недеља, 31. август 2014.

ČASNE VERIGE SVETOG VLADIMIRA


Glava XXXVI “U međuvremenu Vladimir se nalazio u okovima, upražnjavajući danju i noću post i molitvu. Njemu se prikaza anđeo Gospodnji, koji ga je tješio i koji mu je nagovijestio ono što će se dogoditi, kako će ga Bog osloboditi iz same tamnice i kako će on kroz mučeništvo dospjeti u carstvo nebesko, primiti vijenac koji neće uvenuti kao i nagradu vječnog života. Tada blaženi Vladimir, potkrijepljen anđeoskom pojavom, sve je više upražnjavao post i molitvu.

biblijska refleksija

Nakon što se predao kralju Samuilu da oi spasio svoje saborce Vladimir je odveden u ropstvo i bačen u tamnicu u Perspi. Prespa ne grad na jugu današnje Makedonije, odmah uu Prespansko jezero. Prespa je tada bila prestoni grad makedonskog kralja Samuila.
Već iz prvih stihova vidimo stradanje Vladimirovo pravde radi i njegovu svetost i krotkost. Neodoljivo nas podsjeća ovo stradanje na "časne verige" dvoje pravednika iz biblije, apostola Pavla i.Josifa sina Izraelovog. Obojica su činila božiju volju pa ipak su dospjeli u zatvor i zatim onako prokušani čudesno bili izbavljeni.
U Novom Zavjetu čitamo da odmah poslije smrti Isusa Hrista i Njegovog vaznesenja počinje proganjanje hrišćana koje je trajalo više od tri stotine godina. Cezarov namjesnik Irod, upravnik Galileje, pogubio je najprije Jakova, brata apostola Jovana i, na podsticanje Jevreja ohrabreni takvim mračnim "podvigom" zapovedi Irod da uhvate i prvog čovjek nove crkve , apostola Petra i da bace ga u tamnicu. Petar je u tamnici spavao okovan između dva vojnika, i noć pred izvođenje na sud, zasvijetle cijela tamnica i anđeo kucnu Petru po rebrima, probudi ga pa mu reče: „Ustani, obuj se i opaši se, pa hajde sa mnom“. Petar ustade, a okovi mu spadoše s nogu pa pođe s anđelom. Vojnici su spavali kao mrtvi, pa anđeo provede Petra pored straže, a kad su došli do gvozdene gradske kapije, ona se sama otvori i tako se Petar oslobodi zatvora, i vjerovatne smrti. Sama pojava andjela u bibliji kao i u ovom dijeli Ljetopisa govori o natrirodnoj božijoj inzetvenciji. Rijetko kada Bog djeluje na tako direktan i vidljiv način. Andjeli su, da tako kažem , krajnja božija mjera, tek kada ne postoji drugi način da se pravednik spasi i izbjegne nevolju , Bog zapovjeda andjlima da intervenišu na tako ocigledan nacin. I appstolu Petru i Vladimiru je bog pokazao kakve će muke proći da zadobiju carstvo nebesko. Jer Bog je pravedan i ne čini nista prije nego objavi svojim prorocima i fer pa svakom ostavi dovoljno prostora da može i da ne prihvati Njegov slavni put krsta koji ima za svoje ucenike. On ne prisiljava i On nikog ne uvlači na prevaru u svoje planove, već ljubi radosnog davaoca.. Iako Mu je draža poslušnost nego zrtva ipak ne biva poslusnosti bez žrtve.. Ali svakom je obećao stostruku i vječnu platu za to kratkoročno stradanje i muku. Ko to.prepozna, ko sto je Vladimir to uvidio on sa pouudanjem i krotko prihvata okove iako su teske i nepravedne .

Upravo u tom strpljivom podnosenju nepravednog i bezrazloznog stradanja i zatočeništva prepoznajemo u Ljetopisu odnosno žitiju kneza Vladimira još jednu refleksiju stare biblijske price o Josifu sinu rodonačelnika Izraela.. To je ona legemdarna priča o jednom mladiću Josif koji je imao svega 17 godina i bio prodat od svoje braće i odveden u rapstvo u Egipat. Tamo je služi čovjeku koji se zvao Petefrije, koji je službovao kod egipatskog kralja tj. faraona. Josif je tako dobro, savjesno i vrijedno sluzbovao da kad je odrastao gazda Petefrije ga je postavio nad cijelom svojom kućom. Medjutim kako je Josif bio veoma lijep Petefrijeva žena je poželela da on spava s njom. Ali Josif je znao da je to neispravno i zato nije hteo da to uradi. Petefrijeva žena bijesna što ju je sluga odbio  kada joj je muž došao kući, slagala i rekla: ’Ovaj zli Josif je pokušao da legne sa mnom!‘ Petefrije je povjerovao ženi i Josifa bacio u zatvor.

