среда, 29. октобар 2014.

DRAGIMIROVA ZABLUDA SA SVETINJOM

Glava XXXVIII  “Kad to Dragimir viđe, zgrabivši svoj mač pobježe u crkvu i stade da se odatle brani isukanim mačem.” …. Tada se nekoliko njih popnu i odozgo probiju krov crkve, pa bačajući u nju kamenje i drva, ubiju ga…

Istorijski kontekst:

Dragimir ili Dragomir bio je srpski vladar Travunije i Zahumlja iz dinastije Vojislavljevića s početka 11. veka, odnosno oko 1000. do 1018. godine. Bio je sin kneza Hvalimira, vladara Travunije i prvog
poznatog vladara dinastije Vojislavljevića. Oženio je ćerku raškog Župana Ljutomira. Sa njom je imao sina Stefan Vojislava koji ga je naslijedio. Jedini sačuvani srednjovekovni izvor koji pominje vladara Dragimira je Ljetopis popa Dukljanina, u poglavljima 34-37. Godine 1009. ili 1010. bugarski car Samuilo okupirao je Dragimirove zemlje, zajedno sa Dukljom, dijelom Bosne i Raška  Dragimir se povlači pred bugarskom vojskom u planine, ali je ubrzo u pregovorima sa carem Samuilom dobija da upravlja Travunijom i Zahumljem kao njegov vazal. Samuilo je prethodno napravio sličan dogovor u Duklji sa Jovanom Vladimirom, sinom
i nasljednikom njegovog brata Petrislava. Nakon Vladimirove pogibije u 1015.
godine od strane Samuilovog nasljednika Jovana Vladislava, posljednjeg vladara Prvog bugarskog(makedonskog) carstva, u prvoj polovini 1018, Dragimir je krenuo u Duklju u pratnji svojih vojnika sa namjerom da preuzme vlast nakon smrti njegovog bratanića kneza Vladimira. Kada je došao u Kotor, stanovnici ovog grada pripremili su gozbu za njega na malom ostrvu u Boki Kotorskoj. Dragimir je otišao tamo sa samo nekoliko njegovih ljudi, koji nisu mogli da ga brane protiv Kotorani, koji su ga na prevaru ubili. Nakon toga, njegovi vojnici vratili su se u Travuniju. Dragimirov sin Stefan Vojislav postao je vladar Duklje u 1030. godine.

biblijska refleksija

U životu Dragimira ne nalazimo nista od svetog zivota njegovog bratanca Vladimira. Medjutim, ovaj momenat ulaska u crkvu tj. svetinju da bi se izbjegla pogibija ima višeznačne biblijske refleksije i nije rijedak slučaj u istoriji.  Neki ljudi n taj način pokusavaju da se izbave, vjerovatno racunajući da će krvnici ili osvjetnici da se predomisle zbog "svetinje" i da će oprostit ili odustati od likvidacije. 
Na sličan primjer nailazimo u starozavjetnoj Knjizi o kraljevima. Kralj David je bio na umoru, njegova porodica je bila brojna. Solomonove šanse da se domogne kraljevstva bile izuzetno male. Na vlast je došao neskrivenim spletkama svoje majke i dijela vladajuce politicke i vjerke elite. Njegova je majka, samo jedna od Davidovih žena, uz pomoć proroka Natana, isposlovala je da mu nasljednik na prijestolju bude njen sin Solomon. No njegovo preuzimanje prijestolja nije bilo jednostavno. Solomon je protiv sebe imao jaku tradicionalističku stranku koju su predvodili vojskovođa Joav i Avijatar. Oni su željeli da na prijestolje postave Adoniju, najstarijega Davidova sina, kojemu je po pravu primogeniture i pripadalo prijestolje. Solomon je poslao Benaju, sina Jojadina, zapovjednika tjelesne kraljevske garde, da ubije Adoniju. Svestenika Avjatara nije ubio, ali ga je poslao u izgnanstvo samo zbog toga što je za vrijeme vladanja njegovog oca Ovaj je nosio Kovčeg saveza i bio dobar Davidov prijatelj. Vojni ko!andant Joab je uvidio svoju bezizlaznu poziciju. Odlazi u Šator Gospodnji (tadašnje centralno svetilište) i hvata se za rogove žrtvenika da bi bio pošteđen.
Kralju su to dojavili. Kralj posla Benaju da ubije Joaba. Ali je Benaja odbio ubiti Joaba u Šatoru da ne obeščasti sveto mjesto. Vratio se kralju, a kralj mu zapovijedi da ga ubije u Šatoru. Benaja je izvršio kraljevu zapovijed. Sveto mjesto je po nekom starom običaju pružalo azil onima koji počine ubistvo nehotice, ali ko namjerno ubije svojega bližnjega, trebao se pogubiti.A Joab je za zivota nekoliko puta hladnokrvno to učinio.

