 2000 godina i da živimo naš život u skladu sa principima Božje riječi.  Ako želimo ugoditi Bogu, onda prosto samo trebamo dozvoliti Bogu, da primijeni svoju milost u svakom području našega života. 

To je ono što me impresionira kod Dukljanina, i daje mi da mu vjerujem. On je ovu slavnu pobjedu objasnio Bozijom miloscu. On ne pokušava da učini "svetijim" i "moćnijim" začetnike naše dinastije Vojisavljevića nego što oni zaista jesu. Prikazuje ih kao obične i iskrene ljude kojima je za pobjedu nad nadmoćnijim neprijateljom potrebna "Božija milost"... Naravno to ne umanjuje njihov uspjeh i podvig , niti umanjuje nevjerovatnu hrabrost i srčanost u borbi za svoju otadzbinu, naprotiv. Ovi junaci samo priznaju da im je taj dan zaista bila pokazana izvanredna milost od Gospoda, da im je Ona sačuvala živote i da bez Nje bi izgubili glave i ništa ne bi mogli postići,.. I to je diivna istina.. To mjesto Tudjemili , koje eto znači i simbloziju Boziju milost, i cijela ta čudesna bitka za nezavisnost i slobodu uči nas i svjedoči o Božijoj milosti i nakon hiljadu godina naše crnogorske istorije. Jer zaista bez te milosti i bez Hrista ne bi bilo ni nas, ni Tidjemilske.pobjede, niti Duklje, niti Crne Gore.
Milost nam je zaista potrebna, "Gospodi, pomiluj, Gospodi pomiluj"... Ta nezasluzena Njegova naklonost u svim našim životnim borbama i teškim izazovima na ličnom ali i na nacionalnom planu. Potrebna nam je ta Tudjemilska "Božija milost" koja je sačuvala porodice, naše očeve i sinove, dala nam snagu i hrabrost da se održimo u zli čas, da i danas, kao tada, možemo odoljeti i protiv mnogo nadmoćnijeg neprijatelja,i čak nadjačati ga i pobjediti.. Slava neka je zato našem Gospodu i spasitelju Hristu Isusu, po kojm nam se objavi milost. U vijeke vijekova. Amin!