субота, 19. јул 2014.

ŽUPAN KAO JUDA

Glava XXXVI”Medjutim, car posla glasnike kralju Vladimiru da, sa svima onima koji bijahu sa njime, siđe s brda, ali kralj nije pristao. Župan pak onoga mjesta, postavši izdajnik poput Jude, pošalje caru ovu poruku: "Gospodaru ako tvoje veličanstvo želi, ja ću ti predati kralja", a car mu odgovori:"Ako to budeš mogao uraditi, znaj da ću te bogatim i veoma moćnim učiniti."

Istorijski kontekst:
Dukljaninovo izlaganje o Vladimiru počinje navodom da je Vladimir postao kralj još dok je bio dečak (puer autem Vladimirus) pa se u istoriografiji smatra da je vlast preuzeo oko 1000. godine.Do pred kraj 10. vijeka Duklja je privlačila neveliku pažnju okolnih država tako da je ostalo malo traga u izvorima. Izvjestan broj fragmentarnih podataka sačuvan je o primorskim gradovima koji su bili pod vlašću Vizantije. Ona se spominje u spisu De administrando imperio vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita ali su obavještenja koja car-pisac daje o Duklji vrlo oskudna u odnosu na druge sklavinije na obali Jadranskog mora.
U vezi sa istorijom Duklje 10. vijeka od velikog značaja je podatak koji donosi hroničar Jovan Skilica, koji navodi da dok je Tribalijom i obližnjim oblastima vladao Vladimir, po kćeri Samuilov zet, čovjek pravičan i pun vrlina, prilike su u Draču bile mirne.

Samuilov uspon i smrt vizantijskog cara Jovana I Cimiskija u velikoj mjeri su promijenili odnose među južnoslovenskim arhontijama. Obnova bugarskog carstva pod Samuilom, koja je uslijedila već 976. godine, omogućila je osamostaljenje ovih arhontija. Ipak, prema navodima Popa Dukljanina raški župan je ostao u zavisnom položaju prema dukljanskom knezu (kralju). Prema Živkoviću ako se interpretiraju navodi Popa Dukljanina o porijeklu dukljanske dinastije koji vode do Trebinja kao kralju najodanije oblasti može se zaključiti da pod Tribalijom ne treba smatrati užu teritoriju Duklje već naprotiv Duklju sa Travunijom. Ovako prostrana oblast bila je snaga koja se nije mogla zanemariti. Dukljani su 990. ili 991. godine uputili jedno poslanstvo caru Vasiliju II koji je spremao vojni pohod protiv Samuila. Odnos dukljanskog kneza prema Vizantiji i Samuilu ne može se prema dostupnim izvorima detaljnije rekonstruisati, ali poslanstvo iz 991. godine ukazuje da se on našao pod pritiskom Bugara i da je tražio način da zadobije podršku Vizantije u zajedničkoj borbi protiv Samuila.

Zatim.je uslijedio pohod bugarskog cara Samuila u Dalmaciju tokom koga je zauzeta i Duklja. Ipak ovo izaziva u istoriografiji brojne nedoumice, kako u pogledu određivanja hronologije tako i u pogledu šireg konteksta ovih dešavanja. Pohod bugarskog vladara na Dalmaciju je jedna epizoda u sklopu dugotrajnog vizantijsko-bugarskog sukoba koji je trajao između 976. i 1018. godine. Tokom pohoda Samuilo je zauzeo kneževinu Duklju i opustošio gradove Kotor i Dubrovnik. Obavještenja izvora o ovom Samuilovom pohodu su veoma oskudne, a svjedočanstva o njemu sadrže samo izvori nastali na teritoriji južne Dalmacije. Vizantijski i latinski pisci o pohodu ne donose nikakve vijesti. Najopsežniji izvor o ovom pohodu je upravo XXXVI glava Letopisa popa Dukljanina, a slična obavještenja zasnovana na Letopisu donosi i Mavro Orbin. Samuilov pohod na Dalmaciju je u istoriografiji datiran sa velikim oprezom, uglavnom samo uz napomenu da se odigrao krajem osme decenije 10. veka ili krajem 10. vijeka. U odeljku o Vladimiru u Letopisu popa Dukljanina nema čvršćih oslonaca za precizno datovanje Samuilovog pohoda na Dalmaciju jer Dukljanin navodi samo da se napad odigrao u doba kada je Vladimir bio mladić (esset adolescens). Podaci koje donosi mletački hroničar Jovan Đakon omogućavaju da se posmatrajući složena politička dešavanja na istočnoj obali Jadrana Samuilov pohod smjesti u odgovarajući kontekst, i na taj način bliže hronološki odredi. Naime gubitkom Drača 1004/1005. godine Samuilo se morao intenzivnije zainteresovani za dešavanja na jadranskoj obali, kako bi onemogućio Vizantincima da se povežu sa Dukljanima i gradovima u srednjoj Dalmaciji. Podatak iz Ljetopisa da je Samuilo umro ne mnogo vremena poslije Vladimirovog ponovnog ustoličenja (Post non multum vero temporis) ukazuju da se pohod odigrao neposredno poslije 1008. godine, najverovatnije 1009/1010. godine.