Čovek koji je upravljao zatvorom ubrzo je uvideo da je Josif dobar čovjek. Zato ga je postavio da nadgleda sve druge zatvorenike. Kasnije Biblija kaže da se faraon nešto naljutio na svog peharnika i pekara, pa ih je stavio u zatvor. Jedne noći su obojica sanjala po jedan poseban san, ali nijesu znali koje je njihovo značenje. Sjutradan je Josif koji je kao dežurni u zatvoru vidio promjene na licima svojih zatvorenika tražio da mu ispričju šta ih muči. Kada su mu ispričali o svojim snovima, Josif im je, uz Božju pomoć, objasnio značenje tih snova. Josif je da paradok bude veći zbog tumačenja svojih sniva i zapao u lance, a kasnije ćemo vidjeti d je zbog snova se i izbavio.

Peharniku je rekao: ’Za tri dana, bićeš pušten iz zatvora i ponovo ćeš biti faraonov peharnik.‘ Zato ga je Josif zamolio: ’Kada budeš izašao, reci faraonu za mene, i pomozi mi da izađem odavde.‘ Ali, pekaru je rekao sledeće: ’Za tri dana, faraon će ti odrubiti glavu.‘

Nakon tri dana, sve je bilo baš onako kako je Josif rekao. Faraon je odrubio glavu pekaru. Peharnik je , kako je i prorekao Josif, bio pušten iz zatvora i ponovo je posluživao kralja. Ali, potpuno je zaboravio na Josifa! Nije rekao faraonu za njega, tako da je Josif ostao u zatvoru još pune dvije godine.

Mogu samo misliti šta je ovaj nevini momak u svojoj duši osjećao dok su prolazili mjeseci. Mogao je i da.pohuli na Boga koji mu je njehovim objavama i snovima donio mnogo jada ovom dječaku. Ali nakon svega toga se desilo da je faraon imao san, koji ga je veoma uznemirio, kojeg nijesu znali protumačiti njegovi vračari. Faraon je bijesan pitao ima li iko u carstvu koji bi protumačio san, i tek se tada peharnih podsjeti Josifa, koji je čamio u zatvoru. Očigledno da je to bilo pravo vrijeme za koje je sprema Josif, kucnuo je njegovih pet minuta. Faraon je naredio da okupaju i dovedu tog mladića koji zna da tumači snove.
Razmišljam, kako bi mi neki danas reagovali u sličnoj situaciji. Možda bi pomislili i reki. „šta imam ja više od ovih snova, nadjite neku drugu budalu za to, pa zbog snova sam svojih i zapao u svu ovu nesreću, možda sve ono i nije bilo od Boga, što da sad rizikujem tumačeći snove faraonu, jer se glavom plaćalo za grešku“. Zar ne bi to bilo pravo vrijeme da se prospe ponos, gorčina i sarkazam i to u prisustvu nekog ko dijeli pravdu: „Aha, a sad vam trebam, niko me se nije setio tolike godine, trunem tamo u zatvoru, čitavu svoju mladost, najbolje godine, sad kad vama nešto treba, onda Josife ovo, Josife, ono...“ znate već o čemu pričam, kada odbačenost govori iz ljudi to onda mnogo ružno zvuči. Ali ne, ne vidimo kod ovog momka kao ni kod Vladimira koga posjeću ćerka njegovog krvnika.
Josif uspjeva da prozumači san Faraonov, da će doći sedam izobilnih godina, nakon toga će nastupiti sedam gladnih godina, kakvih sene pamte. Zbog svega što je izložio faraonu Josif biva postavljen za premijera Egipta, samo je Faraon bio iznad njega. Sa svim ovlašćenjima da vodi ekonomiju zemlje. Nakon 7 izobilnih godina, u kojima je Josif, napunio sve ambare i zalihe koje su se mogle ispuniti. Nastupila je nevidjena glad, u čitavoms tadašenjm svijetu, koja je dovela njegovu braću iz udaljene zemlje Hanan, njemu pred noge da se poklone. Josif se nije osvetio onima koji su ga izdali a izdaja braće je nešto što je možda i najteža odbačenost koju neko može da doživi, prodali su ga za 30 srebrenika (koliko je i Juda dobio za izdaju Gospoda Isusa, simbolika je više nego očigledna), za „male pare“. A sada su tu u njegovoj šaci, na jedan mig Josifov, bacili bih u okove, da osjete šta su mu uradili. Ali to nije Josif, on im je davno oprostio u srcu, i razumio šta je Gospod učinio za njega i njegov dom i da je znao za sve ovo što se ima desiti te im je pripremio spasenje od sigurne smrti. Otkri im svoj identitet i reče: „A Bog me posla pred vama, da vas sačuva na zemlji i da vam izbavi život izbavljenjem prevelikim.”. 
Josifu su se ispunili snovi. Nije se dao zarobiti tim osjećejem odbačenosti. Iako je nosio okove oko ruku, u srcu je bio slobodan. Iako je bio bačen u jamu, u srcu je uvjek bio princ. Iako je bio žrtva, nije se identifikovao sa tim, već je postao spasitelj svoje braće, onih koji su ga izdali. 
Tako i Vladimir kad je bio oslobodjen i vraćen na prijesto kao krljev zet nije se svetio onom svom županu izdajniku , jer i on je znao da ga je Bozija promisao vodila u zatvor d tamo upozna ljubav svog zivota i da bude vracen na svoj presto sa jos vecim pocastima i snagom. Vladimir je postio i molio, nije čeznuo za osvetom i zato je bio iznavljen cudenom rukom Bozijom - tacnije ljubavkju jedne plemenite zene..

