петак, 01. август 2014.

ULCINJ KAO SION

Glava XXXVI “Zatim car, sakupivši vojsku, dugo vremena napadaše Ulcinj, ali ga nikako nije mogao zauzeti.”

Istorijski kontekst:

Nakon propasti velikog Rimskog carstva, prostor koji je pokrivala provincija Prevalis postaje dio Vizantije, čije granice sredinom VI vijeka zaposijedaju Sloveni. Trebalo je da prođe nekoliko vjekova da romanizovano starosjedjelačko stanovništvo asimiluju hristijanizovani Sloveni. Tokom IX vijeka začeta je prva državna organizacija, da bi to jezgro jačalo za vrijeme arhonta Petra, i od kraja X vijeka, za vrijeme kneza Vladimira postalo poznato kao slovenska Duklja, koja od XI vijeka nosi naziv Zeta. Zetska Vladimirova knjaževina za vrijeme dinastije Vojislavljević (XI –XII vijek) postaje kraljevina, sa sopstvenom crkvenom organizacijom – Barskom nadbiskupijom.
Moćno utvrđenje te dukljanske države j bio grad Ulcinj. Na samoj morskoj obali, ove visoke zidine, omogućile su stanovništvu Ulcinja da odoli avarskim i slovenskim napadima, ali ne i vojskama Istočnog rimskog carstva, odnosno Vizantije. Ova imperija je nekoliko vjekova upravljala našim gradom ostavljajući na njemu svoj osobeni pečat. Vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit administrativno i strategijski vezuje Ulcinj (Helcynio ) za Drač i naziva ga kastelo
Ulcinj je bio i svojevrsno hriscansko utvrdjenje. Jer već od 4. vijeka hrišćanstvo se ubrzano širilo na istočnoj obali Jadrana. Ulcinjska episkopija se po prvi put pominje u buli pape Zaharija iz 743. godine. Glavne građevine u gradu bile su one koje su podizane po odobrenju mjesnih episkopa. One su davale osnovno obilježje urbanom pejsažu. Najstarija ulcinjska crkvica, u južnom dijelu Starog grada, datira sa početka devetog vijeka (813 - 820).

Ulcinjski Stari grad nalik je mnogim drugim srednjevjekovnim gradovima na Crnogorskom primorju. Okruzen je debelim kamenim zidinama i tvrdjavama, koje su vjekovima cuvari ulcinjske: istorije, kulture i tradicije. Za Stari grad, Ulcinjani kazu da je tvrdjava jedinstvene ljepote. Bedemi koji ga okruzuju direktno izbijajuci iz mora obuhvataju povrsinu od 3 ha. Sastoje se iz citadele – dio koji se jos zove gornji grad i tvrdjave vojnog karaktera, koja je locirana na najvisem kamenom platou, te gradskog naselja koje zahvata juzni prostor opasan odbrambenim zidovima. Smatra se da su prvi graditelji Starog ulcinjskog grada bili Grci iz Epira, krajem V i pocetkom IV vijeka p.n.e. Da se taj period moze smatrati i vremenom za koje se veze nastanak grada, svjedoci i jedan zapis na postolju za ikonu boginje Are na kojem pise: „Zajednica kamenorezaca (podize) Artemidi Elafavoli (boginja lova)“. To upucuje i na cinjenicu da su „kiklopske“ zidine, kako se jos zovu staroulcinjski bedemi, podigli grcki zidari. Grad koji su stvarali Grci, srusio je zemljotres u V vijeku, tako da su za za danasnji izgled Starog grada Ulcinja, najvise zasluzni Rimljani, koji su sagradili novi grad u VI vijeku. Za Stari grad se vezuju mnoge price, a ova iz Ljetopisa je jedna od ljepših.