Naime, Dukljanin navodi da je Samuilo u vrijeme dok je Vladimir još bio mladić (Vladimirus esset adolescens) okupio veliku vojsku sa kojom je prodro u dalmatinske krajeve, pa se Vladimir sklonio na planinu Oblik (današnji Taraboš). Dok je Vladimir bio opkoljen na Tarabošu Samuilo je sa drugim dijelom vojske opseo Uljcinj. Prema navodima docnijeg dubrovačkog hroničara Junija Rastića Samuilo nije uspeo da osvoji Uljcinj jer su branioci dobijali pojačanje morskim putem iz drugih dalmatinskih gradova. Na Obliku odnosno Tarabošu nalazilo se i središte jednog od dukljanskih župana, koji je kako Dukljanin navodi poput izdajnika Jude obećao Samuilu da će predati Vladimira. Dalji tekst Letopisa uopšte se ne poziva na nagoveštaj izdaje jer je Vladimir navodno uvidevši težinu situacije, a kako bi spasao svoje podanike propasti, odlučio da se preda. Nakon što se dukljanski vladar predao, bio je protjeran u ohridski kraj i zatočen u Prespi a Samuilo je spojio djelove svoje vojske i izveo neuspješnu opsadu Uljcinja nakon koje je spalio Kotor i Dubrovnik i prodro sve do Zadra. Vjerovatno je tokom ovog pohoda bila zauzeta i Travunija (današnja istočna Hercegovina) kojom je vladao Dragimir. Kako navodi Dukljanin Samuilo se preko Raške i Bosne vratio u Bugarsku. Nejasno je da li je on prilikom ovog pohoda zauzeo i ove dvije pomenute zemlje ili su one i ranije bile pod njegovom vlašću. Mavro Orbin u svom djelu iz 1601. godine prenosi Dukljaninove vijesti ali ovaj dio izvještaja o Samuilovom pohodu na Dalmaciju razdvaja na dve riječenice. Prvo navodi da su zemlje Bosna i Raška bile žestoko opustošene a u posebnoj rečenici navodi da se Samuilo vratio u Bugarsku.  Što se tiče posljedica Samuilovog pohoda, one su, ako se prihvati opšti okvir dešavanja u jadranskom basenu, impresivne. Naime, Samuilo je uspio da razori vizantijske gradove u južnoj Dalmaciji, postavi sebi odane vladare u Duklji i Travuniji dovede do promjene politike hrvatskih vladara prema vizantijskim posjedima na Jadranu.

