субота, 08. новембар 2014.

BITKA NA TUDJEMILU - DUHOVNA POZADINA

Glava XXXVIII "i kad budete blizu, nemojte se plašiti, već budite hrabri i muški se borite. Svemogući Bog naime, predaće ih u naše ruke...

...U to vrijeme neki Baranin, kraljev prijatelj, u namjeri da prestraši Grke, pridje Kursiliju i reče mu: "Čuvaj se gospodaru i budi oprezan i
gledaj kako da se izvučeš, znaj dobro da si sa svih strana opkoljen veoma velikim snagama". Ova opomena se razglasila po logoru i sve obuze veliki strah...

...Grci se zaista počese jako plašiti, pa pošto su slušali kako se oni sporo spuštaju a kako je bila noć i nijesu mogli da vide, mislili su da
se radi o veoma velikoj vojsci, kao što su bili čuli od Baranina. “

Istorijski kontekst:

Bitka kod Bara (poznata i kao bitka kod Sutormana ili bitka na Tuđemilskom polju) se odigrala najverovatnije 07.10.1042. godine, neposredno nakonponoći između odreda kneževine Duklje koje je predvodio  knez  Stefan Vojislav i vizantijskih snaga predvođenih dračkim strategom Mihajlom. Bitka zapravo predstavlja iznenadni noćni napad Vojislavljevih odreda na vizantijski logor u planinskim tjesnacima, koji se okončao potpunim porazom vizantijskih snaga i pogibijom 7 njihovih zapovJednika (stratega).

Dok su se Vizantinci vraćali, misleći da su potobili Duklju , išli su kroz uske prolaze koje je od ranije držao pod kontrolom Stefan Vojislav. Njegov plan je bio da iskoristi svoje visoke položaje i da u iznenadnom noćnom napadu razbije vizantijsku vojsku. Kada su se Vizantinci zaustavili i napravili logor da prenoće, Vojislav je njihovom zapovjedniku poslao jednog Baranina koji je trebalo da ga, kao vizantijski prijatelj, ubijedi da je opkoljen ogromnom vojskom i da mu je bolje da odmah bježi da bi se spasao, istovremeno šireći tu vest po samom logoru stvarajući paniku. Tokom večeri se na nebu pojavila kometa (u pitanju je kometa koja se videla 06.10.) , što je unelo dodatni nemir u vizantijsku vojsku.

Narednog dana, tokom noći, Stefan Vojislav je iznenada pokrenuo svoj napad na usnuli vizantijski logor. Napad je otpočeo udarom sa okolnih visova po logoru, kako strelama, tako i kamenjem koje je izbacivano iz svih mogućih sprava za bacanje i kotrljanjem velikog stenja na sam logor, uz glasnu viku i duvanje u rogove čime je stvaran utisak da napadača ima mnogo više nego što ih je zaista bilo. Iznenadni noćni napad zatekao je Vizantince potpuno nespremne i njihove snage su u potpunosti razbijene, čime je Vojislav izvojevao veliku pobjedu.
Knez Stefan Vojislav naslijedivši dukljansko prijestolje od Svetoga Vladimira,  dugo je vremena bio vizantijski vazal…. Ali je ovom pobjedom Duklja izvojevala državnu nezavisnost a Vojislav postao utemeljivačem dinastije Vojislavljevića, prve istorijske crnogorske dinastije. Njegov nasljednik, Mihailo, postat će najkasnije 1077. kralj Dukljanskih Slovena. Pobjeda Dukljana kod Bara 7. oktobra 1042. je prva u nizu istorijskih crnogorskih vojnih pobjeda i slavi se sada kao službeni Dan Vojske Crne Gore. 