петак, 01. август 2014.

ULCINJ KAO SION

Glava XXXVI “Zatim car, sakupivši vojsku, dugo vremena napadaše Ulcinj, ali ga nikako nije mogao zauzeti.”

Istorijski kontekst:

Nakon propasti velikog Rimskog carstva, prostor koji je pokrivala provincija Prevalis postaje dio Vizantije, čije granice sredinom VI vijeka zaposijedaju Sloveni. Trebalo je da prođe nekoliko vjekova da romanizovano starosjedjelačko stanovništvo asimiluju hristijanizovani Sloveni. Tokom IX vijeka začeta je prva državna organizacija, da bi to jezgro jačalo za vrijeme arhonta Petra, i od kraja X vijeka, za vrijeme kneza Vladimira postalo poznato kao slovenska Duklja, koja od XI vijeka nosi naziv Zeta. Zetska Vladimirova knjaževina za vrijeme dinastije Vojislavljević (XI –XII vijek) postaje kraljevina, sa sopstvenom crkvenom organizacijom – Barskom nadbiskupijom.
Moćno utvrđenje te dukljanske države j bio grad Ulcinj. Na samoj morskoj obali, ove visoke zidine, omogućile su stanovništvu Ulcinja da odoli avarskim i slovenskim napadima, ali ne i vojskama Istočnog rimskog carstva, odnosno Vizantije. Ova imperija je nekoliko vjekova upravljala našim gradom ostavljajući na njemu svoj osobeni pečat. Vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit administrativno i strategijski vezuje Ulcinj (Helcynio ) za Drač i naziva ga kastelo
Ulcinj je bio i svojevrsno hriscansko utvrdjenje. Jer već od 4. vijeka hrišćanstvo se ubrzano širilo na istočnoj obali Jadrana. Ulcinjska episkopija se po prvi put pominje u buli pape Zaharija iz 743. godine. Glavne građevine u gradu bile su one koje su podizane po odobrenju mjesnih episkopa. One su davale osnovno obilježje urbanom pejsažu. Najstarija ulcinjska crkvica, u južnom dijelu Starog grada, datira sa početka devetog vijeka (813 - 820).

Ulcinjski Stari grad nalik je mnogim drugim srednjevjekovnim gradovima na Crnogorskom primorju. Okruzen je debelim kamenim zidinama i tvrdjavama, koje su vjekovima cuvari ulcinjske: istorije, kulture i tradicije. Za Stari grad, Ulcinjani kazu da je tvrdjava jedinstvene ljepote. Bedemi koji ga okruzuju direktno izbijajuci iz mora obuhvataju povrsinu od 3 ha. Sastoje se iz citadele – dio koji se jos zove gornji grad i tvrdjave vojnog karaktera, koja je locirana na najvisem kamenom platou, te gradskog naselja koje zahvata juzni prostor opasan odbrambenim zidovima. Smatra se da su prvi graditelji Starog ulcinjskog grada bili Grci iz Epira, krajem V i pocetkom IV vijeka p.n.e. Da se taj period moze smatrati i vremenom za koje se veze nastanak grada, svjedoci i jedan zapis na postolju za ikonu boginje Are na kojem pise: „Zajednica kamenorezaca (podize) Artemidi Elafavoli (boginja lova)“. To upucuje i na cinjenicu da su „kiklopske“ zidine, kako se jos zovu staroulcinjski bedemi, podigli grcki zidari. Grad koji su stvarali Grci, srusio je zemljotres u V vijeku, tako da su za za danasnji izgled Starog grada Ulcinja, najvise zasluzni Rimljani, koji su sagradili novi grad u VI vijeku. Za Stari grad se vezuju mnoge price, a ova iz Ljetopisa je jedna od ljepših.