biblijska refleksija:
U ovom zanimljivom svjedočanstvu o neisvojivosti Vadimirovog grada Ulcinja učimo jedan od najvažnijih duhovnih principa nepobjedivosti dobra. Ako čitavu ovu bitku izmedju osvajaca Samiula i hrabrog branioca Vladimira (sto je i ispravan pogled na Ljetopis) tumacimo kao borbu izmedju dobra i zla, jer ove bitke su samo jedna materijalizovana slika one istinske, gornje, nebeske , nevidljive i neprekidne bitke izmedju dobra i zla, izmedju Andjela i Demona , onda nas ovaj dio Ljetopisa uči da ono sto je Gospodnje ono je neosvojivo, nenadvladivo i vječno.
Kao sto starozavjetni ljetopis o kraljevima Judinim , svjedoci kroz vjekove da je Jerusalim (Grad mira) tacnije Gora Sion zbog zavjeta koji je On ucinio sa Izrealom i zbog pomazanika i pravednika kralja Davida i njegove mesijanske loze bio je vjekovima neosvojiv. Sion je najprije bio stara jevusejska tvrđava u Jerusalimu po kojoj se kasnije kada ga je osvojio David nazvao cio grad. Sion se proširio izgradnjom Solomunovog hrama koji je, zajedno sa svojom okolinom, postao njegov dio (Psalam 2:6; 48:2, 11-12; 132:13). Na kraju imenom Sion u Bibliji se naziva grad Jerusalim, Judina zemlja i izrailjski narod u cjelini (Isaija 40:9; Jeremija 31:12; Zaharija 9:13). 

Mnogo godina kasnije apostoli su neosvojivu svetu goru Sion uspostavili kao simbol vječne Crkve Božije , koju "vrata paklena neće nadvladati" .. Govoreći o nevidljivoj Crkvi Gospodnjoj citirali Davidove psalme koji su i nastali u liturgijama na Sionu:
Psalam 87:2-3: “Vrata sionska ljubi Gospod više svih stanova Jakovljevih. Slavno kazuju za Tebe, grade Božji!”
Sion kao riječ (koja znači "utvrđenje”), pojavljuje se u Bibliji preko 150 puta, i koristi se razlicitim značenjima. Sion je samo početku predstavljao pojam za fizički grad ali u nastavku Biblije sve više poprima duhovno značenje, pa nije samo Davidov vec i Božiji grad,.
Tako ime Sion postaje najvažniji simbol u teološkom smislu. Duhovni karakter Siona, kao sto smo rekli, prenosi se i u Novi zavet gdje mu se dodaje hrišćansko značenje Božijeg duhovnog carstva, nebeskog Jerusalima (Jevrejima 12:22; Otkrivenje 14:1). Apostol Petar govori o Hristu kao o ugaonom kamenu na Sionu: “Evo postavljam ugaoni kamen na Sionu, izabran i dragocen, i ko u njega veruje neće se postideti” (1. Petrova 2:6).
Iz svega navedenog možemo vidjeti tu moju uvodnu simetriju izmedju neosvojive tvrdjave Sionske i ove nase Ulcinjska, koju kao crkvu Hristovu koju vrata paklena neće nadvladati. Gospod nam pokazuje te visoke zidine sionske i ulcinjske i kroz njihovu neosvojivoat hoće da nas utjesi da bez obzira koliko je neprijatelja oko nas. A vrata sionska nijesu nista drugo do otpad od crkve kao sto je bio Župan koji ne stao na stranu bugarskog osvajača kralja Samuila.  To nas uči sa Ono sto je pravi biblijski simbol izdaje i neprijateljske demonske sile u ovom životu nikad neće uspjeti da nadvlada ono sto je Gospodnje. To smo vidjeli i u priči o Županu kao Judi, a to vidimo i u ovoj priči o neosvojivim zidinama Ulcinja. Gospod je tvrdo obećao da ono sto je njegovo to Sotona i sve njegove demonske sile nikad neće osvojiti. Kao sto tama nikad neće obuzeti svjetlo, tako i zlo koliko god moćno bilo nikad neće nadvladati ono sto je Hristovo. Čitava Istorija Crne Gore je silno svjedočanstvo ove istine. Od Dukljanina do Njegoša stoji ova istina :"Crnu Goru pokorit ne mogu, ma nikako da je sasvim moja..."
To je spoznao Vladika Rade da nad nama, koji smo božiji narod, je skršena djavolska sila, i u tome počiva citava poema Girskog vijenca i ohrabrenje za narastaje koje dolaze da je pobjeda nad tiraninom moguća. Kao sto Djavo nema vlasti nad hriscaninom tako ni jedna tiranija nece imati vlasti nad bozijim narodom. Ta mračna sila koja možda vlada nad svima u svijezu ali ne vlada nad nama koji smo Gospodnji!

