уторак, 28. октобар 2014.

OSVETA GOSPODNJA


Glava XXXVI : "A da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi mučeni raznim slabostima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave. Noću, pak, svi su tamo vidjeli božansku svjetlost kao da je gorjelo mnostvo svijeća.
Tako dok je bio pred Dračem, jednog dana kad se gostio, odjednom mu se pojavi naoružani vojnik u liku svetog Vladimira, i obuzet strahom poče na sav glas vikati: "Pritrčite, moji vojnici, pritrčite i odbranite me,
jer Vladimir hoće da me ubije!" I ovo izrekavši, usta sa svoga prijestola da bi pobjegao, ali ga odmah pogodi anđeo, sruši se na zemlju
i umrije tijelom i dušom. Tada njegovi sinovi i vojnici i sav narod, obuzeti velikim strahom i nemirom, zapale vatru po logoru i iste noći
pobjegoše svako u svoje mjesto. I tako se dogodi da najgori ubica, koji sjedeći za ručkom bijaše naredio da se Vladimiru posiječe glava, i učini ga mučenikom, sam bude pri ručku ubijen, kako se dokazuje anđeo satani.”

Istorisjki kontekst

Trebamo jos jednom podvuci, iako nam je to u drugom planu, da Ljetopis ima svoju  istorijsku utemeljenost. Vladimir je istorijska licnost a njegova tragična smrt istorijska činjenica, koju su mnogi istoricari potvrdili.
Već su prvi istraživači primijetili da se XXXVI glava Ljetopisa, koja obrađuje život dukljanskog kneza Vladimira, izdvaja od ostalih odjeljaka Dukljaninovog spisa. Smatra se, ne bez ozbiljnih prigovora, da ova glava predstavlja jednu cjelinu, jedno crkveno žitije, koje je napisano odmah poslije Vladimirove smrti, koje je Pop Dukljanin, u integralnom ili prerađenom obliku, unio u Ljetopis. Diskusija o karakteru ovog žitija, o vremenu kad je, na kom jeziku i kojim povodom napisano još nije okončana. Vladimirovo zarobljavanje od strane Samuila, brak sa Samuilovom kćerkom Kosarom, povratak u Duklju i tragična smrt u Prespi,imaju u Dukljaninovom izlaganju snagu ubjedljivosti. Kao najjači argument za vjerodostojnost ovog odjeljka u Ljetopisu navodi se što o Vladimiru govori slično i vizantijski ljetopisac Jovan Skilica, koji je živio ranije od Popa Dukljanina. O mučeničkoj smrti kneza Vladimira Skilica govori na dva mjesta. Prvi put pri opisu namjere cara Vasilija II da poslije zauzeća Ohrida, 1015. godine, pođe prema Draču koji je bio u rukama Vizantinaca, pa nastavlja: 
''Jer dok je Trimalijom i obližnjim oblastima Srbije vladao Vladimir, po kćeri Samuilov zet, čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrlina, prilike su u Draču bile mirne. A kad Jovan pogubi Gavrila, i kad ovaj (Vladimir) bi prevaren i povjerova zakletvama koje mu Jovan dade preko Davida, arhiepiskopa Bugarske i sebe njemu predade i poslije kratkog vremena bi pogubljen, onda se tamošnje prilike uveliko poremetiše i uzburkaše, budući da je Jovan iz dana u dan, često preko svojih vojskovođa ili sam, lično pokušavao da ponovo osvoji grad”. 

Još jednom Skilica spominje Vladimira, povodom pogibije Jovana Vladislava kod Drača 1018. godine. Nabrajajući članove makedonske vladarske porodice, koji su se predali caru Vasiliju II, u logoru kod Ohrida, Skilica spominje ''ženu Jovana Vladislava koja je sa sobom vodila tri sina i šest kćeri i vanbračnog sina Samuela, i od Radomira, Samuilovog sina, dvije kćeri i pet sinova, od kojih jedan bješe bez očiju, budući da je od Jovana bio oslijepljen, onda kad je pogubio Radomira, Samuilovog sina, sa ženom i Vladimira njegovog zeta''. 
Zato mozemo zakljuciti da se Skilica uz odredjene nemale razlike slaže u bitnom sa Popom Dukljaninom da je Vladimir bio oženjen Samuilovom kćeri i da je na prevaru ubijen od Jovana Vladislava 1015.godine.