biblijska refleksija
Na prvo čitanje ovog drtaljnog i slikovitog prikaza jedno od najslavnijih pobjeda Dukljana za svoju nezavinost, mogu se vidjeti svetopisamski stil prikaza borbe. Naš autor iz Duklje gotovo na identičan način kao Ljetopisci kraljeva Izraela i Jude daje čitaocima jednu duhovnu pozadinu bitke. Kao da se Gopod bije na strani pravednika i da zemaljska bitka prestavlja samo manifestaciju onr još stvarnije bitke koja s dešava u Nebu. To s najbolje vidi kroz ovu mnogo ponavljanu starozavjetnu borbenu izreku " Svemogući Bog naime, predaće ih u naše ruke..." i sl. Koju susrecemo u stihovima
5.Mojsijeva 7,24, I predaće careve njihove u tvojeruke da zatreš ime njihovo pod nebom ".. " Suci 4,2, Predade ih Gospod u ruke Jabinu.." itd. Stav koji iz tog proizilazi je dosta kontroverzan, da navodno Bog aktivno ucestvuje u zemljaskim ratovima i istrbljivanju ljudi. D navodno staje n jednu ili drugu stranu ili sto je jos teoloski najopasnije da se zemlajkim ratovima , koji imaju neke prerogative vjerskih, pristupa kao borbi bogova, koj jr veoma cesta predstva u Helenizmu pa i Judeizmu.. U knjizi Jeres kosovskog mita ostro sam kritikovao svetosavski prikaz Kosovske bitke kao neke duhovn bitke u kojoj se bore Andjeli i Demoni, Hrist protiv Alaha i sl. Jer to bi onda bila jedna starozavjetna jeres da se jedan klasican medjunarodni isukob i osvajački rat predstavlja kao neka duhovna bitka. Jer nakon Hrista, uspostavljen je jedan mnogo uzviseniji zavjet izmedju covjeka i Boga, nasa borba nij protiv krvi i mesa, protiv bilo koje nacije ili rase, vec jedino i iskljucivo protiv grijeha, demonskih sila i utvrda u ljudskim umovima. Bitka je duhovna i mi hriscani imamo vlast da "u ime Oca, Sina i Svetoga duha" stajemo "na zmije i škorpije i na svaku nečastivu silu i neće nam nauditi". Nijesmo pozvani da oruzjem i ratom rjesavamo svoje konflikte , vec u jednom potpuno drugom duhu trazimo rjesenja u miru i dijalogu.
Zato i pored jasne slicnosti sa starzavjetnim bitkama Izraela za svoju Obecanu zemlju ja necu povlaciti paralele sa ovom po znacaju ravnom crnogorskom bikom na Tudjemilu za svoju nezavisnost, i pokusavati kao neki da na mala vrata uvedu nacionalizam u hriscanstvo.
Potpuno drugu stvar bih izdvojio kao biblijsku refleksiju u ovom dijlu Ljetopisa. Refleksiju vidim u snagu izgovorene riječi, o kojoj Biblija svjedoci od prvog do zadnjeg slova. Bog je stvorio sve i nebo i zemlju kroz Riječ. I za Riječ i kroz Riječ (Logos) koja je Isus Hrist je došlo sposasenje.
Tako u ovom kratkom prikazu bitke kod Bara, vidimo da su riječi u opredjelile ishod bitke. Da.su preokrenule u pobjedu jednu gotovo bezizlaznu situaciju. Tako se snagom riječi, tim duhovnim mačem, jedna malobrojna Vojislavova vojska uspjela suprostaviti ogrmnoj Vizantijskoj armiji i izbojevati pobjedu.
Naime, jednoj strani se riječima podigao borbni moral i ohrabrila slabašna dukljanka vojska a na drugoj se strani riječima jednog lokalnog mještanina proširio strah kao požar po cijelom vizantijskom logoru. I to takav strah da su se okupatoru počele prividjati stvari u odsudnim trenucima borbe, da su vidjeli ogromne vojske tamo gdje ih nije bilo. Zato i smatram važnim istaći presudni značaj i odgovornost izgovorne Riječ jer ćemo "po njima biti sudjeni" čak i za onu " uzaludno izgovorenu riječ" ćemo odgovarati i polagati račun.

Jer Biblija uci da izgovorena riječ ima silnu kreativnost, a njena ispravna upotreba od
životne je važnosti za pobednički hrišćanski život. To " nevidljivo oruzje" je Dobrosavu (Stefanu Vojislavu) i njegovim sinovima donijelo istorijsku pobjedu koj se i danas slavi u Crnoj Gori, jer "vjera dolazi od propovijedanja riječi". Zato, da bi zaista bila blagoslovljena i  djelotvorna, ta izgovorena riječ mora imati ispravan temelj u Rieči Bozijoj.. Iako i one druge bogohulne riječi nijeu bez uticaja i jos vis nijesu bez posljedica i odgovornosti.
No, ovaj uvodni ohrabrujući poklič Dukljninovog Dobrislava bio je popun onog Davidovog kojeg je izrekao svojim generalima u 2, Sam 10..12  "Budi hrabar, i držimo se hrabro za svoj narod i za gradove Boga svog; a Gospod neka ucini šta mu je po volji." riječ je donijela Hrabrost u srcima. A hrabrost je duhovnog karaktera, kao i što je kukavicluk grijeh (Otkovenje 21.8.) ”A strašljivima i nevernima i nečistima i ubicama i bludnicima i vračarima i idolopoklonicima i svima lažama, njima je udeo u jezeru koje gori ognjem i sumporom, što je druga smrt.”