1. Jovanova 5,18: "Znamo da ni jedan koji je rođen od Boga ne živi u grehu, NEGO GA ROĐENI OD BOGA ČUVA, I ZLI GA NE MOŽE DOHVATITI." mozemo reci samo Amin, Haleluja! Dok smo bili u carstvu tame bili smo podložni "prirodnim silama svijeta",Galatima 4,3. Ali smo danas u carstvu Njegovog ljubljenog Sina. Tu Bog odlučuje! On je Car cijelog svijeta! Sakriveni smo u Hristu. Bog nas čuva savjetom da se čuvamo i uklanjamo, 1. Carevima 17,3. Kao sto je i Vladimir to činio. Čuva nas svojim Duhom Svetim, 1. Carevima 18,2. Njegova je ruka nad nama da nas čuva kao Jezdru, (Jezdra 7,28; Jezdra 8,18-22; Jezdra 8,31. On šalje anđele da nas štite. 1. Mojsijeva 19,5-11 nam pokazuje anđeosku zaštitu nad Lotom kada su ga nasilni homoseksualci napali.

Psalam 34,8 kaže: "Anđeo Gospodnji tabor podiže oko Njegovih poštovalaca da ih spasi." Anđeli su službenici onima koji su nasledili spasenje, kaže Božja reč,Jevrejima 1,14. Oni nijesu samo mala "slatka bića" koja čuvaju malu dobru djecu, nego silni vojnici Božje vojske koji štite i sarađuju sa Božjim narodom u onom zadatku koji im je Bog dao. Oni su svi spremni službenici koji u svakoj situaciji kada smo u volji Božjoj, na Njegovom zadatku, spremno deluju u našu korist. Oni su u zatvorima, na putovanjima u pustinjama da nas hrane, svuda, kako bi pomogli svetima da ustraju i izvrše ono na šta su poslani, kao što je Izraelu dao Mihajla (Danilo 10,21). 
Jer Gospod je kadar da zastiti svoje kao sto su hriscani uspjeli da opstanu kroz sve ove vjekove. Psalam 125,1-2 kaže: "Ko se uzda u Gospoda, on je kao brdo Sion: ne pomiče se, ostaje dovijeka. Bregovi okružuju Jeruzalem: JAHVE OKRUŽUJE NAROD SVOJ ODSADA I DOVEKA."

Ovu nevidljivu silu vidimo u Ljetopisu i kroz djelovanje zmija koje su mnogo mučile Samuilovu vojsku. Kao da se čitava priroda borila na strani Ulcinja i on je uprkos dugoj i isrpljujucoj opsadi uspio da opstane i da izbjegne uništenje koje je zadesilo Dubrovnik i dalmatinske gradove koje je Samuilo poslije nadvaladao sa istom armijom.

Nista ne može da nadvalada ono sto je dobro j pravedno, mi smo pobjednici u Isusu Hristu, idemo iz "Pobjede u pobjedu… iz slave u slavu" . zato sam i govorio da je kosovska mitologija koja slavi poraz zapravo pseudomitologija i da nikako ne može biti pouka hrišćanima. Samo dobro dolazi od Gospoda, i u njemu nema nikakve promjene.. Gospod svoju djecu uči kroz svjedočanstvo pobjede i uspjeha.. Nikad nije jedan poraz, bolest ili pogibija ne dolaze od Hrista i ne ući on svoj narod kroz to.. Naprotiv, jedino pobjeda i odolijevanje neprijatelju kao sto nas Dukljanin ući , mogu biti pouka j ohrabrenje "braći u Hristu" kroz vjekove koji dolaze.. Zato je ovo veoma važna pouka za sve koji se bore za pravednu stvar i na strani su dobra, da ma koliko neprijatelja bilo i ma koliko zastrašujuća bila njihova sila, nikad neće nadvladati jer je sa nama Gospod, a pravednik sa Gospodom je uvijek u većini.. Jer kao sto moli prorok Jelisije za svojeg učenika koji se uplašio velike vojske,: "Gospode otvori mu oci da vidi da je vise naših nego njihovih !"