biblijska refleksija

Naš Hroničar iz Duklje na ovom mjestu u Ljetopisu nedosmisleno prepoznaje jos jednu biblijsku refleksiju i poistovečuje izdaju Župana sa izdajom Jude Iskariotkog. Prema kazivanju Dukljanina mjesni župan čij je vjerovatno to bilo utvrdjenje na brdu Oblik je odlučio da izda svoga kneza. Samuilo koji nije uspijevao dugo vremena da osvoji ovo utvrdjenje je , kao sto vidimo,  obećao veliku materijalnu nagradu ovom izdajniku. Njegovo izdajstvo Dukljanin uporedjuje sa Judinim, koji je za 30 srebrenika izdao svog Spasitelja Vjerskim vodjama u Izraelu i Rimljanima, koji su ga kasnije i razapeli. Izdaja je jedan od najtezih grijehova , jer se slama povjerenje, prijateljstvo i neke druge veze i odnosi medju ljudima. I to uvijek otvara pitanje motiva. Zašto je zo učinio Župan? Da li je samo novac razlog? D li da sacuva svoju tvrdjavu i dvorac od uništenja? Ili možda gajio i neke vlastohlepne ambicije, vidio sebe kao novog vazala i kneza kojega bi moćni car Samuilo mogao da postavio da upravlja ovom provincijom nakon zauzimanja. Ali ajde da proučimo biblijsku priču o Judi , sa kojim ga je Ljetopisac uporedio, možda nam to da odredjene odgovore.
Ne možemo zasigurno da znamo zašto je Juda izdao Isusa, ali neke stvari su ipak jasne. Prvo, i pored toga što je postao jedan od Dvanaestorice (Jovan 6:64) svi dokazi iz Svetog pisma ukazuju na to da Juda nikad nije imao intiman odnos sa Gospodom i nikad nije  povjerovao da je Isus Bog. Možda čak nije bio ujveren ni da je Isus Mesija, bar ne po njegovom shvatanju. Jer Juda nikad nije kao ostali učenici zvao Isusa Gospodom, već mu se obraćao sa „učitelju“, što znači da za njega nije bio ništa više od toga. I dok su ostali učenici ispoljavali svoju veru i lojalnost (Jovan 6:68; 11:6), Juda se nije oglašavao. Taj nedostatak vjere bio je temelj za sve ono što je uslijedilo. Isto može da vredi i za ovog Župana ali i svakog od nas. Ako ne prepoznamo da je Isus otelotvoreni Bog koji jedini može da nam da oproštenje od grijeha, a samim tim i vječno spasenje, suočićemo se sa ozbiljnim problemima koji nastaju iz toga. Župan nije prepoznao taj božanski poziv i pomazanje koje je stajalo na knezu Vladimiru. Da njegova vlast nije bila samo nasljedna , već da je i imao harizmu odozgo, taj stvarni autoritet koji dolazi od Boga de se može valjano upravljati ljudima. Župan da je to vjerovao , svakako ne bi činio to što je činio. Shvatice to poslije ne puno vremena kada se taj isti "slabašni vodja", po Bozijom promisli, bude vratio kao kraljev zet da opet upravlja Dukljom. Jer ono sto ti Bog da to niko ne može oduzeti. A Vladimir je imao vlast i odzozdo i odozgo, ali to ovaj nesretni župan nije vjerovao.

Drugo, Judi nije samo manjkalo vjere u Isusa, već je i njegov odnos sa Isusom bio prilično hladan. U spiskovima Dvanaestorice u sinoptičkim evanđeljima nalazimo uglavnom isti redosled učenika, s manjim izmjenama (Matej 10:2-4; Marko 3:16-19; Luka 6:14-16). Vjeruje se da taj redosled pokazuje i koliko je svaki učenik bio blizak sa Isusom. Petar i braća Jakov i Jovan uvijek su na vrhu spiska. S druge strane, jedini razgovori koji su zabilježeni između Isusa i Jude su oni kada ga je Isus ukorio zbog opaske upućene Mariji (Jovan 12:1-8) i Judino poricanje izdaje (Matej 26:25; Luka 22:48). Za pretpostaviti je i da mjesni Župan nije imao blizak i prijateljski odnos sa svojim krotkim vladarom. To pomanjkanje ličnog odnos i intimnosti cesto je korijen svake izdaje pa i ove političke.

Treće, Juda je bio toliko zasljepljen pohlepom da ga nije bilo briga što će izdati Isusovo poverenje, pa ni svoje drugove (Jovan 12:5-6). Možda je odlučio da sledi Isusa zato što je video korist u skupljanju zajedničkih priloga. To što je baš on bio zadužen za čuvanje zajedničke kese s novcem ukazuje na njegov materijalizam (Jovan 13:29). Istu pohlepu vidimo i kod ovog mjesnog župana , koji je takodje zauzimao važnu poziciju u Vladimir ovoj kneževini.. Bio je lokalni feudalac koji je upravljao najjačim utvdjenjem u okrugu. No ipak kad je nastupila kriza i kad se ukazala prilika da dobro profitira on je odlucio d izda svog Gospodara.. Kao Juda. Za 30 srebrenika.. To je ista svota za koju su nekada davno Izraelovi sinovi izdali svoga brata Josifa i prodali ga u roblje.. No ipak Bozija je ruka čudesna te je Josifa iz zatvora kao sto ce i Vladimira osloboditi i vinuti na najviši položaj u zemlji. Pa su oni koji su ga izdali poslije molili za milost, jer Gospod uvijek tako uredi da pravednik vlada nad svojim dusmanima i ima vlast da im sudi ..

Na kraju, Juda je poput većine Izraelaca u to vrijeme vjerovao da će Mesija osloboditi Judeju od rimske vlasti i zauzeti vladarsko mesto među Jevrejima. Možda je slijedio Isusa zato što se nadao političkom položaju u budućem kraljevstvu. Očekivao je da će posle revolucije biti dio vladajuće elite. Mozda je upravo vidio sebe kao buduceg ministra finansija.. Ali, kad je Isus jasno obznanio da neće podizati pobunu protiv Rima već da ga čeka smrt, Judi su se srušili snovi i  počeo je da planira kako da ga izda. Vjerovatno je pomislio da, pošto nema namjeru da se suprotstavlja Rimljanima, Isus nije pravi Mesija. Na sličan način je vjerovatno i Župan vidio da ovog krotkog Vladimira koji nije izgarao za nekakvim žrtvama uzaludnim, već je sebe vidio kao Dobrog pastira koji je vodjen Hriscanskim principima vladanja , koji polaze zivot za svoju bracu pa kao takav slaba i nije neko dostojn svoga visokoga aristokratskog položaja koga vrijedi slijediti.

