недеља, 31. август 2014.

ČASNE VERIGE SVETOG VLADIMIRA


Glava XXXVI “U međuvremenu Vladimir se nalazio u okovima, upražnjavajući danju i noću post i molitvu. Njemu se prikaza anđeo Gospodnji, koji ga je tješio i koji mu je nagovijestio ono što će se dogoditi, kako će ga Bog osloboditi iz same tamnice i kako će on kroz mučeništvo dospjeti u carstvo nebesko, primiti vijenac koji neće uvenuti kao i nagradu vječnog života. Tada blaženi Vladimir, potkrijepljen anđeoskom pojavom, sve je više upražnjavao post i molitvu.

biblijska refleksija

Nakon što se predao kralju Samuilu da oi spasio svoje saborce Vladimir je odveden u ropstvo i bačen u tamnicu u Perspi. Prespa ne grad na jugu današnje Makedonije, odmah uu Prespansko jezero. Prespa je tada bila prestoni grad makedonskog kralja Samuila.
Već iz prvih stihova vidimo stradanje Vladimirovo pravde radi i njegovu svetost i krotkost. Neodoljivo nas podsjeća ovo stradanje na "časne verige" dvoje pravednika iz biblije, apostola Pavla i.Josifa sina Izraelovog. Obojica su činila božiju volju pa ipak su dospjeli u zatvor i zatim onako prokušani čudesno bili izbavljeni.
U Novom Zavjetu čitamo da odmah poslije smrti Isusa Hrista i Njegovog vaznesenja počinje proganjanje hrišćana koje je trajalo više od tri stotine godina. Cezarov namjesnik Irod, upravnik Galileje, pogubio je najprije Jakova, brata apostola Jovana i, na podsticanje Jevreja ohrabreni takvim mračnim "podvigom" zapovedi Irod da uhvate i prvog čovjek nove crkve , apostola Petra i da bace ga u tamnicu. Petar je u tamnici spavao okovan između dva vojnika, i noć pred izvođenje na sud, zasvijetle cijela tamnica i anđeo kucnu Petru po rebrima, probudi ga pa mu reče: „Ustani, obuj se i opaši se, pa hajde sa mnom“. Petar ustade, a okovi mu spadoše s nogu pa pođe s anđelom. Vojnici su spavali kao mrtvi, pa anđeo provede Petra pored straže, a kad su došli do gvozdene gradske kapije, ona se sama otvori i tako se Petar oslobodi zatvora, i vjerovatne smrti. Sama pojava andjela u bibliji kao i u ovom dijeli Ljetopisa govori o natrirodnoj božijoj inzetvenciji. Rijetko kada Bog djeluje na tako direktan i vidljiv način. Andjeli su, da tako kažem , krajnja božija mjera, tek kada ne postoji drugi način da se pravednik spasi i izbjegne nevolju , Bog zapovjeda andjlima da intervenišu na tako ocigledan nacin. I appstolu Petru i Vladimiru je bog pokazao kakve će muke proći da zadobiju carstvo nebesko. Jer Bog je pravedan i ne čini nista prije nego objavi svojim prorocima i fer pa svakom ostavi dovoljno prostora da može i da ne prihvati Njegov slavni put krsta koji ima za svoje ucenike. On ne prisiljava i On nikog ne uvlači na prevaru u svoje planove, već ljubi radosnog davaoca.. Iako Mu je draža poslušnost nego zrtva ipak ne biva poslusnosti bez žrtve.. Ali svakom je obećao stostruku i vječnu platu za to kratkoročno stradanje i muku. Ko to.prepozna, ko sto je Vladimir to uvidio on sa pouudanjem i krotko prihvata okove iako su teske i nepravedne .

Upravo u tom strpljivom podnosenju nepravednog i bezrazloznog stradanja i zatočeništva prepoznajemo u Ljetopisu odnosno žitiju kneza Vladimira još jednu refleksiju stare biblijske price o Josifu sinu rodonačelnika Izraela.. To je ona legemdarna priča o jednom mladiću Josif koji je imao svega 17 godina i bio prodat od svoje braće i odveden u rapstvo u Egipat. Tamo je služi čovjeku koji se zvao Petefrije, koji je službovao kod egipatskog kralja tj. faraona. Josif je tako dobro, savjesno i vrijedno sluzbovao da kad je odrastao gazda Petefrije ga je postavio nad cijelom svojom kućom. Medjutim kako je Josif bio veoma lijep Petefrijeva žena je poželela da on spava s njom. Ali Josif je znao da je to neispravno i zato nije hteo da to uradi. Petefrijeva žena bijesna što ju je sluga odbio  kada joj je muž došao kući, slagala i rekla: ’Ovaj zli Josif je pokušao da legne sa mnom!‘ Petefrije je povjerovao ženi i Josifa bacio u zatvor.

Čovek koji je upravljao zatvorom ubrzo je uvideo da je Josif dobar čovjek. Zato ga je postavio da nadgleda sve druge zatvorenike. Kasnije Biblija kaže da se faraon nešto naljutio na svog peharnika i pekara, pa ih je stavio u zatvor. Jedne noći su obojica sanjala po jedan poseban san, ali nijesu znali koje je njihovo značenje. Sjutradan je Josif koji je kao dežurni u zatvoru vidio promjene na licima svojih zatvorenika tražio da mu ispričju šta ih muči. Kada su mu ispričali o svojim snovima, Josif im je, uz Božju pomoć, objasnio značenje tih snova. Josif je da paradok bude veći zbog tumačenja svojih sniva i zapao u lance, a kasnije ćemo vidjeti d je zbog snova se i izbavio.

