недеља, 06. јул 2014.

POLOŽITI ŽIVOT ZA SVOJE

Glava XXXVI” Kralj, pak, koji je bio sveti čovjek, i nije htio da niko od njegovih strada u ratu..

Sveti apostol Jovan bogoslov , koji je bio najintimniji učenik i prijatelj Hristov kaže "Od ove ljubavi niko nema veće: da ko život svoj položi za prijatelje svoje." (Jv. 15, 13)
Tu ljubav prepoznajemo kod našeg blaženog kneza Vladimira, koji nije svoje vojnike gledao kao meso i živi štit za odbranu njegovog položaja, naprotiv,on odlučuje da se sam preda okupatoru da bi zaštitio živote svojih saradnike svoje prijatelje. Uvakvo držanje jednog srednjevjekovnog vlastodržaca je impresivno, jer mi u 21. Vijeku zaboravljamo taj vremenski kontekst. Dok čitava planeta tek izlazi iz robovlasničkih sistema u rani feudalni poredak , dok vladari imaju potpunu vlast nad svojim feudom i slugama Istorija govori o plemenitom vodji kojeg malo gdje ima. U ovom čudesnom drzanju jednog kneza mozemo prepoznati krupan civilizacijski iskorak, za kojeg nijesu ni današnji vlastohlepnici spremni. Zar nije segregacija i rasizam na zapadu trajao duboku u 20vijeku. A mi u Crnoj Gori imamo duboke istinske hriscanske i slobodarske korijene u našoj kulturi i identitetu.

Sv. Vladimir nas ući da ko se iz ljubavi prema bližnjima stavi u zaštitu njihovog mira, njihove slobode, protiv zločinaca, taj stavlja kao Hrist život svoj na kocku, sa spremnošću da ga izgubi...
Ali, što zapravo znači "položiti život svoj za prijatelje svoje"? Kako su to činili Isus i apostoli? Njihov način žrtvovanja razlikuje se od žrtve kakvu je podnio, na primjer, Miloš Obilić ili Knez Lazar kojeg takodje proglasiše za sveca.
Vrlo bi bilo korisno usporediti " podvig",ova dva sveca dva knjaza, jedan dukljanski a drugi srpski. Vidjecemo potpuno dva oprečna stava i držanja. Dok Vladimir se predaje za svoje saborce, Lazara svoje saborce prisiljava da moraju ići u bitku na Kosovo inače ce ih zadesiti strasne nesreće. Dukljanski knez se predaje dobrovoljno kao sto i Isus to čini u Jevandjelju a srpski biva zarobljen u sred strasne bitke i doveden kod Murata. Vladimir blagosilja svoje saborce i zemlja postaje blagoslovljena da cak zmije otrovnice postaju bezopasne a Lazar kune sve koji su Srbi i srpskoga roda (o tome sam pisao u Jeresi Kosovskog mita) i zemlja postaje prokleta stotinama godina okupirana i porobljena. Dukljanski knez ne gubi bitku i njegova domovina i tvrda gtadska utvrdjenja ostaju neosvojena a Dukljanski ponuznj svetac biva čudesno oslobodjen tamnice ne oružjem i krvoprolićem vec ljubavlju jedne plemenite duše, cerke cara Samuila, slicno hristovom vaskrsnucu i podvigu , a sta Lazar dobija na Kosovu? Lično gine u besmislenoj bici (u kojoj j navodno mijenjao carstvo zemaljsko za Nebesko) a Kosovska.bitka postaju milenijumski simbol i sinonim poraza (koji se slavi na Vidovdan). I konačno Vladimir je ponizni mirotvorac čiji kult kroz vjekove donosi jedinstvo, mir j suživot u Duklji, tj Zeti i kabine Crnoj Gori i kojeg slave svi narodi balakana i priznaju i pravoslavna i katolička crkva a ko slavi Lazara? Njegov ratoborni kult i kosovski zavjet koji je preko njega navodno uspostavljen izmedju boga i Srba donosi stalne sukobe na Gazimestanu tj. Na Kosovu.
Kao što znamo, podvig svetog Vadimira je duboko i istinski biblijski i hriacanski , jer ni Isus ni apostoli nijesu učestvovali ni u jednom ratu i nikome se nijesu oružano suprotstavljali, iako su bili pod okupacijom Rima. Sa ovog svijeta odlazili su ne vodeći nikoga drugog sa sobom (kao što je to Miloš i Lazar učinio). Jedini put kada je apostol Petar mačem povrijedio prvosveštenikovog slugu, Isus mu je rekao: "... vrati svoj mač na njegovo mjesto; jer svi koji se maše za mač - od mača će poginuti". (Mt. 26,52)

Nazalost do danas stav Pravoslavne crkve nije jedinstven prema ubijanju, ratovanju, upotrebi oružja. Ne bih htio mnogo da govorim o tome da je rat, kao sredstvo za postizanje nekih viših ciljeva, često nacionalnih, koji koristi ljude za to, a od kojih nema nikakvog višeg cilja, bilo odbrambeni bilo agresorski, neprihvatljiv i neopravdan, ni sa ljudskog stanovišta a kamoli Crkvenog. Jer, koja majka se može složiti i utješiti objašnjenjem da njen sin treba da pogine zarad viših nacionalnih i ne znam kojih drugih ciljeva, ili ako je poginuo da je njegovo ubijanje drugih ljudi i njegova smrt bila opravdana žrtva za 'bolje sutra' budućih generacija?