U Starom zavetu ima nekoliko prorockih stihova koji govore o Judinoj izdaji: “I čovek mira mog, u kog se uzdah, koji jeđaše hleb moj, podiže na me petu" (Psalam 41:9, vidi ispunjenje u Matej 26.14, 48-49). “I rekoh im: Ako vam je drago, dajte mi moju platu; ako li nije nemojte; i izmeriše mi platu, trideset srebrnika. I reče mi Gospod: Baci lončaru tu časnu cenu kojom me proceniše. I uzevši trideset srebrnika bacih ih u dom Gospodnji lončaru" (Zaharija 11:12-13, vidi ispunjenje u Matej 27:3-5). Ovi stihovi pokazuju da je Bog znao za Judinu izdaju i da je ona isplanirana unapred kao i Isusova smrt. 

Na stranu cu staviti to teološkog pitanje o predistinaciji, da li je Juda imao izbora i može li biti odgovoran za svoj udeo u Isusovoj smrti? Mnogima je teško da pomire koncept slobodne volje sa tim da Bog vidi budućnost, a to je zbog našeg ograničenog linearnog razumjevanja vremena i prostora. Mi vrijeme doživljavamo linearno, kao pravu liniju kroz koju putujemo iz jedne tačke u drugu i sećamo se prošlosti, ali nismo u stanju da vidimo budućnost. Bog, međutim, nije na toj liniji, već pored nje, bolje reći iznad nje, kao nekkav krug u čijem središtu stoji Bog, što mu omogućava da bude podjednako udaljen od svake vremenske tačke. 