Peharniku je rekao: ’Za tri dana, bićeš pušten iz zatvora i ponovo ćeš biti faraonov peharnik.‘ Zato ga je Josif zamolio: ’Kada budeš izašao, reci faraonu za mene, i pomozi mi da izađem odavde.‘ Ali, pekaru je rekao sledeće: ’Za tri dana, faraon će ti odrubiti glavu.‘

Nakon tri dana, sve je bilo baš onako kako je Josif rekao. Faraon je odrubio glavu pekaru. Peharnik je , kako je i prorekao Josif, bio pušten iz zatvora i ponovo je posluživao kralja. Ali, potpuno je zaboravio na Josifa! Nije rekao faraonu za njega, tako da je Josif ostao u zatvoru još pune dvije godine.

Mogu samo misliti šta je ovaj nevini momak u svojoj duši osjećao dok su prolazili mjeseci. Mogao je i da.pohuli na Boga koji mu je njehovim objavama i snovima donio mnogo jada ovom dječaku. Ali nakon svega toga se desilo da je faraon imao san, koji ga je veoma uznemirio, kojeg nijesu znali protumačiti njegovi vračari. Faraon je bijesan pitao ima li iko u carstvu koji bi protumačio san, i tek se tada peharnih podsjeti Josifa, koji je čamio u zatvoru. Očigledno da je to bilo pravo vrijeme za koje je sprema Josif, kucnuo je njegovih pet minuta. Faraon je naredio da okupaju i dovedu tog mladića koji zna da tumači snove.
Razmišljam, kako bi mi neki danas reagovali u sličnoj situaciji. Možda bi pomislili i reki. „šta imam ja više od ovih snova, nadjite neku drugu budalu za to, pa zbog snova sam svojih i zapao u svu ovu nesreću, možda sve ono i nije bilo od Boga, što da sad rizikujem tumačeći snove faraonu, jer se glavom plaćalo za grešku“. Zar ne bi to bilo pravo vrijeme da se prospe ponos, gorčina i sarkazam i to u prisustvu nekog ko dijeli pravdu: „Aha, a sad vam trebam, niko me se nije setio tolike godine, trunem tamo u zatvoru, čitavu svoju mladost, najbolje godine, sad kad vama nešto treba, onda Josife ovo, Josife, ono...“ znate već o čemu pričam, kada odbačenost govori iz ljudi to onda mnogo ružno zvuči. Ali ne, ne vidimo kod ovog momka kao ni kod Vladimira koga posjeću ćerka njegovog krvnika.
Josif uspjeva da prozumači san Faraonov, da će doći sedam izobilnih godina, nakon toga će nastupiti sedam gladnih godina, kakvih sene pamte. Zbog svega što je izložio faraonu Josif biva postavljen za premijera Egipta, samo je Faraon bio iznad njega. Sa svim ovlašćenjima da vodi ekonomiju zemlje. Nakon 7 izobilnih godina, u kojima je Josif, napunio sve ambare i zalihe koje su se mogle ispuniti. Nastupila je nevidjena glad, u čitavoms tadašenjm svijetu, koja je dovela njegovu braću iz udaljene zemlje Hanan, njemu pred noge da se poklone. Josif se nije osvetio onima koji su ga izdali a izdaja braće je nešto što je možda i najteža odbačenost koju neko može da doživi, prodali su ga za 30 srebrenika (koliko je i Juda dobio za izdaju Gospoda Isusa, simbolika je više nego očigledna), za „male pare“. A sada su tu u njegovoj šaci, na jedan mig Josifov, bacili bih u okove, da osjete šta su mu uradili. Ali to nije Josif, on im je davno oprostio u srcu, i razumio šta je Gospod učinio za njega i njegov dom i da je znao za sve ovo što se ima desiti te im je pripremio spasenje od sigurne smrti. Otkri im svoj identitet i reče: „A Bog me posla pred vama, da vas sačuva na zemlji i da vam izbavi život izbavljenjem prevelikim.”. 
Josifu su se ispunili snovi. Nije se dao zarobiti tim osjećejem odbačenosti. Iako je nosio okove oko ruku, u srcu je bio slobodan. Iako je bio bačen u jamu, u srcu je uvjek bio princ. Iako je bio žrtva, nije se identifikovao sa tim, već je postao spasitelj svoje braće, onih koji su ga izdali. 
Tako i Vladimir kad je bio oslobodjen i vraćen na prijesto kao krljev zet nije se svetio onom svom županu izdajniku , jer i on je znao da ga je Bozija promisao vodila u zatvor d tamo upozna ljubav svog zivota i da bude vracen na svoj presto sa jos vecim pocastima i snagom. Vladimir je postio i molio, nije čeznuo za osvetom i zato je bio iznavljen cudenom rukom Bozijom - tacnije ljubavkju jedne plemenite zene..