biblijska refleksija:
U ovom zanimljivom svjedočanstvu o neisvojivosti Vadimirovog grada Ulcinja učimo jedan od najvažnijih duhovnih principa nepobjedivosti dobra. Ako čitavu ovu bitku izmedju osvajaca Samiula i hrabrog branioca Vladimira (sto je i ispravan pogled na Ljetopis) tumacimo kao borbu izmedju dobra i zla, jer ove bitke su samo jedna materijalizovana slika one istinske, gornje, nebeske , nevidljive i neprekidne bitke izmedju dobra i zla, izmedju Andjela i Demona , onda nas ovaj dio Ljetopisa uči da ono sto je Gospodnje ono je neosvojivo, nenadvladivo i vječno.
Kao sto starozavjetni ljetopis o kraljevima Judinim , svjedoci kroz vjekove da je Jerusalim (Grad mira) tacnije Gora Sion zbog zavjeta koji je On ucinio sa Izrealom i zbog pomazanika i pravednika kralja Davida i njegove mesijanske loze bio je vjekovima neosvojiv. Sion je najprije bio stara jevusejska tvrđava u Jerusalimu po kojoj se kasnije kada ga je osvojio David nazvao cio grad. Sion se proširio izgradnjom Solomunovog hrama koji je, zajedno sa svojom okolinom, postao njegov dio (Psalam 2:6; 48:2, 11-12; 132:13). Na kraju imenom Sion u Bibliji se naziva grad Jerusalim, Judina zemlja i izrailjski narod u cjelini (Isaija 40:9; Jeremija 31:12; Zaharija 9:13). 

Mnogo godina kasnije apostoli su neosvojivu svetu goru Sion uspostavili kao simbol vječne Crkve Božije , koju "vrata paklena neće nadvladati" .. Govoreći o nevidljivoj Crkvi Gospodnjoj citirali Davidove psalme koji su i nastali u liturgijama na Sionu:
Psalam 87:2-3: “Vrata sionska ljubi Gospod više svih stanova Jakovljevih. Slavno kazuju za Tebe, grade Božji!”
Sion kao riječ (koja znači "utvrđenje”), pojavljuje se u Bibliji preko 150 puta, i koristi se razlicitim značenjima. Sion je samo početku predstavljao pojam za fizički grad ali u nastavku Biblije sve više poprima duhovno značenje, pa nije samo Davidov vec i Božiji grad,.
Tako ime Sion postaje najvažniji simbol u teološkom smislu. Duhovni karakter Siona, kao sto smo rekli, prenosi se i u Novi zavet gdje mu se dodaje hrišćansko značenje Božijeg duhovnog carstva, nebeskog Jerusalima (Jevrejima 12:22; Otkrivenje 14:1). Apostol Petar govori o Hristu kao o ugaonom kamenu na Sionu: “Evo postavljam ugaoni kamen na Sionu, izabran i dragocen, i ko u njega veruje neće se postideti” (1. Petrova 2:6).
Iz svega navedenog možemo vidjeti tu moju uvodnu simetriju izmedju neosvojive tvrdjave Sionske i ove nase Ulcinjska, koju kao crkvu Hristovu koju vrata paklena neće nadvladati. Gospod nam pokazuje te visoke zidine sionske i ulcinjske i kroz njihovu neosvojivoat hoće da nas utjesi da bez obzira koliko je neprijatelja oko nas. A vrata sionska nijesu nista drugo do otpad od crkve kao sto je bio Župan koji ne stao na stranu bugarskog osvajača kralja Samuila.  To nas uči sa Ono sto je pravi biblijski simbol izdaje i neprijateljske demonske sile u ovom životu nikad neće uspjeti da nadvlada ono sto je Gospodnje. To smo vidjeli i u priči o Županu kao Judi, a to vidimo i u ovoj priči o neosvojivim zidinama Ulcinja. Gospod je tvrdo obećao da ono sto je njegovo to Sotona i sve njegove demonske sile nikad neće osvojiti. Kao sto tama nikad neće obuzeti svjetlo, tako i zlo koliko god moćno bilo nikad neće nadvladati ono sto je Hristovo. Čitava Istorija Crne Gore je silno svjedočanstvo ove istine. Od Dukljanina do Njegoša stoji ova istina :"Crnu Goru pokorit ne mogu, ma nikako da je sasvim moja..."
To je spoznao Vladika Rade da nad nama, koji smo božiji narod, je skršena djavolska sila, i u tome počiva citava poema Girskog vijenca i ohrabrenje za narastaje koje dolaze da je pobjeda nad tiraninom moguća. Kao sto Djavo nema vlasti nad hriscaninom tako ni jedna tiranija nece imati vlasti nad bozijim narodom. Ta mračna sila koja možda vlada nad svima u svijezu ali ne vlada nad nama koji smo Gospodnji!

