четвртак, 17. јул 2014.

LJUTE ZMIJE

Glava XXXVI
"Pored ostalog, na brdu Obliku bijaše žestokih zmija, čim bi nekoga ujele, taj bi odmah umro, i počeše da nanose velike gubitke kako u ljudima tako i u životinjama.
Tada je kralj Vladimir izgovorio sa suzama molitvu Gospodu da svemogući Bog spase njegov narod od te gadne smrti. Bog je uslišio molitvu svoga sluge i od onog dana nikoga od njegovih nije ujela zmija, ali i otada do danas ako čovjeka ili bilo koju životinju na onom brdu ujede zmija, ostanu živi i bez ikakve ozljede. Na onom brdu od onog dana kada se molio blaženi Vladimir, pa sve do današnjeg dana, kao da su zmije bile bez otrova. "

Biblija na mnogo mjesta govori o zmiji, a ima simboličko značenje s negativnim a ponekad i pozitivnim značenjem. Jer od davninina, kod ljudi semitske i grčke kulture, zmija je bila znak sila života ali i sila smrti. Grci su vjerovali da je zmija donijela Eskupalu ljekovite biljke i zato je i danas simbol medicine (zmija omotana oko štapa). No ta simbolika datira još iz doba nastanka Izraela u prici o njihovom oslobodjenju iz Egipatskog ropstva, njihovom putu kroz pustinju i ulaska u Obećanu zemlju.

Naime, nakon sklapanja saveza sa Bogom, Mojsije i njegov narod koji su boravili neko vrijeme blizu Sinaja krenuli su prema sjeveru kod Puniona u Arabi gdje se nalazio najveći rudnik bakra u 13. Vijeku pr. Hr. Tu su arheolozi iskopali bronzane zmije. Mojsiju kao utemeljitelj jevrejskog monoteizma zmija nije magijski ili mitski lik s nekaom vlastitom snagom već simbol Božije sposobnosti da iscjeljuje svoj narod. Onaj  koji je kaznio svoj narod ujedima ljutih zmija zbog njihove nezahvalnosti ima moć izliječiti taj narod po simbolu zmije. Uzdignuta zmija kao simbol iscljiteljske moći  postala je zato nagovještaj ozdravljenja. Mojsije podigao zmiju u pustinji a tako ima kasnije biti podignut Sin čovječji (Isus) da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni".

No zmija ima svoju zlu u tragicnu sudbinu od kada se Sotona pretvorio u nju da bi zavarao Evu i Adama. Moramo ovdje naglasiti da zmija, koju mi danas poznajemo, nije ličila na vrstu koja je stvorena prilikom stvaranja. Jedan od izvještaja o tome govori : "Zmija je u to doba bila među najmudrijim i najljepšim stvorenjima na Zemlji. Imala je krila, i dok je letjela blistala je zasljepljujućim sjajem, u boji uglačanog zlata. Odmarajući se među olistalim granama zabranjenog drveta i naslađujući se njegovim ukusnim plodom, privlačila je pažnju gledaoce koji su uživali u prizoru." . Zmijina ljepota i sposobnosti su vjerovatno i bili razlog zašto je Sotona upravo izabrao nju za svoje zlodjelo.

Nakon poznate price i pada u grijeh naših praroditelja, prokletstvo je izrečeno i nad zmijom pošto je upotrijebljena kao sotonin posrednik. "Od najljepšeg stvorenja u polju, kome su se svi divili, morala je postati najniže i najprezrenije biće, stvorenje koga će se bojati i koga će mrziti i ljudi i životinje." Od toga trenutka, pa sve do kraja Biblije, zmija je simbol grijeha i Sotone. 