A bilismo svnedoci da propagatori kosovkog kulta i svetog Lazara kao sto su 90tih godina cinjeli mitropolit crnogorsko primoraki i episkop hercegkvacki i rado citirali onaj dio iz Njegoševog Gorskog vijenca: "Neka bude što biti ne može, nek' ad proždre, pokosi satana, na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje." ili ona "neka košta koliko košta" samo da se ostvare viši srpski ciljevi i da "pokažemo da se ne plašimo".

Zastupnici teze da je hrišćanima dozvoljeno ubijati ljude radi zaštite bližnjih, u djelima Isusa Hrista, njegovih apostola i prvih hrišćana ne mogu pronaći opravdanje za svoj stav, oni moraju da zacute pred podvigom kneza Vladimira dukljankog. Iako su svi oni imali prijatelje i bližnje kojima je bila potrebna zaštita "njihovog mira, njihove slobode, protiv zločinaca" kako je govorio patrijarh srpski, niko od apostola kao ni Vadimir, žrtvujući se i polažući svoj život, nije ubio nijedno ljudsko biće. Iz teksta Novog zavjeta saznajemo da je od Isusa stradalo samo jedno krdo svinja (Lk. 8, 33), jedno smokvino drvo (Mt. 21, 18-19) i da je Gospod, u nastupu ljutnje, iz jerusalimskog hrama razjurio ovce, volove, mjenjače novca i prodavce žrtvenih životinja zato što su, kako im sam reče, od doma oca njegova načinili "kuću trgovačku" (Jv. 2, 15-16).

Apostol Petar je bio najtvrđi i najborbeniji među apostolima. Kada je Juda doveo naoružane ljude u getsimanijski vrt da uhvate Hrista, Petar je potegao mač i jednom od njih odsjekao uho (Jn. 18, 10). Koje je odmah Isus iscijelio.
Na kraju ovoga niza, pomenimo i apostola Pavla koji je, nakon svog prelaska u hrišćanstvo oslijepio jednog vrača (ali samo nakratko) koji se izdavao za lažnog proroka (Del. 13, 11). Time se praktično završavao spisak svih djela i Isusa Hrista i apostola koja bi se mogla nazvati "nasilnim ponašanjem".

S druge strane, Novi zavjet je pun primjera da se Isus , kao sto vidimo i kod svetog Vladimira , uvijek uklanjao (Mt. 12, 14-15) i sakrivao (Jv. 8, 59) od onih koji su željeli da ga ubiju. Svojim učenicima je govorio da to isto čine, kada ih gone u jednom gradu da bježe u neki drugi (Mt. 10,22-23). Proričući uništenje Jerusalima i hrama od Rimljana, izazvano jevrejskom pobunom, Isus je ljudima Judeje savjetovao da "bježe u gore" i da se ne vraćaju u grad (Lk. 21, 20-22), a ne da ulaze u borbu sa moćnijim protivnikom. Nije govorio: "Neka košta koliko košta" i "Neka bude što biti ne može", kao što su vidimo srpski episkopi savjetovali svome narodu. Ideja o žrtvovanju i polaganju života svoga za prijatelje svoje, kakvu su zastupali episkopi SPC tokom 90-ih godina, bila je identična onoj koju su zastupali zeloti, a protiv koje je Isus izričito bio. Kada je Petar tim mačem odsjekao uho prvosveštenikovom slugi, i Isus ga odmah iscijelio , sjetimo se sta je tada njemu: “Vrati svoj mač na njegovo mjesto; jer svi koji se maše za mač - od mača će poginuti. Ili misliš da ne mogu da zamolim svoga oca, pa će mi odmah poslati više od dvanaest legija anđela?" (Mt. 26, 52-53).

I pored takvih mogućnosti, Isus nije pozivao anđeoske legionare, ni da spasi sebe, a niti da oslobodi svoj narod od rimskog ropstva. Kao što Jevreji nijesu imali nikakve šanse protiv rimskih legionara, tako ni Rimljani, valjda, ne bi mogli da se odbrane od legija sastavljenih od anđela.

Dakle, u riječima i djelima Isusa Hrista i dvanaestorice apostola nije bilo pozivanja na ratovanje i ubijanje. Naprotiv. Zato su, kada su Rimljani 70. godine krenuli da razore Jerusalim, hrišćani poslušali Gospoda, napustili grad i sklonili se u Pelu (današnji Jordan). Čini se da im ni na kraj pameti nijesu bile riječi poput onih koje je knez Lazar, navodno, izgovorio srpskim vitezovima pred Kosovsku bitku: "Bolje nam je u podvigu smrt, nego li sa stidom živeti. Bolje nam je u borbi primiti smrt od mača, nego li dati pleća neprijateljima našim."

Kao što već rekosmo, Rimljani su za njih bili isto što i Turci za Srbe (okupatori), ili Samuilovi Bugari za Vladimirove Dukljane a Jerusalim im je značio isto što i Kosovo Srbima ili Krajina za Duklju ako ne i mnogo više.

Ugledajmo se na Vladimira koji nije na zlo odgovorio zlom i mačem, već je zlo pobijedio dobrim. I samo zato je kasnije primio natprirodni olobodjenje! Kosovski mit, i Lazarev kult, međutim, ne vjeruje u podvig krsta i vaskrsenje Hristovo, već u viteštvo i smrt Obilića. Taj mit ne veliča silu Božju , već snagu mušku . I zato sam je u svojoj prethodnoj knjizi označio kao jeres.
Sveti lik kneza Vladimira evo već pun milenijum svijetli iznad Crne Gore i pokazuje nam mnogo uzvisenji put spasenja i borbe za svoj narod i otadžbinu. Zato ne blijedi i nece nestati dok god bude Hriscana ispod Rumije.