biblijska refleksija

Ovo je veoma vazan dio ljetopisa koji ima duboke teoloske implikacije za analizu Ljetopisa. Ja bih rekao da citavo ovo zitije sv. Vladimira, pravednog mučenika ne bi bilo tako snazno da nije ovog odeljka koji pokazuke gnjev Boziji i direktnu natprirodnu intervenciju nad dusmaninom koji je pogubio jedno tako plemenito ljudsko bice kao sto je bio Vladimir. Ovakvo uspostavljanje nebeske pravde i izlice suda danas bi naisla na osporavanje savremene teologije koja je sklona samo isticanju Božje ljubavi na račun Njegove svetosti. Ona prenaglašava činjenicu da je Njegova ljubav neograničena i teži obezličavanju ideje Bozije odmazde za stradanje pravednika koji nije uzimao sud u svoje ruke. Svemir je, kako neki teolozi kažu, kao žica pod naponom koja će neizbježno opeći one koji dođu u nedozvoljen dodir s njom. Mnogo je istine u slici »žice pod naponom«. Ja mogu skoro vidjeti taj gnjev Boziji koji se nagomilavao gledajuci dokle su ljudi spremni da idu protiv Boga i protiv njegove djece. Iako nas Biblija uči da zlo donosi sopstvenu platu (Osija 13,9; Jeremija 6,19; Priče 26,27; 28,6.10; Psalam 34,21; 37,14.15), ne smiju se prenebregnuti djelovi koji kazu da su hriscani "zenica oka Njegovoga" da ko dira djecu Boziju ubada prst u zenicu oka Gospodnjega.
Svakako pojam Božjeg kažnjavanja zlih ljudi najčešće se sastoji u tome što ih On prepušta njihovoj zlobi (Rimljanima 1,24-28); Psalam 81,12; Dela 7,42), kojom svojim namjernim ostajanjem u grijehu žanju njene strašne posljedice.
Ali moramo razumijeti da kada Pismo govori o Bogu koji ubija, kao i u ovom djelu Ljetopisa o pogibiji Vladislava, takvo "ubijanje" je zapravo djelo neprijateljske vojske ili zlih ljudi (Jeremija 33,4.5). U 1. Dnevnika 10,14 čitamo kako Gospod »ubi« Saula zbog njegovog prestupa, ali 4. stih kaže kako »Saul uze mač i baci se na nj«.
Medjutim, mnogi teolozi će otići dotle da tvrde kako Bog nikad ne ubija; On samo dopušta sotoni da oduzme život kad god to odgovara Njegovim planovima. Takvo shvatanje, osim toga, nije samo biblijski neodrživo; naprotiv, ono se temelji na nelogičnoj pretpostavci po kojoj je sotona uvijek spreman na saradnju s Bogom, ubijajući sopstvene sluge koji ometaju sprovođenje Božje volje! Pa i kad bi to bilo tačno, to Boga ne bi zaštitilo od odgovornosti za oduzimanje ljudskog života. Iako David Uriju Hetejina nije lično lišio života, on je i dalje bio kriv zato što je »Uriju Hetejina ubio ... mačem« (2. Samuilova 12,9). Prema tome, ne doprinosi razumijevanju stvari ako kažemo da Bog samo »dopušta« sotoni da oduzme život. Ako Bog hoće da demoni ubijaju, a ne anđeli, kako ga to čini manje odgovornim?