Da bi docarali citav ovaj dogadjaj u kome knez Vladimir sa vojskom na vrhu brda Oblik stoji utvdjenju i čeka Samuilovu vojsku. Po svim istorijskim izvještajima opsada je trajala dugo . poznato je da je iscrpljujuće posebno za onog ko je opkoljen ko sto je bila dukljanska vojska. A kad se na svu muku sa neprijateljem i iuglednjivanjem doda i to ujednanje otrovnica onda možemo zamisliti pakao u koji su se našli knez Vladimir i njegovi sabiorci.  Ugriz zmije je bolan i  grozan način umiranja. Otud objasnjenje otkud suzni i ocajnicki vapaj prema Bogu koje je Vladimir u molitvi podigao . Zmije koje su napale Izraelce u pustinji kao o ove u Ljetopisu su nazvane "vatrene", odnosno ljute,  zbog strasnih bolova koje je izazivao njihov otrov koji se širi krvotokom žrtve. Poput vatre kad opeče.. Postoje vrste zmije čiji otrov izaziva upalu, oteknuće, ali ne i smrt. Međutim, ujedi ovih zmija su bili smrtonosni.

No trrba naglasiti da to ujedanje (kao kasnije njihov izostanak) nije tek neki spontani dogadjaj. Normalno je da je pustinja bila puna zmija, i poznato je da u Crnogorskoj Krajni ih takodje ima dosta . One su bile tu tokom cijelog putovanja kroz pustinju. Ali zmije ih nijesu non stop ujedale zato što je Boziju narod bio pod zaštitom.
Medjutim, kada su odgurnuli Boga, odgurnuli su i njegovu zaštitu pa ih snalaze problemi i nevolje. Jer ljudi u zivotu ne pate toliko zato što neko šalje nevolje na njih, nego zato što svojeglavo ulaze u razne rizične situacije i ne traže  Bozije.vodstvo i Njegovu zaštitu. Tako i u Ljetopisu ujedanje zmija je simbol bogoostavljenosti, kao i zla i prokletstva koji je po odredjenkm Bozijem dopuštenju snalazi ljude.

Kada zamislimo, u oba ova izvjestaja, toliki narod na malom prostoru i kada tome dodamo smrtonosne ugrize zmija, jauke i broj umrlih koji se povećava  brže nego u slučaju  kolere. Onda možemo  zamisliti strah  koji je vladao u Vladimirovom utvrdjenju i Izraelskom kampu? Kakav je to život u oskudici totalnoj, nema se gdje podbneći a posvuda  zmije otrovnice? U travi,u kućama i šatorima, u krevetima, u ostavama. Bile su na svakom mjestu. Niste mogli ništa raditi,ni jesti ni spavati, zbog straha od zmija.

No ova nedaća je imala smisla, u Ljetopisu Vladimir shvata da je izabran od Boga d sase narod a u drugom Izraelci uvidjaju u čemu je njihov grijeh i problem i dolaze kod Mojsija priznajući: "Zgriješili smo protiv stvoritelja i protiv tebe." . U obije price vidimo da spasenje dolazi po jednom čovjeku za sav narod.

A kako? Mojsije moli za svoje protivnike. Začuđujuća je njegova sposobnost da se uzdigne iznad ljudskih reakcija u kriznoj situaciji. Oni koji su ga ogovarali, kleli i spremali pobunu dolaze kod njega i mole za pomoc. Mojsije taj ponizni i krotki vodja , koga smo po tome već uporedjivali sa Vladimirom, se moli za njih. I Bog odgovara na molitvu. I tu dolazimo o jos jedne važna pouke koja s krije u Bozijem odgovoru na Mojsijevu molitvu, a što ne smijemo zanemariti. Zmije su ostale (sotona ostaje) ali se osigurava lijek. Kod Mojsija je to ona Bakarna zmija a kod Vladimira su.te najednom bezazlene zmije.

Mojsije je  načinio zmiju od mjedi (bronza) i postavio je  na štap. Poruka isceljenja za narod je bila krajnje jednostavna "Pogledaj i živi!" Nije mogao pomoći nikakav post, nikakve žrtve, nikakve molitve. Sve što je trebalo uraditi bilo je pogledati u bronzanu zmiju i ozdravljenje bi došlo. Mojsijeve upute su sasvim sigurno većini ljudi tada izgledale apsurdne. Medjutim lni koji su povjerovali Mojsiju, koji su  prestali gledati dolje, osvrćući se  u strahu od zmija i podigli svoj pogled u bronzanu zmiju – ti ljudi i žene su bili spašeni.

