петак, 04. јул 2014.

PONIZNI I KROTKI KNEZ VLADIMIR


Glava XXXVI” Kralj, pak, koji je bio sveti čovjek, i nije htio da niko od njegovih strada u ratu, malodušno se povuče i sa čitavim svojim ljudstvom pope se na brdo koje se zove Oblik.

Istorijski kontekst:
Društveno-politički život krajem X i početkom XI vijeka karakteriše period dominacije bugarskih i makedonskih careva. Car Samuilo je krenuo oko 991,godine da podčini sebi cijelu Duklju i dalje sve zemlje do Dalmacije. U to vrijeme Samuilovog napada, Dukljom je vladao knez Vladimir.
Dukljanski knez Vladimir je najvjerovatnije rođen 970. godine. Vrlo mlad dolazi na čelo kneževine u doba kada se Vizantija nalazi u unutrašnjim i spoljašnjim teškoćama, dok u isto vrijeme na Balkanu dolazi do stvaranja moćnog makedonskog carstva. Osnovni cilj Samuilovog prodora ka zapadu bilo je pokoravanje Dalmacije, pa samim tim i Duklje. Pred Samuilovim nadiranjem 995. godine dukljanski nadbiskup Ivan se morao spasiti bijegom u Dubrovnik, dok se knez Vladimir morao povući iz svoje prijestolnice u Krajini na brdo Oblik (sto na latinskom znaci strmina) koji prema Ivanu Jovovicu nalazi kod mjesta Vladimir, na čijem se vrhu nalaze ostaci utvrđenja. Knez Vladimir je pružao otpor makedonskoj vojsci. Međutim, da njegov narod ne bi stradao, on se samovoljno predao Samuilu. Bio je zatvoren i utamničen u Prespi. 

biblijska refleksija
Moramo najprije polemisati sa ovim prevodom latinskog tekst Ljetopisa, koji na ovom mjestu u XXXVI glavi riječi "humiliter" i "humilis" prevode malodušno. A zapravo je ispravan prevod tih rijeci "ponizno" i "krotko" koji apsolutno odgovara hriscankom karakteru ovog mladog vodje. Riječ malodušno vise ima prizvuk slabosti volje i karaktera i ne odgovara hrabrosti koja je opisana u ovom poglavlju. Jer stati licem ispred okupatora dok svi ostali bježe  a zatim se žrtvovati za cijeli svoj narod ne može učiniti malodušna osoba. Poniznost i krotkost su posebni plodovi duha i karaktera harizmaticnog vodje.
Biblija nam daje mnoštvo primera o tome da Poniznost vođe je od vitalne je važnosti, ako je vođa nema ponizan stav, on neće biti upotrebljen od Boga. Sa Bogom se prosto ne može igrati po svome! Najdivniji primjer poniznog vodje opisan u Bibliji (pored Hrista) je svakako Mojsije. Za njega Pismo svjedoči u 4. Mojsijevoj 12:3
"A Mojsije je bio vrlo krotak čovek, više od svih ljudi na zemlji." 
Nazalost vidimo da Riječ "krotak" se ponekad krivo tumači, kao da to znači "slab" i "malodušan" ali to je jako daleko od toga. Biti krotak znači biti ponizan, ne smatrati se prevažnim, ne imati uzvišeno mišljenje o vlastitim sposobnostima. Krotkost predstavlja snagu u hrišćaninu, a ne lični nedostatak i nedostatak duha.
Mojsije nije uvek bio krotak. Daleko od toga! Prvo što je o njemu zabeleženo, jednom kada je došao u godine ( 40 godina), bilo je sve samo ne krotkost (2. Moj. 2:11-12). Pokazao se kao vrlo nagao čovek, što je obično osobina mladih ljudi koji su u žurbi. Crta nestrpljivosti je vrlo evidentna bila.u ovom opisu
Vidio je kako Egipćanin nepravedno maltretira njegovog sunarodnika, izraelskog roba. Kada je video da niko ne gleda, u naletu bijesa ubio ga je i zakopao njegovo tijelo u pijesak. Ali "tajna" o njegovom naglom, zbog njegove razdražljive naravi (iako u dobroj nameri), učinjenom ubistvu je procurila, i Mojsije je morao pobjeći u zemlju Midijamsku, od Faraona i od egipatskog sistema pravde. Tamo provodi narednih 40 godina, učeći o mnogo savršenijim putevima Gospodnjim, učeći da dobri i hvale vreijdni ciljevi moraju biti postignuti dobrim i hvale vrijednim metodama. Nema u svetom pismu "cilj opravdava sredstvo" .
Ovo nametnuto vrijeme "učenja u Božjoj školi" mora da je od Mojsija zahtijevalo beskrajno strpljenje, i vjerovatno je to bio za njega i vrlo bolan i mučan period. Morao je sebe staviti u stranu, učeći se krotkosti i čekati na Božje pravo vrijeme kada bi trebao djelovati. Ne znajuć to Mojsije , za sve vrijeme ga je Bog pripremao za ogromnu odgovornost koja ga je čekala.