Drugi argument ove "teodiceje" koji potežu oni koji odbacuju tvrdnju o "gnjevnom" Bogu koji se sveti jeste da ono što mi ljudi ne smijemo da činimo, ne smije ni Bog da čini. To nam na prvi pogled izgleda razumno. Ali ako poslužimo analogijom odnosa između djeteta i roditelja, koja je veom česta kada govorimo o Nebeakom ocu. Mnoge stvari koje su zabranjene djeci (»Ne diraj ključeve od automobila«) nisu nedopustive tek same po sebi; one su zabranjene samo zbog toga što djeca nijesu u stanju da ponesu odgovornost odraslih.To se isto odnosi i na odnos između Boga i nas. Bog nam zabranjuje određene stvari koje sâm može savršeno legitimno da čini. Bog nam zabranjuje da se svetimo, a sâm vrši osvetu (Rimljanima 12,19) ? kako čine i Njegovi ljudski pomoćnici, građanske vlasti (Rimljanima 13,1-5). Osveta, sama po sebi, nije nedopustiva, ali Bog zna da se nama ne može povjeriti da korektno izvršavamo osvetu, ako se odnosi na nas. Zato kaže "...Moja je osveta, Ja ću uzvratiti" (Rim.12.19b)
Mada je Božja osveta često indirektnog karaktera, postoji i uvjerljivo biblijsko sjvedočenje o Božjoj aktivnoj, direktnoj osveti. Oni veoma poznati starozavjetni tekstovi kojima se opisuje Božji karakter, potvrđuju činjenicu da je On istovremeno i krajnje dobar, pun ljubavi i praštanja, i krajnje revnostan u pogledu kažnjavanja i osvete (2. Mojsijeva 20,5; 34,6.7; 5. Mojsijeva 7,9.10).
I u Novom zavjetu se ponavlja isti dvojni naglasak: Bog spasava i pogubljuje (Jakov 4,12). Jedna od najsnažnijih slika Božje osvete nalazi se u Otkrivenju 19,11-21 ? i baš to je predstavljanje Sina! Isti zavjet koji kaže »Bog je ljubav« kaže i »Bog je oganj koji spaljuje« (Jevrejima 12,29). On je osvetnik (Rimljanima 12,19; Jevrejima 10,30). I Isusa je obuzimao gnev (Marko 3,5; upor.: Otkrivenje 6,16). On je prokleo, uništio smokvu i istjerao trgovce iz zbornice (hrama) (Marko 11,12-17). Isus je govorio i o Božjem gnevu (Jovan 3,36), predstavljajući Boga kao cara koji nemilosrdno kažnjava i ubija nepokajane (Matej 18,34.35; 22,7; Luka 12,46; 19,27). Tako vidimo da Novi zavjet nedvosmisleno uči o Božjem gnjevu, kako to čini i Stari zavjet. Ljudski gnjev se, razumije se, vrlo često hrani povređenim ponosom i egom. Takav nije Božji gnjev. Voleti ono što je dobro znači mrzeti zlo koje mu je suprotstavljeno (Jevrejima 1,9); prema tome, gnev i ljubav su dve strane istog novčića. Možda je to razlog što je Jovan, apostol ljubavi, bio taj koji je napisao najupečatljiviji prikaz Božjeg gnjeva u Novom zavjetu ? knjigu Otkrivenje. Antiteza ljubavi nije gnev nego ravnodušnost. Naime, Bog je sve drugo samo ne ravnodušan.  On je uznemiren kada Njegova djeca zađu na stranputicu ili su objekat ljudske pakosti i zlostavljanja. Božja mržnja prema zlu jednako je jaka koliko i Njegova ljubav prema dobru. Njegova svetost je bezopasna za ono što je pravo, a zloćudna za grijeh, baš kao što vatra može da znači i udobnost i razaranje. Njegova je slava otrov za zlo, kao što je kiseonik, koji je životno neophodan za ljudska bića, na drugoj strani otrovan za određene vrste bakterija. Dobro je jedan teolog rekao "Bog je kao materija, a grijeh kao antimaterija pa tako, kad god dođe do dodira materije i antimaterije, nastaje holokaust/ opšte uništenje".
Većina biblista slažu se da Hristos, u Mateju 5,38-48, zakon lex talionis ne odbacuje kao sudski princip, nego kao princip lične osvete. Pogrešno je kada čovek kao pojedinac uzme zakon u svoje ruke. Osveta pripada Bogu (Jevrejima 10,30) i onima koje je On za to odredio. Iako je svoje slušaoce na Gori Isus upozorio »da se ne brane oda zla« (Matej 5,39), u Rimljanima 13,4 kaže se za vlasti koje su postavljene u zemlji da su »Božji sluga, osvetnik na gnev onome koji zlo čini«. Građanske vlasti imaju pravo primene retribucije.
Prema tome, »oko za oko« i dalje je važeći princip nauke o pravu -kažnjavanje primjereno učinjenom zločinu. Ovo se zapravo reafirmiše u Propovjedi na gori, u Mateju 7,1.2: »Ne sudite da vam se ne sudi; jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam suditi; i kakvom merom mjerite, onakvom će vam se meriti.«
Da zavrsimo, ova natprirodna osveta koja j opisana u Ljetopisu, je na neki način plata tj osveta za nevinu krv sv. Vladimira, koji nije na nepravdu uzvracao nepravdom, niti se oruzjem suorostavljao zlu. Vec je cekao na Boga.. I stigao je odgovor.
»Pravedno je u Boga«, kaže apostol Pavle, »da vrati muke onima koji vas muče« (2.Solunjanima 1,6).
Krvnik Vladislav je platio glavom za mučko ubistvo pravednog Vladinira, kao sto je bilo i sa Pilatom, Judom i svim onima koji uprljase ruke krvlju pravednika..