Toliko je strasljivost prepoznata kao losa osobina da se pominje prva kod nabrajanja smrtnih grijeha zbog kojih neki nece vidjeti spasenje. Carstvo Nebesko nije destinacija za kukavice. Potrebna je hrabrost da bi se bilo hrišćaninom. Svako od nas individualno, mora pokazati odlucnost u vjeri i postaviti svoju nadu u Isusa Hrista, jer ćemo jednog dana, ponaosob, stati ispred Njega, na sudu, kad pređemo iz ovog svijeta u onaj drugi.
Generalno, zato, hriscansto je veliki izazov. Ljudi će vas možda ismejavati, dosađivati vam, podbadati vas zbog vaših uvjerenje koja nijesu "cool". Možda ćete biti i fizički povređeni zbog Onog u kog vjerujete. Potrebno je biti hrabar da bi se čovek izjasnio kao hrišćanin, pogotovu u našoj današnjoj kulturi. Mnogi se plaše šta će drugi misliti o njima, posebno u malim sredinama kao što je crnogorska. Ali ako ste kukavica u smislu da ne možete stati otvoreno kao Hristov sljedbenik i ne možete pratiti Hrista, onda ne možete ni imati ispravan sistem vrijednosti.
Ja ovdje govorim uopšteno o hrabrosti i strahu, koji dolazi od ispravnog ispovjedanja svoje vjere, a ne samo o stavu u nekim borbenim dejstvima. Jer ova tudjemilska borba je samo jedan od plasticnih primjera kako se ovo važno pitanje reflektuje u zivotu i kako strasljivi ljudi iako su mnogostruko faktički nadmocnoji gube bitke i propadaju. A oni koji "imaju srce" i koji su hrabri grabe i odnose nevjerovatne pobjede.
Kako doci do te hrabrosti? Samo kroz silu Riječi Bozije, koja se prima vjerom. Medjutjm, danas u ovom otudjenom sekularizovanom svijetu Biblija nema nikakav autoritet. Ne moze naci u našem obrazovnom sistemu, pa ni svoje mjesto na policma sa drugim svakodnevnim knjigama koje (ne)čitamo, a kamo li nešto više.

A da ne pricmo da danasnji covjek ne uspevaju ni razlikovati Riječ Božju koja daje opštu spoznaju o Bogu i Riječ Božju koju
Bog upotrebljava da bi čovečjem srcu dao vjeru za određenu situaciju. Upravo ta druga vrsta vijere je ona koja stvara čuda i koja donosi čudesne preokrere i pobjede poput ove na Tudjemilskom polju.

U grčkom jeziku na kojem je izvorno pisan Novi Zavjet postoje dve riječi za "riječ", logos i rhema, Reč Božja, logos, stvorila je svijet. Logos je opšta Reč Božja i proteže se od
Postanja do Otkrivenja, jer sve te knjige direktno ili indirektno govore o Reči tj. o Isusu Hristu. Čitajući logos čovjek može primiti svo znanje koje vam je potrebno o Bogu i Njegovim obećanjima; ali čitajući o tome, ne primate vjeru. Primili ste znanje i razumijevanje o Bogu, ali nijeste primili vjeru.

Rimljanima 10,17 koji sno pomenuli pokazuje nam da je materijal potreban za izgradnju vjere nešto više od samog čitanja Reči Božje. "Prema tome, vera dolazi od propovedanja, a propovedanje biva riječju Hristovom." U ovom stihu "reč" nije logos, nego rhema. Vera specifično dolazi slušanjem rheme. Duh Sveti koristi neke stihove iz Pisma (Logos) lično ih oživljavajući nekoj osobi. Kao da prima dar. U našem slučaju iz Ljetopisa to je dar hrabrosti. S tim darom hrabrosti mi našu vjeru stavljamo u praksu. I onda su čuda moguća. Bog je na djelu. Ovako razumijemo pravu duhovnu pozadinu Tudjemilske bitke.