Ipak svaki izdajnik i bezboznik kao Juda ima potpunu slobodu izbora, bar do trenutka dok u njega nije ušao sotona (Jovan 13:27). Božije predznanje (Jovan 13:10, 18,21) ni u kom slučaju nije prevazilazilo Judinu mogućnost da izabere. Bog je unaprijed video šta će da uradi Juda. Isus je jasno podvukao da Juda snosi odgovornost za svoju odluku i da će odgovarati zbog toga. “Zaista vam kažem da će me izdati jedan od vas - koji jede sa mnom” (Marko 14:18). Primetićete da Isus taj čin smatra izdajom i zato kaže: “Sin čovečiji ide, doduše, kao što je napisano za njega; ali teško onom čoveku koji posreduje u izdajstvu Sina čovečijeg; bolje bi mu bilo da se nije rodio taj čovek“ (Marko 14:21). I sotona ima svoj dio odgovornosti u tome, kao što vidimo u Jovanu 13:26-27. Bog je u svojoj mudrosti i sotoninu pobunu i Judino izdajstvl preokrenuo u korist čovečanstva. Sotona je pomogao da Isus bude poslat na krst, ali je na tom krstu pobjeđena smrt posle čega je spasenje postalo dostupno svima koji prihvate Isusa Hrista za svog Spasitelja.
Tako i ovo izdajstvo Županovo, jeste oslabilo Vladimirovu odbranu i "isprovociralo" njegovu dobrovoljnu predaju.. Ali nije zaustavilo Bozije djelo, nije izigralo Njegove planove sa Vladimirom i Dukljom , naprotiv to je bilo sredstvo da se plan ostvari ! Jer Gospod "izvodi sve na dobro onima koji Ga ljube" Svo zlo i sva pakost zajedno djeluju na korist Bozijoj djeci. Npr Vladimir je spasio svoj narod i nije izgubio glavu u besmislenom ratovanju sa nadmoćnom vojskom..
Biću slobodan da i na ovom mjestu napravim jednu paralelu da Kosovskom mitologijom , sa najvecim "judom srpskog naroda" koji je postao sinonimom za izdaju - Vukom Brankovicem. Kao sto sam kneza Vladimira u prethodnim glavama usporedili sa knezom Lazarom i pokazali diskrepancu izmedju podviga ova dva vladara koji su progasebi svecima, i kolika je razlika izmedju njih dvojice, ovog istinskog dukljanskog sveca sa onim drugim svetiteljem kojeg episkopi svetosavlja proglasavaju ocem srpske nacije i slave kao onog koji je "pribavio na Kosovu vječno spasenje za srpski rod", uporedjujuci ga sa Isusom Hristom. Kosovski mit naziva Vuka Brankovića Judom koji je navodno izdao Lazara u toku kosovske bitke kao sto je Juda izdao Hrista ili kao sto je Župan izdao Vladimira .. Ali vidjecemo da je to veoma problematično sa aspekta  onog sto nam Novi zavjet donosi jer ta navodna izdaja Vuka Brankovića po svom kvalitetu, značaju i sustini ne može biti uporedjena sa Judinim ili sa Županovom izdajom. Najmanje iz jednog razloga a to je jer ta Vukova izdaja (ako je uopste i bilo) u najmanju ruku besmislena,  teološki nesuvisla i iz Božijeg ugla posmatranja neskorisna za ostvarenje Njegovog plana i spasenja sveta.
Kakav je smisao imala Vukova izdaja ? Sto je dobro donijela Kosovska bitka, da je Vuk izdajnik i zlocinac jer nije želio sa u njoj ucestvuje ? Zar nije kontradiktorno tvrdjenje da je Lazar " predao" bitku noć uoči Boja zamijenivši je carstvo nebesko, a Vuk koji nije htio da da doprinos i ztvuje se u toj svojevrsnoj "andjeoskoj podvali" od Kosovske bitke, koja je unaprijed bila predodredjena od Lazara za propast. Ili da kazemo jasnije koja je Bozija volja ostvarena Kosovskom bitkom i pogibijom velikog naroda, da je izdaja mogla da se usporedi sa Judinom? U čemu je grijeh Brankovicev preg Bogom sto je " zakasnio na bojište" i kakva je promisao Bozija bila u tome pa joj se svojim cinjenjem suprostavio.
Ima mnogo budalastog, spontanog i destruktivnog zla koji nema nikakvog smisla , al i koji se ne može usporediti sa Judinim koja nije mogla da spriječi Božije spasenje, cak naprotiv unaprijed je bila nagovjestena i postala sredstvo da ostvarivanje Božijeg plana spasenja na Golgoti. Sve i da je Vukova  izdaja  promijenila tok bitke i bitno uticala na poraz srpske vojske i hapšenje i smaknuce kneza Lazara, ona i dalje na Judinu i Zupanovu...Vuk ni po jednom od kriterijima koje sam naveo u ovom poglavlja a posebno ovom zadnjem ne može da se usporedi sa " sinom pogibli da bi se ispunilo pismo". Judina kao i Županova izdaja je iskorištena od Gospoda da se desi cudesno spasenje i sve ono sto ce se u nastavku ove knjige opisati i sto ce učiniti kneza Vladimira svecem ciji ce se kult slaviti vjekovima na čitavom Balkanu.. Ni jedan juda, kao ni sav pakao i svi njegovi demoni, nema vlast da zaustavi jednog pravednika u izvršenju Božije djela i uspostavljanja Carstva nebeskog na zemlji. A kakk j onda mogla Vukova sa knezom Lazarom? Sto logiciranjem može da znaci ili d Vukova izdaja nije kao Judina, ili podvig Lazarrv nije bio kao podvig Hristov. Ili prosto receno Kao sto Lazareva "žrtva" nije nikad bila hristolika (sto sam pokazao u svojoj prošloj knjizi) tako ni Brankoviceva izdaja nije judolika.. Sta god da je i ovom elementu se pokazuje da je Kosovska mitologija zaista pseudo-hriscanska nacionalisticka ideologija, koja hoće da vojni poraz opravda i pretvori u neko duhovno i simboličko načelo ili uzvišeno Božije djelo koje je obezbjedilo spasenje i "nebesko carstvo" za "sveti srpski narod"...  Naprotiv, od iskona , od Raja pa do Eshatona zlo se ocituje samo da bi dobro vojevalo , pobijedilo, uzdiglo i proslavilo.  Krst na koji je Isus otišao zbog Jude i kasnije vaskrsenje u trece jetro je najveća manifestacija Božijeg trijumfa nad grijehom i stvaranja nečeg posve novog, Crkve Hristove kao bogocovjecanske tvorevine koja ce propovijedati Jevandjelja kroz sve vjekove na spasenje svima koji vjeruju u Hrista. Tako je i Županova izdaja dovela do predaje Vladimirove i njegovog hapšenja i zatvaranja u Prespi, koja je zapravo i sustinki obezbijedila spasenja čitavog naroda u Dukljii i čudesnog "vaskrsenja" Vadimira pomocu ljubavlju Kosare. O čemu ćemo u nastavku govoriti.