недеља, 02. новембар 2014.

PRIČEST SV. VLADIMIRA

Glava XXXVI "....Tada kralj, pošto se pomolio, ispovijedio i primio tijelo i krv Gospoda.......

....a držeći u rukama onaj krst koji je bio dobio od cara, reče: "Molite se za mene, gospodo moja, da umirem bez krivice, neka ovaj časni krst, zajedno sa vama, bude meni svjedok sudnjeg dana".

biblijska refleksija

U posljenjim dogadjajima pred pogibiju koje donosi Ljetopis o sv. Knezu Vladimiru u ovoj XXXVI glavi nesumljivo vidimo još jednu jasnu biblijsku refleksiju na cuvenu noć (Veliki četvrtak) kada je Gospod Isus Hrist na posjlednjoj večeri sa svojim učenicima, ostavio svojim sljedbenicima uredbu pričešća kao spomen na njegovo stradanje dokle on opet ne dođe. Vladimir poput svog Gospoda, svjestan nadolazešeg stradanja odlucuje da se pričesti. I ne samo to, već trazi od pokajanih sveštenika podrsku u molitvi poput Hrista na Maslinskoj Gori koji je molio svoje apostole da probdiju zajedno sa njjm  onu famoznu "uru" . I ne mogaše...

No ovaj kratki iskaz o posljednjoj pričesti govori nam dvije vazne stvari. Prvo kroz izraz "primio je tijelo i krv Gospoda" taj ranohrišćanki stav o pričesti, da se prilikom pričešćivanja doslovno konzumira Hristovo tijelo i krv. Znači ne piše da je Vladimir uzeo "hljeb i vino" već da je "primio Tijelo i krv Gospoda"… on je vjerovao da se u ovoj svetoj tajni pričešćivanja  hljeb i vino čudesno pretvaraju u Hristovo tielo i krv.  U toj maloj crkvici u koju je Vladimir na svom putu od Duklje do Prespe, svoje golgote, glavu sklonio, zastao i zavapio Bogu. Pred oltaru desila najstrašnija i najtajanstvenija sveštena radnja kada hljeb i vino, koji su samo predstavljali Tijelo i Krv,postaju pravo Tijelo i Krv Hristova.