Lijek koji je bio  ponuđen je bio test za vjeru naroda. Ova uputa o gledanju u bronzanu zmiju nije uopše bila racionalna, nije bilo nikakve logične povezanosti između gledanja u bronzanu zmiju i izlječenja od ugriza zmije. Oni su se samo  trebali odazvati  naredbi, ne zato što su to u potpunosti razumjeli, nego zato što je to  tako rečeno ljudima.

Biblija koristi zmiju kao simbol grijeha zla i Sotone, ali.i.poučava još nesto. Zmije koje su grizle Izraelce su izazivale smrt, ali zmija koja je podignuta na stub je bila lijek. Grijeh izaziva smrt kod ljudi, ali grijeh kad je bio podignut uočen,tad postaje  lijek. Zmija izaziva bolove, ali kada je na štapu postaje lijek postaje izlječenje.

Svi smo mi, samim rođenjem, zadobili ugriz "stare zmije", to nam kaze Jevandjelist Jovan da je Hrist za nas ta bronzana zmija, jer smo svi zgrijesili svi smo mi svojim putem krenuli, no Gospod je izabrao svoga Sina da On pravedan postane grijehom (zmija) i da se popne na krst (stub),da "svaki koji ga vjeruje ne pogine nego da ima život vječni."  Možda ne djeluje racionalno moguce kao sto nije ni u vrijeme Mojsija ni u vrijeme Vadimira, ali onaj koji s vjerom prihvati Isusa , baštiniće život vječni a na ovoj zemlji sve blagoslove i plodove carstva nebeskog.

I upravu u ovoj dimenziji pretvaranja ljutih guja u bezopasne zmije vidimo elemente Carstva nabeskog koji se manifestuju za vrijeme sv. Vladimira. Ovo je još jedna eshatoloska dimenzija Ljetopisa, u kojoj Krajna, odnosno Duklja postaje sveto mjesto gdje se "približilo Carstvo nebesko" ..  Sveto pismo otkriva tu pomalo čudnu odliku hiljadu godišnjeg carstva kroz ove promjene  u zivotnjskom svijetu. To je čudo i to je znak da je Bog prisutan ..

MARKO 16.17.
"Ova će čudesa, pratiti one koji budu vjerovali: pomoću moga imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju šta smrtonosno, neće ima nauditi; na bolesnike će stavljati ruke, i oni će ozdravljati."

ISAIJA 11,6-8
"Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit`.
Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k`o govedo.
Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje.
ISAIJA 65,20,i 25
U njemu više neće biti novorođenčeta koje živi malo dana ni starca koji ne bi godina svojih navršio: najmlađi će umrijet` kao stogodišnjak, a tko ne doživi stotinu godina prokletim će se smatrati.
Vuk i jagnje zajedno će pasti, lav će jesti slamu k`o govedo; al` će se zmija prahom hraniti. Nitko neće činiti zla ni štete na svoj Svetoj gori mojoj" - govori Jahve."

Ne samo Ljetopis svestenika dukljanskog već i sva istorija čovečanstva priča je o ljudskim nebrojenim pokušajima da se ostvari blagostanje svijeta. Svaka smislena i bogougodna vladavina u ovom carstvu ćesara jedino ima opravdanje ako donosi ljudima blagostanje i mir. Čitava civilizacijska tekovina zar nije jedino imala smisla u nastojanja da se svijest ljudskog bića podigne na nivo koji bi to mogao da omogući. To i jeste osnova svake istinske hriscanske kriticke misli prema savremenim drzavnim i politickim sistemima. Jer nada mnogih sistema koji su vladali svijetom propala je zbog činjenice da ljudska priroda, sama u sebi, nema kapacitet potreban da bi se taj san ostvario. Ljudski rod uvek dolazi do tačke kada sav dobri kapacitet koji u nama postoji nije dovoljan da se pređe preko one "čarobne granice", koja je do sad bila, i ostaće nam neprelazna, sve dok je pokušavamo preći bez pomoći Stvoritelja, bez pomoći Dobrog Pastira. Zato je, u ovom procesu, toliko značajno napomenuti da, iz biblijske perspektive, čovjekova (ne)sposobnost nije i jedina mogućnost koju ljudski rod ima na raspolaganju za ostvarivanje ovog sna u budućnosti. Zlo i zloupotreba vlasti nika nje imala i neće imati posljednju riječ! Iako tako žele da predstave savremene vodje duboko sekularnih država, da Bog vise nije akter naše društvene zbilje, znajmo da čovek (pa bio on i najmocnini vladar),nema vlast da uništi svijet koga je Bog stvorio! Ljudska riječ nije bila prva i neće biti poslednja. Jer onaj koji je Alfa, on je i Omega! Onaj koji je sve stvorio ima vlast da sve povrati u red, da ostvari prvobitnu zamisao, jer sve je njegovo vlasništvo, njemu sve pripada, njegova je sva sila i vlast i na nebu i na zemlji.