Starozavjetni Prorok Agej u svojoj knjizi otkriva u vezi ovoga jos jedan mnogo važniji duhovni princip kad su u putanju "svete" stvari, kroz pitanje koje je postavio cijelom zboru u Izrailju: "Ako bi se ko necist od mrtvaca dotakao cega svetoga, hoce li biti necisto? A svestenici odgovorise i rekose: bice nečisto, jer jevrejski zakon kaze: "Ko se dotakne mrtva tijela covecijega pa se ne očisti, onaj je oskvrnio šator Gospodnji; za to da se istrebi ona dusa iz Izrailja;" (4. Knjiga Mojsijeva, 19:12).
A onda im Agej odgovori na sv ovo i rece: "Takav je taj narod i takvi su ti ljudi preda mnom, govori Gospod, i takvo je sve delo ruku njihovih, i što god prinose tamo, nečisto je" . Ovo manje-više svako zna, i pojašnjava uzaludnost sveg ovog ukrivanja unutar svetinje. Medjutim Agej je postavio jos jedno pitanje narodu: "Gle, ako bi ko nosio sveto meso u skutu od haljine svoje, ili bi se skutom svojim dotakao hljeba ili variva ili vina ili ulja ili kakvoga god jela, bi li se osvetio? A sveštenici odgovoriše: ne" (Agej 2:12).
Prorok unda upita: " Da li posvećeno mesto prenosi svetost na svestenikovu odeću?". Odgovor je bio: "Ne!".
Agej je zakljucio: bliskost sa svetim stvarima ne znači da si i sam svet! Jer ti ljudi su mislili (kao što evo čine već hiljadama godina) da ce  pomoci sto necisti ulaze na "sveta mesta" da su "sveti narod",samo zato što je sama zemlja na kojoj žive sveta (o tome sam govorio u knjizi Jeres kosovskog mita u dijelu o svetom srpstvu i kosovu kao "svetoj zemlji) .
Isto tako, mnogi nazovi vjernici u vrijeme Ljetopisa i danas ubedjuju sami sebe da su
ispravni pred Bogom sve dok dolaze u njegov dom, ili da će im pomoći ako bježe u crkvu kao u kakvu razbojničku jazbinu (poznata je ta novozavjetna priča o Isusu u Hramu kada bičem tjera trgovce "svetih predmeta" i relikvija.
Pa i neki veoma religizni ljudi , koji u svome srcu nose ponos i prezrenje prema drugima, misle da će Bozja svetost nekako preci na njih kroz slavljenje i molitve svestenika.  Medjutim, ni pjevanje u crkvenom horu, ni dobra djela kroz crkvene aktivnosti, jer  ni jedna od duhovnih praksi ili crkvenih objekata same po sebi ne mogu ocistiti čovjeka od njegovog grijeha, već samo iskreno pokajanje i vjera u Hristovu otkupljujuću žrstvu na Krstu Golgote . Moze bili ko dolaziti na sastanku i uživati u atmosferi ili se skrivati u "svetinju" od krvnika, ali to neće promijeniti njegovu duhovnu poziciju pred Bogom, i uciniti ga "svetim". Jer ko god zivi u grijehu tj, sve dok ga dodiruje ništavilo, tama i smrt , "svetinja mu n može pomoći! S druge strane, naprotiv, smrt i grijeh su prenosivi. Greh je kao zarazna bolest − siri se na sve sto dotakne! Ako te grijeh dodiruje na bilo koji nacin, on pocinje da se širi po cijelom tijelu i duši.
Prorok Agej je kroz ovaj primjer objasnio Izraelu (svetom narodu) zasto je Bog uskratio svoj blagoslov nad Izrailjem. Udario ih je sušom, gradom i bolestima, i donio nezadovoljstvo, ekonomski haos, pustoš, slabe prinose. Sve zbog toga sto  su nečisti stajali pred njegovim oltarom! Nijesu pazili na svoje posvecenje, postali su pokvareni i nemoralni, a dolazili su u crkvu i prisustvovali raznim ritualima okorijelog i nepromijenjenog srca. Uzalud!
Tako je i Dragimiru bilo uzaludno sve, u zabludi je bio, da će crkvene prostorije pružiti nekakvu posebnu "duhovnu" zaštitu .