Kao da su se iznova mogle čuti riječi iz Jevandjelja " ...A kad su jeli, uze Isus hleb, blagoslovi, izlomi i dade učenicima i
reče: uzmite, jedite, ovo je Tijelo Moje. Tada uze čašu i zahvali, dade im i reče: pijte iz nje svi, jer ovo je Krv Moja Novoga Zavjeta, koja se proliva za mnoge radi oproštaja grijehova. (Mat. 26: 26-28)
U tom lomljnju hljeba i pijenju vina vidjelu su se naznake starozavjetne pashalne žrtve čiji će Hrist postati istinski Jaganjac. Objasnio je svojim učenicima da taj beshvasni pashalni hljeb je sada postao Hristovo tijelo, u istom smislu kao što je pashalno jagnje do
tada bilo žrtv za veliki praznik koji se sjutra imao slaviti u Jerusalimu. A ona čaša vina jeste Njegova krv Novoga zavjeta, u istom smislu u kom je krv bikova i jaraca pod Starim zavjetom: 1 Moj 24; Jev 9.
Pasha je bila najsvetiji praznik u Jevrejskoj religijskoj godini. Proslavljala je poslednji pomor u Egiptu kada su svi prvorođeni Egipćani umrli a Izraelci bili pošteđeni zbog krvi jagnječe kojom su bili poprskani njihovi dovratnici. Jagnje je sled toga bilo ispečeno i pojedeno sa beskvasnim hljebom. Božija zapovijed je bila da se kroz generacije koje će doći, ovaj praznik proslavlja (Druga Mojsijeva 12)
Hrist je svojim učenicima postavio jasnu poruku da ono što je do tada pashalno jagnje i škropljenje krvi predstavljalo žrtvu Gospodnju, tako će hjleb i vino predstavljati Gospodnje tijelo i krv ubuduće., stoga "ovo činite meni na spomen".
Od apostola pa do sv. Vadimira  u ovom smrtnom času pričest je duboko lično učešće u zajednici i u smrti Gospoda Isusa Hrista,  čime je Vladimir posvjedočimo d uprkos nepovoljnim okolnostima i preranoj pogibiji koja mu se spremla on je gajio ličnu vjeri u Spasitelja. Time je proklamovao još nešto mnogo uzvisenije - da će imati udjela i u Njegovom dijelu spasenja koje je učinio Hrist krstu. Zato je još više prigrlio uz sebe drveni krst, vjerujući sa postoji mnogo uzvišeniji put u jedno drugo, Nebesko carstvo.
I drugo što vidimo u ovom kratkom iskazu je da u Vladimirovom činu "večere Gospodnje" se koriste dva elementa: hljeb i vino. Hljeb
koji se lomi je slika Hristovog tijela u kome je Gospod odneo naše grehe na krst (1. Pet. 2:24). A vino nas podseća na Njegovu krv, koja je prolivena za oproštenje naših grijeha (1. Pet. 1:18-19; 1. Jn. 1:7). Upravo u ovom dijelu s ogleda i autentičnost Ljetopisa što je prepoznao i opservirao naš naučnik N. Banašević u svom djelu o istoriji dukljanske države . On primjećuje da se prema Ljetopisu knez Vladimir pričeštio  hljebom i vinom . Takav način pričesta je u crkvi trajao do 12.vijeka a od tada u katoličkoj samo kruhom. Prema katoličkoj vjeri je Isus Hrist pod "prilikom kruha" kao i pod "prilikom vina" potpuno i živo, tijelom i krvlju, dušom i božanstvom potpuno prisutan, za razliku od drugih teoloskih uvjerenja koja kažu da je u kruhu prisutno samo tijelo a u vinu samo krv. Tako po katolickoj teologiji za potpunu i pravu pričest nije nužno da bude "pod obje prilike". Teološki posmatrano dovoljna je pričest pod samo jednom prilikom. Iz ovakvog vjerovanja u srednjem vijeku se razvila praksa da se laicima ne pruža prilika za pričest pod obje prilike, a kasnije je i izrijekom zabranjeno laicima dijeliti pričest pod obje prilike, što je bilo utemeljeno opasnošću da se zbog gužve i sl, kalež prolije i tako "obeščasti krv Kristova". Ipak treba reci da danas je pričest pod obje prilike opet moguća u katoličkoj crkvi za sve vjernike koji se mogu pričestiti pod jednom prilikom, crkva preporuča podjelu pričesti pod obje prilike posebno na veliki četvrtak. No to još nije posvuda praksa.

Na kraju, da od ovih teoloskih detalja, se ipak vratimo suštini.ovog ulomka iz Ljetopisa, a to je Pričest jednog umirućeg sveca koji traži zajednicu sa svojim Spasitelem, kao zaloge budućeg vaskrsenja i besmrtnosti, po onoj Hristovoj "Koji jede moje telo i pije moju krv ima život večni; i ja ću ga vaskrsnuti u poslednji dan (Jn. 6,54).

U toj Tajni Svetog Pričešća mi se ponovo sjedinjujemo s Bogom i zadobijamo slobodu od vlasti smrti. Smrt je i posljedica grehopada naših praroditelja, koji su otpali od Boga, pa su oni, a u njima i svo čovječanstvo, izgubili dar besmrtnosti. Iako mu po zakonima zemaljskog života predstoji da okusi smrt, ona za sv. Vladimira ali i za sve istinske hrišćane postaje neki formalan čin, koji više nema pređašnje zastrašujuće značenje. Nijesu bez razloga prvi Hrišćani dan smrti nazivali rođenjem za vječni i blaženi život. Hristove Tajne jesu Božanstvena hrana koja tajanstveno i neprijemetno mijenja našu prirodu, pripremajući je za večni život u Carstvu Nebeskom.