"Onda će doći kraj, kada (Hristos) preda kraljevstvo onome koji je Bog i otac, pošto ukine svako poglavarstvo i svaku vlast i silu." (1. Korinćanima 15:24).

Kraj je početak! Gde je sve počelo tamo će sve i da završi - kod Boga! Zar nismo već citirali Otkrovenje

"Zatim videh novo nebo i novu zemlju, jer prvo nebo i prva zemlja prođoše, i mora više ne beše. I videh sveti grad, nov Jerusalim, kako silazi od Boga s neba, opremljen kao nevesta ukrašena za svog zaručnika. I čuh silan glas s neba da govori:'Evo šatora Božjeg među ljudima! On će prebivati s njima, i oni će biti narod njegov, i sam Bog biće s njima. On će otrti svaku suzu od očiju njihovih i smrti neće više biti, ni žalosti ni vike, ni bolesti neće više biti, jer prvih stvari nestade'. I onaj što sjeđaše na prestolu reče: 'Evo sve novo tvorim'. I reče: 'Napiši jer su ove reči istinite i verne'. I reče mi: 'Svrši se! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak...'" (Otkrivenje 21:1-6).

Kroz Vladimirovu cudesnu vladavinu , zapisanu u Ljetopisu , Gospod nagovjestava da istorija moze da.se mijenja da ima svoj tok i ima svoj zavrsetak. Ali! Prije definitivnog završetka ovozemaljske istorije i poretka koji trenutno postoji, Bog je obećao ogromno iznenađenje za ovaj svet! Prije nego se sve "preseli u Nebo", sadašnji sistem zauvijek nestane, i ljudski se rod susretne sa Stvoriteljom, čovječanstvo će doživeti još jednu renesansu, daleko silniju i većih razmijera od svega što je do sada viđeno.

"Hodite i vidite dela Gospodnja, čudesa što učini na zemlji! Do kraja zemlje ratove prekide, te luk prebi i koplje salomi, i ognjem kola bojna sažeže. 'Utolite', reče, 'i priznajte da sam Bog. Ja narodima vladam.ja nad zemljom vladam.'" (Psalam 46:9-11).

Svijet bez ratova, da li je to dogledna stvarnost ili san i utopija? Istorija skoro da ne poznaje duže vremenske periode bez rata. Posebno ne naša na Balkanu. Razoružavanje je proces bez završetka, gledano ljudskim očima. Ipak, i to će biti stvarnost na ovoj zemlji i u okviru ljudske istorije.

"Doći će u toku vremena... Mnogim će narodima on sudija biti... Od mačeva svojih raonike će skovati, od kopalja svojih srpove, neće vile narod mač na narod dizati, i neće se vise ratu učiti." (Mihej 4:1, Mihej 4:3).

Ja znam.da mnogima ovo djeluje bajkovito, na milione je deklarativnih i nominalnih hriscana koji i dalje polažu vjeru u "svijetlo oružje" i "sveti rat do potpunog oslobodjenja" ali ne i sveti Vladimir. On nas svojim podvigom ući jednu dalekosežnu stvar da  proces uspostavljanja mira, slobode i ljubavi tj.onog Božijeg prvobitnog reda pripada Bogu koji obnovlja sve što je stvorio, a što je poremećeno ljudskim padom u grijeh. Božija namjera je da to ostvari u saradnji sa krunom svoga stvorenja - čovjekom, koji je stvoren da vlada, da vlada svime sto je Bog stvorio. Zato kaze "Stajaces na zmije i skorpije i svaku silu neprijateljsku i nece ti nauditi". Kada se sam covjek podvrgne Božijem autoritetu, čovek će doživeti potpuno oslobađanje potencijala koga je Bog u njega stavio, te će moći da upravlja stvorenjem na način na koji je Bog od samog početka i zamislio. Posledice toga će biti vidljive i osetljive - cio svijet će zakoračiti u novi period i novu dimenziju života ljudskog roda. Božanski red će biti uspostavljen na zemlji, u prirodi i međuljudskim odnosima. Isounice se Pismk