U toj "zivotnoj skoli,poniznosti.i strpljenja " Mojsije je svoje je gradivo dobro naučio. Kada je nakon toga vodio Izraelce kroz pustinju, vidimo da je Mojsije bio vrlo elastičan i stalozen. Ljudi su bezbroj puta mrmljali i gunđali, žaleći se na nedostatak hrane i vode, na vodstvo na dužinu trajanja puta na razne situacije. Zapisano je Svetom pismi da je u najmanje pet prilika Mojsije bio neverovatno miran i ponizan, nije se naljutio na ljude, i molio je Gospoda da ih im da sve što im treba. I svaki put je Gospod upravo to i učinio. U sred pustinje nalazili su manu -hljeb koji pada sa neba.

Samo jednom, negde pri kraju, ljudi koje je želeo da vodi - toliko su ga naljutili da je izgubio svoju mirnoću. Krotkost ga je samo na tren napustila, i svojim je štapom u bijesnom nestrpljenju udario stijenu, tražeći da žedne ljude ponovo opskrbi vodom. Ovom prilikom, Gospod mu je jednostavno rekao da govori stijeni i svakako bi ih milosrdno opskrbio vodom. Ali na žalost, ova jedna greška, jedno malo dijelo oholosti i neposlušnosti, bilo je dovoljno da Mojsije ne uđe u obećanu zemlju. Video ju je s vrha planine Fazge, ali nije doživeo prelazak njene granice.
Zato je Poniznost vođa, Božjih ljudi, od vitalne je važnosti. S Bogom se nije igrati po ovom pitanju. Ali, možda najznačajniji primer Mojsijeve poniznosti jeste njegova reakcija na izazov koji su mu postavili njegova starija sestra Mirjam i brat Aron, što je zapisano u 4. Moj. 12:1-15. Njihov prigovor, još jedan u rastućoj listi sitnih nezadovoljstava, navodno se odnosio na to što je Mojsije bio oženjen Etiopljankom. Sigurno je Božji zakon, koji je postojao u to vrijeme, zabranjivao miješani brak bilo s kim ko je pripadao kananskom narodu , ali ništa specifično nije rečeno za druge narode. Premda nije bilo zabranjeno ženiti se pripadnicima etiopskog naroda, zar ne možemo primijetiti začetke nacionalizma i rasizma od strane Mirjam i Arona, predrasude nastale zbog nečije boje kože i porijekla?

Sigurno je jedno da su zavideli na Mojsijevoj poziciji kao vođi Božjeg naroda.  Mirjam (najstarija, proročica, a najverovatnije i kolovođa pobune) zajedno sa Aronom, izgledala je odlučna u svojoj nameri da skine Mojsija sa Bogom-date pozicije. "Da li je GOSPOD govorio jedino kroz Mojsija... Nije li On takođe govorio i kroz nas?" Ono što je značajno, čitamo da je "Gospod to čuo."

Za ne poverovati, Mojsije nije učinio ništa da bi se odbranio. Nije izustio ni riječ kako bi opravdao svoja djela. Koliko smo mi brzi u samoopravdavanju kada nas drugi neopravdano i nepravedno kritikuju. Kako se brzo uvrijedimo. Mojsije je jednostavno zavapio Bogu i dozvolio mu da učini šta god On smatrao potrebnim. Kada bismo samo i mi mogli da se tako ponizimo.

Mojsije, koga je Mirjam toliko neopravdano kritikovala, u iznenađujućem djelu milosti postaje onaj koji moli za nju, za njeno ozdravljanje od gube, što je bila dopuštena Božja kazna za ovu zenu. On je time duh samog Gospoda Isusa, koji je molio za one koji su ga proganjali: "Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine" (Luka 23:34). Jer Isus je iznad svega, bio onaj koji je bio "krotak i od srca ponizan" (Matej 11:29), nikada nije napadao one koji su ga proganjali, nikada nije uzvraćao, nikada nije zauzeo odbrambeni stav: "Koji, kad su ga psovali nije uzvratio psovkom, i kad je stradao nije pretio, već se predao onome koji pravedno sudi" (1. Pet. 2:23).
U svojoj poniznosti, je i djakon Stefan, prvi hrišćanski mučenik, tačno slijedio primjer koji je ostavio njegov Gospod. Bio je u stanju moliti se za svoje ubice, dok su ovi bacali kamenje po njegovom nezaštićenom telu, ovim rečima: "Gospode, ne primi im ovo za greh" (Dela 7:60). Ovo su pravi velikani Biblije, kao sto je to bio nas slavni sv. Knez Vladimir bio. Krotak? Kako da ne! Slab i malodušan? Nikad!
Gospod poniženima čini milost a oholima se suprostavlja. U nastavku ove knjige vidjecemo silan preokret i Božiju intervenciju. Jer ako je na sta "slab" nas Bog to je poniznost . krotkome je sve moguće i protiv takvih ljudi "nema oružja".