1. Jovanova 5,18: "Znamo da ni jedan koji je rođen od Boga ne živi u grehu, NEGO GA ROĐENI OD BOGA ČUVA, I ZLI GA NE MOŽE DOHVATITI." mozemo reci samo Amin, Haleluja! Dok smo bili u carstvu tame bili smo podložni "prirodnim silama svijeta",Galatima 4,3. Ali smo danas u carstvu Njegovog ljubljenog Sina. Tu Bog odlučuje! On je Car cijelog svijeta! Sakriveni smo u Hristu. Bog nas čuva savjetom da se čuvamo i uklanjamo, 1. Carevima 17,3. Kao sto je i Vladimir to činio. Čuva nas svojim Duhom Svetim, 1. Carevima 18,2. Njegova je ruka nad nama da nas čuva kao Jezdru, (Jezdra 7,28; Jezdra 8,18-22; Jezdra 8,31. On šalje anđele da nas štite. 1. Mojsijeva 19,5-11 nam pokazuje anđeosku zaštitu nad Lotom kada su ga nasilni homoseksualci napali.

Psalam 34,8 kaže: "Anđeo Gospodnji tabor podiže oko Njegovih poštovalaca da ih spasi." Anđeli su službenici onima koji su nasledili spasenje, kaže Božja reč,Jevrejima 1,14. Oni nijesu samo mala "slatka bića" koja čuvaju malu dobru djecu, nego silni vojnici Božje vojske koji štite i sarađuju sa Božjim narodom u onom zadatku koji im je Bog dao. Oni su svi spremni službenici koji u svakoj situaciji kada smo u volji Božjoj, na Njegovom zadatku, spremno deluju u našu korist. Oni su u zatvorima, na putovanjima u pustinjama da nas hrane, svuda, kako bi pomogli svetima da ustraju i izvrše ono na šta su poslani, kao što je Izraelu dao Mihajla (Danilo 10,21). 
Jer Gospod je kadar da zastiti svoje kao sto su hriscani uspjeli da opstanu kroz sve ove vjekove. Psalam 125,1-2 kaže: "Ko se uzda u Gospoda, on je kao brdo Sion: ne pomiče se, ostaje dovijeka. Bregovi okružuju Jeruzalem: JAHVE OKRUŽUJE NAROD SVOJ ODSADA I DOVEKA."

Ovu nevidljivu silu vidimo u Ljetopisu i kroz djelovanje zmija koje su mnogo mučile Samuilovu vojsku. Kao da se čitava priroda borila na strani Ulcinja i on je uprkos dugoj i isrpljujucoj opsadi uspio da opstane i da izbjegne uništenje koje je zadesilo Dubrovnik i dalmatinske gradove koje je Samuilo poslije nadvaladao sa istom armijom.

Nista ne može da nadvalada ono sto je dobro j pravedno, mi smo pobjednici u Isusu Hristu, idemo iz "Pobjede u pobjedu… iz slave u slavu" . zato sam i govorio da je kosovska mitologija koja slavi poraz zapravo pseudomitologija i da nikako ne može biti pouka hrišćanima. Samo dobro dolazi od Gospoda, i u njemu nema nikakve promjene.. Gospod svoju djecu uči kroz svjedočanstvo pobjede i uspjeha.. Nikad nije jedan poraz, bolest ili pogibija ne dolaze od Hrista i ne ući on svoj narod kroz to.. Naprotiv, jedino pobjeda i odolijevanje neprijatelju kao sto nas Dukljanin ući , mogu biti pouka j ohrabrenje "braći u Hristu" kroz vjekove koji dolaze.. Zato je ovo veoma važna pouka za sve koji se bore za pravednu stvar i na strani su dobra, da ma koliko neprijatelja bilo i ma koliko zastrašujuća bila njihova sila, nikad neće nadvladati jer je sa nama Gospod, a pravednik sa Gospodom je uvijek u većini.. Jer kao sto moli prorok Jelisije za svojeg učenika koji se uplašio velike vojske,: "Gospode otvori mu oci da vidi da je vise naših nego njihovih !"