"Vuk će sa jagnjetom zajedno boraviti i panter će s jaretom ležati; tele, lavić i gojna stoka zajedno će biti, i malo će dijete njih voditi. Zajedno će krava i medvedica pasti, i zajedno mladi ležaće njihovi, i travu će lav i vo da jedu. Dijete koje sisa kod rupe će zmijine igrati, dijete tek odbijeno u rupu će ruku svoju zmije vasilinske pružiti. Niti će kvara niti štete biti na svoj svetoj gori mojoj; jer će zemlja biti puna poznanja Gospoda kao što je morsko korito puno vode koja ga pokriva. U to vrijeme grana Jesejeva biće kao barjak narodima; narodi će k njemu se okrenuti i stan njegov biće slava." (Isaija 11:6-10).

U Ljetopisu u ovom izvjestaju o zitiju svetog Vladimira vidimo taj predukus onog sto ima doci. Kult koji je ostavio ovaj svetac je pravi hriscanski , ekumenski i eshatološki. Mi vidimo i danas nakon hiljadu godina raznih izazova da ljudi koji hodočaste na Rumiju nose i prihvataju ovaj duh suzivota, mira i tolerancije koji je oslobodio i utemeljio ovaj svetac.

Jer Vladimir nas uči da vlast i sila su uvijek bile samo kod Boga. Korišćenje vlasti, bez čovjekovog odnosa sa Bogom, bez čovjekove zavisnosti od Boga, vodi samo u jednom pravcu - zloupotrebe vlasti i nezamislivih posledica koje ta praksa nosi u sebi. Bozija namjera od iskona sa dodeljivanjem vlasti čoveku bila je da čovek zajedno sa njim može da upravlja svijetom koga je on stvorio, zato su zmije se povinovale na molitvu ovoga blaženog kneza.
Jezikom Svetog pisma - čovek koji nije u stanju promijeniti sebe taj neće ni ovaj svijet. 
Vladimir nas svojim zivotom uci da jedan narod koji računa jedino sa svojim ljudskim snagama i oruzjem, a ne i sa Svemogućim Bigom, neće zadobiti drugačiji, bolji svijet, za njega ce zauvek ostati samo san. Još gore, njihova drazva i drustvo postaće sličan paklu, u kojem ce svi naizgled se boriti za neku pravdu i ljudska.prava i slobode. Progonice istinsku crkvu Hristovu, ubjedjena na to cini "u Ime Isusa Hrista… rukovodjena najvišim interesima i crkvenim kanonima...

Dakle, lijek protiv " ljutih guja" u našoj borbenoj i junačkoj istoriji postoji, ali nazalost još nije u dovoljnoj mjeri svrstan među mogućnosti sa kojima crnogorski narod računa, niti ga danasnji svijet smatra interesantnim ili mogicim. Vijekovima poslije Vladimira citave dinastije kraljeva i vladika potirali su njegov istiki hriatoliki kult. i njegovali drugacije ideologije, sisteme, licnosti i idole, stvarali svijet u svojoj pobuni protiv Boga pokušavali proizvjesti mesije, vitezove i spasitelje koji nijesu ni nalik Vladimir i Hristu Isusu. Tokom naše crnogorake dosadašnje istorije niko i ništa nije došlo ni blizu bilo čega što bi ličilo na Vladimirovo rješenje i njegovo hristoliko upravljanje narodom.   Crnogorci još uvek drže zatvorena vrata ovoj mogućnosti, prihvatajuci ratoborne Kosovkse mitove i kvazi duhovnost, prolazeći kroz bezbrojna neplodna nacionalna i istorijska  teoretisanja i hipoteze, koja nigde ne vode.